Šutnja je zlo Z. Miliša: Medijskom “Lijevom našom”

 Uz knjigu Zvonimira Hodaka „Lijevom našom“

“Lijeva naša” je prva Hodakova knjiga. Prva, ali pogodak “u sridu” rekli bi naši ljudi od stine isklesani – Sinjani! Neću još reći primitivni, je ću to u osvrtu na knjigu kasnije objasniti. Zadivljuje autorova ležernost, lucidnost i lakoća u iznošenju misli. Višestruko je poučna. Teške teme lako savladava od ironinije do sakazma. Sarkazmom se obraća prema onima koji bi ukinuli neovisnost Hrvatske. Ako je mudrost sinteza relativnosti i/ili relevantnosti činjenica, znanja i stečenog iskustva, onda ovaj talent pripada Zvonimiru Hodaku. Lepršavim stilom i nevjerojatnom snagom duha u osamdesetoj ruši stereotipe o mladosti i starosti. U nebrojnim pozitivnim komentarima njegovih kolumna javio se u očaju jedan (pretpostavljam mladi) nadobudni “kritičar” s komentarom: “Crko dabogda tako ćelav i star.”

Ovaj ga komentar pretpostavljam Hodaka nije dotaknuo, jer govori o samom autoru, ali zato izdvajam citat književnika H. Millera koji u eseju “Uz svoj osamdeseti rođendan” konstatira: “Nikad ne bih poželio da se vratim u tinejdžersko doba. S mladošću ide neznanje, glupost i arogancija.” Sa starošću dolazi mudrost. Mudri ljudi vide problem i cilj, a većina progleda kad im voda dođe do grla. Od vremena studiranja pamtim misao još jednog osamdesetogodišnjaka koji mi reče: “Moj život starca vama je mladima nepoznanica: prvi put živim!”

Ruski filozof N. Berdjajev jednom je rekao: “Nekoga se može primorati da se s uvažavanjem odnosi premadostojanstvu i pravima svakog čovjeka, da u svakom čovjeku prizna građanina, no nitko ne može nekoga primorati na bratstvo, tj. bratski odnos prema nekome koga mu je država nametnula.” Intelektualac s “kičmom”, Zvonimir Hodak tomu dodaje da je danas u Lijevoj našoj o(p)stala lenjinističko – staljinistička verzija antifašizma kao “ideološka podloga represivnog komunizma. Mržnja prema pok. Predsjedniku je razumljiva. Poslao je Jugoslaviju u povijest i stvorio slučajnu državu.” (Te milozvučne riječi prepozajemo od ex premijera Milanovića – primjera “tolerancije i dijaloga”). Hodak nas propituje koliko smo spremni šutjeti na sve deformacije koje nam se događaju.

Mišljenja sam da je Hodakov naziv knjige trebao biti: “Medijska slika lijeve naše”, jer postoje dvije stvarnosti: jedna je medijska “lijeva naša” (koju briljantno analizira) i druga ona o kojoj mediji ne pišu. Moralnim nakazama Hodak daje epitete “progresivaca”, novinarima koji sude – isljednicma, tepa njihovoj istražiteljskom duhu. Vidi se njegov (i odvjetnički) šarm. Kako ga sada mogu čerupati? Pa on nema kose. I za to se naš Hodak pobrinuo. O (Ličkim) genima da ne govorim. Vidi vraga, sada sam počeo imitirati njegov stil. Tješim se što je njegov Ličanin, N. Tesla jednom konstatirao: “Nije mi žao što su mi uzeli ideje. Žao mi je ljudi bez ideja.” Kod Hodaka vrijeme stoji, a znanje i duhovnost fermentiraju. Ma što samo to, uzdižu se iznad Vile od Velebita! O obiteljskim “frižima” samo on i supruga znaju. Tko im se sa svojim ranama može požaliti? Skidam Ti kapu zvone kapu, (ne i zaprljani šešir od “progresivca” Tomića ) do poda!

Ismijavanje medijskih piskarala

U stručno – znanstvenim knjigama stoje kao svojevrsne mantre tri glavne funkcije medija: obrazovna, zabavna iinformativna. Više od deset godina otkrivam posljedice prešućivane četvrte, a dominirajuće: manipulativno – indokrtinirajuće – zaglupljujuće. Potonje sjajno dodatno dokumentiraju Hodakove kolumne – eseji. Hodak ismijava medijska piskarala, krojače “nove demokracije” od združenih antifašista do soroševski uhljeba – globalista. Bez sustezanja otkriva imena (većine) onih koji crvenom, a ubojitom tintom preziru vlastiti narod i državu. Hodak piše kako su se i kada novinari “Ferala” raširili po drugim tiskovinama i portalima. Isti ne prestaju s pljuckanjem po “ognjištarima ili “zatucanim desničarima.” Hodak, bez zadrške sebe stavlja u skupinu provincijalnih tipova.

Autor opisuje posljedice EU – poltronstva, od političkih elita do novinara kojima je domoljublje izvorište (retrogradnog) nacionalizma. Razotkriva političare, novinare i povjesničare koji svojim svjetonazorom i neistinama truju sve oko sebe, osobito “napredu omladinu” – plenumaše s Filozofskog i Fakulteta političkih znanosti. Ivo Josipović, ex predsjednik Lijeve naše, kako mu tepa Hodak je “fin i uglađen” i kao takav je svojevremeno nazvao profesore Jurčevića i Tomca “luđacima.” O tom uglađenim gospodinu sam pisao kao beščutnom farizeju.

Predstavnici “progresivne misli” imaju razumijevanja i za pedofile. Oni, kako navodi naš autor, i kad voze bliziuškola, “voze uvijek oprezno i sporo. Za pohvalu. Iskreno vole djecu. Zar je to grijeh?” Hodakov cinizm je nepresušan: “Jaca nam prodaje svoje mudrosti i kaže: “Mala je razlika između toga kad nekoga zalijete fekalijama ili kad ga udarite čekićem po glavi” Po njoj je dakle jednaka tragedija Tomića i Pajičića čijom su glavom treskali o zid, čovjeka kojem je uništeno pola glave. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara se oglasio: “nitko ne sme da vas bije sem hrvatske policije.” Hodak duhovito, ali kirurški precizno pogađa “u sridu.” Evo desetak izdvojenih citata: “Ne bih se začudio da jednog dana proglase Dostojevskog priglupim jer je napisao Idiota.”… “Nekoć je u Jugi bila popularna krilatica o jedinstvu naroda i armije. Nema Juge, nema armije, a narod sve više briše preko granice, ali je ostalo jedinstvo progresivnog novinarstva” … “Za vrijeme Domovinskog rata Rade Šerbedžija povukao se na rezervni položaj u Beograd. Danas se čudi što ga primamo s rezervom.”… “Naši su antifašisti živjeli četiri godine za antifašizam, a peostalih sedamdeset godina od antifašizma.”…

Ljevičarske nevladine udruge

“U Lijevoj našoj svake godine propadaju deseci tisuća tvrtki, odlaze u stečaj, blokiraju im se računi da bi se nekoliko miijardi godišnje slilo u ljevičarske tobože nevladine udruge. Zamislite kolika bi kod nas bila nezaposlenost da nemamo te drage i vrijedne udruge. Kod njih vlada puna zaposlenost. Ako im se ne da novac iz proračuna, kako će pomagati obiteljima koje trebaju pomoć. Novac inače kvari ljude, zato ih udruge zadržavaju pretežno za svoje potrebe jer zašto kvariti ljude. Siromašnim obiteljima potrebna je ideološko – psihološka pomoć, ne smiju se kvariti ustašoidnim kunama.”… “Kažu, da bi tri Hrvata sačuvala neku tajnu, dvojica moraju umrijeti. Umrli su Tuđman I Šušak, a Joža i dalje dejstvuje.” Putin je svojevremeno izjavio: “Srbi su se protiv fašizma borili do krajnjih granica”, a Zvonko stilskim figurama uzvrača: “Točno, ali samo kad je ta granica išla do Virovitice, Karlovca i Karlobaga odnosno do zapadnih granica Velike Srbije: Neki od susjeda i dandanas BEZGRANIČNO vjeruju u tu svoju krajnju granicu.” … “Svjetska, europska i njemačka ljevica čvrsto stoje iza željezne Kancelarke kao što su nekada stajali iza željezne zavjese.” Zadnji citat: “Da bi Stepinac bio proglašen svetcem, mora mu se pripisati barem jedno čudo. Recimo da mu se Srbi i Židovi, kojima je pomagao od 1941. do 1945. zahvale. No takva se ćuda rijetko događaju”!

Orkestirana kampanja (i u Hrvatskoj) protiv konzervativca Orbana ne jenjava. Taj rigidni desničar sije strah i zebnju naprednih EU poltrona, sa Zapada i Istoka. Orban je bio i ostao politička i medijska “crna ovca.” Možde je to i bio, ali se nije dao šišati po mjerilima EU birokrata. Jedan Njemački tjednik još u kolovozu 2012. otkriva političare “koji svojim radom i izjavama podrivaju temelje Europske unije.” Među najpoznatijim imenima su bili mađarski premijer Orban i euroskeptik Britanac Farage. Hodak to ovako komentira: “Orban je na čelu države kojoj je lani BDP narastao 3,9 posto, podigao investicije do enormnih razmjera, u državi koja je dvije godine prije roka ispaltila kompletno dugovanje MMF-u, gdje je stopa nezaposlenosti tri puta niža nego u progresivnoj i socijalno osjetljivoj Hrvatskoj.”

Hodak uzima kao paradigmatički primjer sukoba Zapada s islamom satirički tjednik u Francuskoj. Više od milijun ljudi i gotovo svi svjetski državnici okupili su se u Parizu 11. siječnja 2015. protestirajući protiv ubojstva sedamnaest ljudi tog tjednika. Treba li ikome ovdje dokazivati kako za terorizam i ubojstvo (makar jedne osobe) nema opravdanja?! Međutim, istovremeno je u terorističkom napadu skupine Boko Haram u Nigeriji ubijeno više od stotinu ljudi, dok se dvije tisuće smatraju “nestalima.” Ovo i druga zvjerstva na teritoriju “primitivnih plemena” su bila tek rijetke agencijske vijesti! Što očekivati od razvijenih “urbanih plemena” (B. Perasović)? Zastrašujuća je šutnja progresivne Europe i svijeta na stradavanja tisuća nevinih osoba u Nigeriji, Keniji, Siriji, Jemenu, Keniji, Kamerunu, Afganistanu, Iraku, Nigeriji, Libiji, Pakistanu, Siriji.

Žikina dinastija

Onaj tko je stvorio podjelu na suvremeni i primitivni svijet napravio je veliku prijevaru. Ove činjenice autor je višenego svjestan. Zato se ironično poigrava sa svima (i sobom) koji su za očuvanje tradicije, nacionalnih i obiteljskih vrijednosti koje zove “ognjištarima”, a od progresivaca pravi kreature Žikine dinastije. Evo kako to Hodak ilustrira u jednom primjeru… Za Ivicu Šolu piše da je “jadan, pouzda se u činjenice, ne znajući da je Dejan Jović (glavni analitičar ex predsjednika Josipovića) završio školu u kojoj je vrijedilo pravilo: Ako se činjenice slažu s našom istinom, to gore po činjenice.” Intelektualac – nazadnjak, ali zato s kičmom Hodak dodaje da je u Lijevoj našoj o(p)stao antifašizam kao “ideološka podloga represivnog komunizma.” On u svojoj kolumni od 10. listopada o. g. konstatira: “U skoroj budućnosti, kad se u Hrvatskoj postavi pitanje Bruxelles ili Zagreb, gledaoci Žikine dinastije, orjunaši, Kapovići, Dežulovići, Rudanice, Tomići, Pavičići i razni jugonostalgičari ogovorit će – Beograd. Hrvatska je zemlja svemogućih nemogućnosti u kojoj nema što nema i ima što nažalost ima.”

Hodak u knizi progovara o brojnim temama pa tako i o šutnji HAZU-a o gotovo svim gorućim pitanjima Lijepe naše. Osobno sam toj instituciji poslao prije nekoliko godina kratko pismo sa zamolbom da organiziraju skup na temu “Hrvatska u danima kaosa – kako se oduprijeti” Odgovorili su mi da sam pogriješio “razdio” i da pošeljen na adresu Odjela za društvene znanosti, a ne na humanistčki. Tako sam postupio, ali odgovora nisam dobio. Kako retrogradno – naivno od mene.

Ni u socijalizmu nije bilo takvog zaglupljivanja i/ili indoktrinacije kao kod pristupanju Lijeve naše EU. Hodak, Jurćević i moja malenkost spadamo u skupinu koju su identificirali kao ljude s opasnim namjerama, nas EU skeptike ili realiste. Vjerujem da nas je puuuuno puno više!

Umirovljeni sveučilišni profesor Žarko Puhovski, društveno – politički komentator (za sva vremena) Lijeve naše, pridružuje se progresivcima u vrijeđanju braniteljske populacije, (prosinac 2015). Domovinski rat za njega je bio “građanski rat obespravljenih Srba i ustašoidnih Hrvata.” Hodak otkriva da je isti sudjelovao u političkom progonu 1971. godine od Vlade Gotovca, Marka Veselice, Franje Tuđmana, Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička, Ante Paradžika, sve do njegove, tada 18-godišnje supruge. Kada odričemo pravo na argumente onda “ne vjerujemo u slobodu govora” (N. Chomsky).

Progresivni demagozi i poltroni

Hodak ismijava progresivne demagoge i poltrone. Množe se matematičkom progresijom u Lijevoj našoj. Demokraciju ruše demagozi, a poltroni su njihovi sljedbenici. Selimović je svojevremeno zapisao: “Poltroni su đubre na kojem rastu sva zla ovog svijeta.” Dragovoljno pristaju na to da (im) je pozicija važnija od osobnosti. To su zombiji, figure u tuđim rukama. Takvih je dandanas političara najviše u svim strankama i parlamentima. Poltroni participiraju na vlasti zaslugom moći vladara, dajući mu nagradu za šutnju “mrvice sa stola.” Oni su paraziti koji se odlučiše živjeti u ovisnosti o nadređenome, neovisno o količini i posjedicama “prodavača magle.”

Unutarstranačke i međustranačke sukobe Hodak opisuje terminima ratnika borbe za moć, novac i pozicije. Opijen politikom, državni autokrata – dogmata, misli da je cijeli svijet stvoren za njega. Zna odgovore na sva pitanja, osim kada po mišljenje ide u Bruxelles ili tamo samoinicijativno cinkaju naše generale (kao 10 godina biran od puka “maršal” – S. Mesić) Takvi tipovi napadaju sve koji upućuju na njegovu agresivnost, posesivnost bahatost i narcisoidnost. Govore u relacijama MI ILI ONI. Pribjegavaju makijavelističkoj politici nebiranja sredstava u difamiranju protivnika. Politiku doživljava kao spartansku arenu. Vole birokratski red. Odbijaju argumente kritičara jer takvi “nazadnjaci” šire defetizam. Zato su opasni pa ih treba identificirati, locirati i… Pogađajte?!

Knjiga “Lijevom našom” čitateljima nameće niz pitanja, a među njima je ono skriveno i najubojitije: “Hoćemo li sepokrenuti s mjesta?” Hodakova glavna misija se provlači kroz sve tekstove: “Za sve smo sami krivi”. Šutnja vodi frustracijama. Grčki je povjesničar Tukidid zapisao: “Tajna slobode je hrabrost. Ili ćemo biti slobodni ili šutjeti. Oboje ne možemo imati. Šutnja je odobravanje postojećeg stanja.” Razlog za šutnju može biti strah za izgovorenu riječ. “Izreku šutnja je zlato proturili su oni što su se obogatili pričom.” (N. Crnčević)). Najmračnija vremena iz socijalizma govore da se tada najviše šutjelo. Imamo li pravo šutjeti pred onima koji nas vode u propast? Šutnja odgovara stratezima kaosa i beznađa. Austrijski filozof K. Popper poručuje: “Tolerantni ljudi ne smiju tolerirati netolerantne jer bi to dovelo do uništenja tolerantnog društva.”

Prije tiskanja knjige Zvone me upitao: “Tko će uzeti moju knjigu, ako su čitali moje kolumne?!” Njemu i čitateljima, sa zakašnjenjem odgovaram. Tekstovi su tako dobri da trebaju novo ruho i s vremenske distance ponoviti čitanje, jer “ponavljanje je majka znanja.” Dugo, jedno su ukoričeni eseji na jednom mjestu (u knjizi) u kojoj se plastično prelama “crvena nit” prepuna dokaza i argumenata o Lijevoj našoj, nego disperzivni tekstovi koje treba tražiti po arhivama novina ili internetskog portala (Dnevno. hr, gdje Hodak i danas piše) Ukoričeni tekstovi su pregledniji, svrsishodni, povezani u cjelini te dokumentiraju zapis jednog vremena. Vrijeme ih neće odnijeti, kao što to sada radi vjetar koji raznosi jesensko lišće. Preporučio bi nakladniku Alfi žurno tiskanje druge knjige, ili proširenog izdanja, jer je ova gotovo rasprodana, a autoru da u novoj varijanti posveti više pozornosti i prostora Žikinoj dinastiji i izvan granica Lijeve naše i/ili BRDOVITOG Balkana. Ako vlasnici medija “polažu monopol nad istinom” (S. Malović) onda imamo previše vlasnika iz NAPREDNOG inozemstva. Možda bolje (tako) nego iz “inostranstva.” Tko zna možda progresivci dobiju mig sa Zapada da opet zaplešemo Žikino kolo?! U ratu ili miru, u nekoj novoj regiji ili regionu, svjedno.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo