Vesna Ujević BOG, CRKVA, RELIGIJA I SMISAO PATNJE U ŽIVOTU TINA UJEVIĆA 5. DIO

UTJECAJ KULTURE I FILOZOFIJE ISTOKA

Razmišljajući o idolima u Tinovu duhovnom razvoju, isprva sam mislila da je on književnost podigao na razinu božanstva, ali ne, on joj daje nekakav religiozni ustroj. Božanstvo je ljudski duh, a kreativnost njegov izraz, pjesništvo je “teologija življenja“, a umjetnik, pjesnik postaje „teolog života“. Tin, čija se vjera temeljila na afektivnosti (nepotpomognuta sakramentalnim životom), i nije izdržala udare kušnji, traži nova rješenja. U snaženju Kulture Duha, vidi put za rješenje osobnih, etičkih, političkih i socioloških problema. Međutim prodiranje novih strujanja modernog vremena, koja sobom nose površnost i rušenje dotadašnjih vrijednosti, njegova očekivanja čine neostvarivima: “Ako umjetnost nije uspijevala da u svojem konačnome efektu dočara vedrinu i harmoniju, te postigne otkupiteljsku magiju ljepote,sama se funkcija pjesničkog stvaranja mogla da približno osjeti kao promašena, jer nije donosila onoga plavoga vračenja koje se zvalo mističkom ekstazom i blaženstvom čiste nebeske kontemplacije.“[1]

Pjesnik 1926. na kratko boravi u Zagrebu (nakon oporavka u Krivodolu), ovo je još jedna etapa života u kojoj nastoji pronaći put, još jedna mijena: „Naš je život projurio kroz mnogo opasnosti i atentata na našu ličnost. Život buntovnika, prevratnika i tvrdoglavaca, kadikad bogoubica. Ali zato mu jedna pozitivna strana nije falila: naš je život bio traženje Istine, život bogoiskatelja“ [2]  ispovijeda se u „Ispitu savjesti“. U poziciju  bogoiskatelja  svaki put se iznova vraća, pa i onda kad osporava da je traženje Istine traženje Boga: „Poezija je magija i prema tome, kome fali uopće religiozni smisao u pogledu vasione, a što je to nego kozmičko osjećanje, ne samo što ne može da bude pjesnik, nego poeziju uopće ne može ni da razumije… Sada istina da je religiozni smisao makar i u vrlo škrtoj dozi, možda više posijan po svijetu nego se misli… u pjesmi postoji samo jedinstvo, a to je jedinstvo Molitva virtualne i vizionarske prirode…  drskost jedna čovjeka , koji se usuđuje mjeriti sa prirodom i hvatati u koštac na polju unutrašnje slobode i sa samim sobom. Čovjeka koji bi u maloj mjeri, htio da bude Capanej, Prometej, Jakob u borbi sa anđelom, bogoborac i bogoiskatelj. Pa da to sve, u jednoj organskoj vezi i skladnoj cjelini, nije djelo suštoga mozganja nego isticanje vrutaka iz dubljih snaga bića.“ [3]

Saznaje da mu je u Beogradu objavljena  zbirka pjesama “Kolajna“ (bez njegova znanja), kojom uopće nije zadovoljan. Iz pisma izdavaču Cvijanoviću primjećuje se da su otvorene stare, zapretane rane i on ponovo upada u zamku analiziranja uzroka svoje ljudske i književne tragedije.  Raspiruje se zatomljeni bijes na dvor, prijestolnicu, balkansku demokraciju, Antantu itd. U kolovozu 1926. ponovo je u Beogradu. Možda se nada da će ono što nije mogao razriješiti  (u sebi) na razini srca, ovaj put razriješiti na razini kulture duha. Ali očito ne uspijeva jer opet stradava njegova kreativnost. Tri godine kasnije zauvijek napušta Beograd i vraća se u Split. Uspoređujući tekstove sličnih duševnih raspoloženja, ali iz različitih vremenskih perioda (ne računajući Pariz), on se najviše približava Bogu, a naročito Crkvi, tamo gdje ih je prvi put odlučio napustiti – u Splitu. Drži da malo nauke odvodi od Boga, a mnogo dovodi k njemu, ali pratimo li njegov duhovni život, proporcionalnost i nije baš uočljiva. Možda misli da su odstupanja tek izvanjski privid, pa zato piše: „Pjesnik je čuđenje, udivljenje, refleksija prirode o sebi. I onda kada se stavlja u stav umjetničkog agnosticizma, on afirmira jedan stav vjere.“ [4]

Još od Pariza upućen je u kulturu i filozofiju Istoka, ali tek za boravka u Sarajevu raste intenzitet njegovog zanimanja. Razmišljajući o važnosti Kulture Duha, i unutar iste, o važnosti poezije, iznalazi u poeziji mistični, skriveni smisao religije, dok je religija u svom pravom nadahnuću poezija prirode (pa tako danas govorimo o prirodnoj religioznosti kao nižem obliku vjere), iako Tinova razmišljanja po svoj prilici, nisu išla u smjeru razlikovanja prirodne religioznosti i zrele vjere. Rekla bih  da inspiraciju za ovo razmišljanje nalazi u Budinom odnosu prema prirodi. Filozofiju drži pročišćenom religioznošću: „Poezija je vezana za osjećaj i donesena intuitivno. Filozofija apstrahira od osjećaja i drži se umnih spekulacija.“[5] Tin koji je u sve ulazio s osjećajima (strašću), što mu je nepobitno priuštilo mnogo nevolja, uporno želi apstrahirati od istih (osjećaja), te dolazi na misao da će filozofskim metodama uspjeti u naumu, i čistom mišlju, intelektom osvojiti spoznaju Istine, ali ono što još više želi jest osloboditi se duševne i duhovne patnje, Bolesti od Duše, za koju optužuje – srce. Proučavanju misli Istoka, okreće se s pozicije filozofa. Ubrzo je izišlo na vidjelo da ni filozofija nije bez strasti. Bog poznaje srce svakog čovjeka, i za svakoga ima posebne pedagoške metode pomoću kojih izabranog pojedinca dovodi k sebi. Sv Monika, majka Tinovog imenjaka, prolila je mnogo suza zbog sinovog putovanja u Rim, misleći da će se u tom gradu grijeha njegova duša zauvijek izgubiti, te je molila Gospodina da mu ne dopusti otploviti: “Ali ti si u dubokoj mudrosti svojoj ispunio srž njezine želje, ne obazirući se na ono što je tada molila, da bi joj ispunio ono što te je uvijek molila.“[6]  piše Augustin, koji je baš u Rimu doživio obraćenje za koje je majka uvijek molila. Tako je Bog i Tina pustio na „plovidbu“, kako bi mu došao u susret zaobilaznim putem. Vratit ću se još malo sv. Augustinu koji tumači: “Vide oni da kod istog čovjeka, u istom danu, u istoj kući, jedno pristaje jednom članu, drugo drugom, da je nešto, još malo prije dopušteno, nakon jednog sata nedopušteno, da je nešto u jednom kutu kuće dopušteno ili naloženo, što je u onom do njega zabranjeno ili kažnjivo. Zar je pravednost različita i promjenjiva? Nije, nego vremena kojima ona upravlja ne idu jednako, jer su vremena.“ [7]  Mislim da je korisno imati u vidu ove riječi svetog naučitelja kad pratimo Tinovo „surfanje“ po istočnjačkim filozofijama i religijama. Posežući za filozofijom Tin se nastoji maknuti od srca, jer uložiti srce znači žeti patnju, želi se maknuti i od Boga (i Bog ima veze sa srcem), kako bi pronašao sebe – čovjeka: „Ali spoznanju sebe čovjek ne može da se dovine privrženošću slijepom fanatizmu, klerikalnom podložnošću dogme, ikakvoga sistema, ni modernom skepsom, ni objektivnim naučnim opažanjem, niti lakovjernim primanjem bilo kakvih teorija ili hipoteza, nego samo i isključivo unutrašnjim buđenjem duše.“[8] Proučavajući misao Istoka, Tin se najviše zadržava na budizmu i brahmanizmu te se da uočiti nestajanje distance filozofa, uslijed zaokupljenosti čovjeka. Neki „optužuju“ Tina za sinkretizam. Koliko je to utemeljeno? Prošaranost pojedinih pjesama i tekstova izrazima i idejama brahmanizma i budizma možda bi ga, ako ne proučimo pozadinu, moglo i svrstati u preteču New-age-a na našim prostorima. Zanimljivo je da baš Tin osuđuje sinkretizam. U studiji o Ramakrišni kritizira Kešabov[9] pokušaj objedinjenja svih religija kao papazjaniju i sinkretizam najgore vrste. U kritici teozofa Franca Hartmana, Tin drži neumjesnim njegovo poistovjećivanje sadržaja kršćanstva sa sadržajima vedantizma i budizma, te kritiku završava riječima: „Ova čudna težnja za pomirenjem svega i svačega izbija još čudnovatije kada se u indijski tekst umeću pasusi iz Echarta i srednjovjekovne kršćanske mistike, među kojima doduše ima analogije.“[10] Ni Tin nije odolijevao traženju analogija i komparaciji kršćanske i indijske misli, jer se taj put nekako sam od sebe otvara.

Za bolje razumjeti Tinov interes za istočnjačke filozofije i religije, moramo imati na umu barem tri stvari: prvo, skučenost našeg kršćanskog razmišljanja o Bogu; drugo, Tinovu „zaljubljenost“ u prizvuk, glazbu i ritam riječi i treće, njegovu sklonost da ulazi u dijalog s „nehotičnim mislima“. Što se prve stavke tiče, mi kršćani prečesto oduzimamo Bogu pravo na atribute kao što su Beskrajan, Nedokučiv, Neograničen, Svemoguć, Sveobuhvatan, Sveprisutan… Želimo ga ograničiti na razne načine, a osobito prisvajanjem za sebe i skupinu kojoj pripadamo, kao da je samo nas stvorio i samo nas uzdržava.[11] A ostali? Jesu li oni djeca drugih bogova? Upadamo u zamku politeizma, jer ako  „naš“ Bog treba „pobijediti“, tj. zauzeti mjesto ostalih bogova, onda tvrdimo da postoji više od jednog Boga. Zaboravljamo da je Bog stvorio sve, ama baš sve, tako i kontinente, floru, faunu i čovjeka na njima. Ako se ostali dio čovječanstva razvijao u drugoj kulturi i religiji ne znači da su oni božji škart, ne znači da ih Bog manje ljubi, da ne bdije nad njihovom poviješću, ne znači da im nije dao u dio zrnca božanske mudrosti, da bi ih, makar na drugačiji od nama znanih načina, vodio sebi. Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Priznavajući ljudskom razumu sposobnost da upozna Boga, Crkva izražava uvjerenje, da je moguće svim ljudima i sa svima ljudima govoriti o Bogu. To je uvjerenje podlogom za njezin dijalog s drugim religijama, s filozofijom i znanostima, ali također s nevjernicima i ateistima.“[12] Dakle, za istinitu prosudbu potrebno je imati širinu pogleda (srca), razvlastiti se od vlasti nad Bogom, osloboditi se religioznih uvjetovanosti misli.

Drugo što je važno jest Tinova sklonost usvajanju izraza koji mu se sviđaju, a primjenjuje ih i mimo uobičajenog konteksta, ponekad sam prizvuk, ritam riječi ili glazba koja ju prožima za njega obogaćuje značenje, pa u tom smislu, pjesničkom a ne vjerskom, treba tumačiti u Tinovim stihovima mnoge izričaje svojstvene budizmu.

Treće se odnosi na Tinov običaj da povremeno, bez cenzure, pusti na papir sve misli koje mu se „vrzmaju po glavi“, te ih razrađuje, što zna uroditi gorkastim plodovima. Ipak, ovo se dade staviti u domenu umjetničko–filozofske znatiželje i pjesničke slobode. Prebiranje po „nehotičnim mislima“ zna biti tek ironija ili ruganje, kao znak protesta i pobune zbog nemoći pred događajima, tokovima i osobnim slabostima.

Tin koji prilično strogo sudi Hartmana i druge zbog sinkretizma, bez sumnje i sam prihvaća neke ideje, sad brahmanističke, sad budističke, ali on ih ne nastoji, bar ne namjerno, s kršćanstvom spojiti u jednu religiju. Osim toga Tin nastojeći klasificirati budizam, od tri mogućnosti: religija, filozofija ili disciplina, odlučuje se za treću opciju. Sebe naziva slobodnim misliocem, ograđujući se tako od religije i bilo kakve konfesionalne pripadnosti. Titula slobodnog mislioca oslobađa ga od religioznih spona i vjerničkih odgovornosti. Zacijelo, u ovoj „obrambenoj“ odluci, glavnu  ulogu igra strah od upadanja u sinkretizam. Da strah od sinkretizma nije samo moja uobrazilja, nego predmet njegovih razmišljanja, sam Tin indirektno potvrđuje, nastojanjem da opravda svoju zainteresiranost i priljubljenost uz  indijsku misao, u ogledu o Petrarkinoj raspri s Augustinom:   „Nitko dakle nije nesretan bez svoje krivice(Augustin). Petrarca to s respektom osporava, na temelju svojega iskustva. Ima nezasluženih nepravica i nesreća bez svake krivnje. Augustin to pobija. Nužna je duboka meditacija i ozbiljna konverzija volje, ne suze. On se obmanjuje da ima volje (Petrarca). Augustin rado citira filozofe i priznaje da stroga logika često vodi u zabunu, dok umjerena rasprava izvodi na pravi put. Nije dosta htjeti, treba i moćno željeti, a predmet  želje izrazito usamiti kao po sistemu Patanjalijeve Joge. Duh treba usredsrediti oko misli na smrt, kako je, recimo usput, radio Budha. Pred svecem, koji bez zazora navodi kao predšasnike svojih pojedinih shvaćanja Sokrata i Platona (i strogi Jerolim rado je citirao grčko-rimsku klasiku, ali nam je ovdje Afrikanac dužan ipak najviše Plotinu!), renesansni pjesnik se ne ženira da se Kristu obraća stihovima iz Virgila. Još  jednom se kršćanstvo impregnira poganskom filozofijom, sve ovamo prema našim danima kad će mrki i strogi Tolstoj da potpiše umnu hrabrost Platona i Aristotela.“[13]

Kao da s olakšanjem zaključuje, ako mogu oni, mogu i ja. Ako Augustin može sa Grcima, mogu i ja s Indijcima. Dakle ako se neka teološka razmišljanja mogu oslanjati na grčku filozofsku misao, zašto ne i razmišljanja o Bogu na filozofiju Istoka? Postavlja se pitanje: Ako se Tin više ne priznaje kršćaninom, zašto uporno nastoji sačuvati neoskvrnjene kršćanske zasade u sebi? Usput, kad već  spominje jogije, ni jedna joginska praksa, nije ga se dojmila niti ga zaokupila kao Šimun Stilit i općenito pojava stilita.[14] Može se reći da tu pojavu (pokret) drži savršenijom i intrigantnijom od nirvane. Zanimanje za jedno i drugo dolazi od Tinove potrebe za bijegom od muke života, isključenjem iz života. Nirvana mu se ipak činila dostižnijom, jer je lakše sjediti na zemlji nego li na stupu, dok se otkačuješ od stvarnosti. U razdoblju rasta intenziteta bola, osjećaja  promašenosti i besmisla, više se okreće budizmu u kojem nalazi ponudu odmaka od patnje. U nirvani ne vidi vjersku dogmu, već psihološko rješenje, put za izlaz iz problema. Tin-Patnik u nirvani kao alternativi mrskog mu samoubojstva vidi mogućnost bijega i poništenja patnje. Kad uspoređuje Budu i Isusa, Budi priznaje sposobnost suosjećanja s ljudima i cijeni tu njegovu osobinu, ali kud i kamo savršenijim drži iskustvo patničkog života Isusa iz Nazareta koji on dijeli s onima kojima se obraća. Upravo ono što ga je privuklo budizmu, kasnije ga odbija, ono što naziva „pesimizmom patnje“, a pripisuje ga i kršćanstvu. Prihvaćajući život i otkrivajući u sebi ljubav prema njemu, Tin u budističkoj interpretaciji nirvane, prepoznaje negaciju života: „Žudnja za Nirvanom i paralelna Žudnja za beskonačnim kozmosom nalaze se na prapočetku mojega duhovnoga bića, pošto su jedna vrsta negacije individualnosti na višoj lirskoj i metafizičkoj ljestvici, no ipak ono što me vraća u individuaciju bića, to je poziv života koji tvrdi da sam ja taj i takav, da imam ime i broj godina i lice, stvari koje katkada kod mene u samoći izazivaju najdublje čuđenje.“[15] Promjene u odnosu prema patnji, opisane u prethodnom poglavlju, usko su vezane s promijenjenim odnosom prema Bogu kao izvoru života.  Nakon novog iskustva Boga, Tin i nirvanu spominje u novom značenju,  ona je stanje sabranosti i ugode, nije više cilj, ni sredstvo, nego odmaranje, najbliže onom stanju koje sveta Terezija Avilska naziva molitvom smirenosti.

Kao što je već spominjano 1930. u Splitu susreće don Franu Bulića, čija vedrina, ljubav, susretljivost i oduševljenje arheologijom i poviješću obasjava Tina, oslobađa ga, pomaže mu prisjećati se i primjećivati ljepotu „potoka, cvijeća, neba, sunca“, posreduje mu ljubav Boga bez propovijedi i kateheza. Nešto  slično doživljava, okrećući se u svojim filozofskim propitivanjima, brahmanizmu. Otkriva radost života. Bog koji je poveo Tina na „plovidbu“, tj. dopustio mu otplovljavanje, ne inzistira na tome da bude kršćanin, ne inzistira na tome da ga pronađe u kršćanskim okvirima, nego želi da tražeći ga, ozdravi u sebi sliku o njemu, da prepozna njegovu dobrotu i povjeruje mu. Bog je dopustio da se ozdravljenje dogodi kroz filozofsko proučavanje nekršćanske religije. Lako je dokazivo, s teološke točke gledišta, kako je kriva slika o Bogu korijen svake duhovne bolesti. Pokušat ću na slikovit način opisati svoje viđenje povezanosti duhovne bolesti i krive slike o Bogu. Zamislimo se pored bunara. Žedni smo. Voda je lijek za našu žeđ. Imamo i posudu, ali nemamo konop kojim bi spustili posudu do vode i zahvatili. Bunar s vodom su ozdravljujuće snage u nama samima, žeđ  je naša duhovna bolest, posuda predstavlja sredstva i mogućnosti, a konop je ispravna slika o Bogu, dakle imamo li krivu sliku Boga, ostajemo bez konopa koji je neophodan da bi smo zahvatili zdravlje. Tek nakon promijenjene slike o Bogu Tin je mogao napisati: „Ali sve o sve, mislimo da se u mojem slučaju može da govori o liječenju duhom, o zdravlju  putem misli…“[16]

Tagor pjesnik i Tokur filozof i pjesnik, sa svojim optimizmom i radošću, sigurno nisu bez utjecaja na promjene u Tinovim razmišljanjima, iako im „prigovara“ da je njihov optimizam, optimizam punog želudca. Upravo, proučavajući Tokurovu misao (koju u slobodnijem shvaćanju možemo nazvati radosnom viješću), Tin se osvrće na pojavu kod vjernika koja je u opreci s radošću: „Mene je oduvijek čudilo protivriječje vjernika koji, doduše, vjeruju u Boga, ali na svakom koraku kritikuju njegovo djelo.“[17] Baš ovakvi vjernici, koji samo vrebaju mane, često su za Tina kamen spoticanja, vjernici bez radosti i oduševljenja. Jer ako su oni slika Božja…?

Kad pomislim na indijska božanstva automatski mi  pred oči iskrsne slika isprepletenih  krakova, vijuga, očiju. Ne znam kako, ali Tin je, iza te gužve čudnovatih božanstava, našao postojanje samo jednog Boga, koji je u svemu i iznad svega, izvor dobra i postojanja, kojeg nitko ne zove pravim imenom, jer ga nitko ne može pravo ni spoznati. Sam Tin koristi se mnogim nazivima Boga, a najdraži su mu Vječiti i Vasioni Duh. U svakom slučaju nakon Sarajeva dolazi do pozitivnih promjena u pjesnikovom životu, o čemu piše za boravka u Splitu. Što se tiče života u Zagrebu, trend  se nastavlja, osim epizode beskućništva, nakon izbacivanja iz bibliografskog zavoda 45. godine. Tin svoje srce vraća vjeri djetinjstva, ali zadržava iz indijskih religija (kao intelektulnu poslasticu), najpoštenije je reći, ono što mu se sviđa. U prvom redu ideju ljubavi i prijateljstva prema svemu i prema svima, a to isto je temelj Isusovog naučavanja. Isus je rekao „Tko nije protiv nas, za nas  je“(Mk 9,40). Osim toga Tin je poklonik ideje o šutnji u duhovnim stvarnostima, premda je ponekad progovarao o njima: “Ne treba se čovjek stidjeti svojih naročitih duhovnih pozicija, no ipak se katkada čini da ih se stidi, jer ih ne voli isticati, jer ih ne povjerava. Strah od istine ne ulazi u obzir. Tu pojavu samozataje istine treba razumjeti dublje, jer se sve tajne promjene i svi tajni pokreti duha ne očituju jednakom brzinom na površini, a pogotovo u gibanju duha ne treba biti napadne nametljivosti…duh ima svoju stidljivost, rezerve, koketeriju: on ne voli da se predstavlja lišen svojih stilskih osobina i vlastite trijezne otmjenosti, i samo u jednoj biranoj opremi i u svečanim haljinama on izlazi pred svjesne izbornike, sa slutnjom da biranost slova ne nameće izborni diktat… Pitanje je, je li čovjek poznaje čovjeka. Najveće je pitanje, je li čovjek poznaje sebe… Čovjek se ne smije bojati da istakne svoje ideje, a svoju ličnost može samo da podredi onoj ideji koja mu izgleda božanskog podrijetla, kao svoje sitno ljudsko sredstvo. Čovjek svoju veličinu i karakterno određenje prevodi u djelo time što se ukazuje plodan…“[18]

Tin rezignirano govori o jalovosti višegodišnjeg  truda da se preodgoji u racionalanu osobu, pitajući se imaju li strasti ipak svoje opravdanje? Okrenuo se filozofiji kao sredstvu preodgoja, ali bez uspjeha. U tekstu o Ramakrišni, govoreći o borbi za spoznaju (Sadana) i borcima (Sadake) razlikuje dva pristupa: „Jedni prodiru temeljitim poricanjem (Dioniz Aeropagita kod kršćana), drugi postupnom afirmacijom. Jedni su razum, drugi ljubav. Jednima je Bog bezličan, drugima (skoro) ličan. Ramakrišna nesvjesno naginje ovim drugima.“[19] I Tin naginje ovim drugima, protiv svoje volje. Kad govori o karakteristikama Budine naravi ističe blagost u ponašanju i govoru, te hladnoću u gospodarenju nad sobom, kao s nostalgijom dodajući: „Nema tu topline srca koja je svojstvena svim očitovanjima kršćanstva.“[20]  U jeku preokupacije Istokom,  obraća se Bogu, prvi put, koliko znam, rječju „Oče“: „Oče, spasi me od mojih sumnja, neka me mine ova gorka čaša. Ali oca nema, on ne odgovara. Pa to smo i tražili: blagodat i dobročinstvo, biti sam i napušten… Ličnost je razgrađena kuća. To osjećam i u sebi. Ja sam ruševina. Jako čudnovato: vedra, radosna ruševina… Ja sam se razgradio. Ja ću porasti. Ne sumnjaj, ja ću porasti. I ovo što je zagrižljivo, skeptično, nepovjerljivo, odmjereno u meni, ovo je trošno i minut će.“[21] Tin je uistinu porastao: „Ja sam htio da se vratim sebi, i to mi je uspjelo kroz mnogo godina. Ali navika i društvo su htjeli da me sapnu. Kao da je neko vršio probe sa mojim svijetlim duhom i bistrom pameću.“ [22] Nakon dugotrajnog nastojanja da se oslobodi srca, Tin mu se vratio i našao ravnotežu. Ovaj povratak srcu nije se ostvario ni u budističkom, ni u brahmanističkom smislu. Obrazlažući razlog  izbora  „Svakidašnje jadikovke“, (iako je davno napisana), za najdražu pjesmu u „NIN“-ovoj anketi 1953. navodi: „ Jer je najskromnija, najjednostavnija, najnarodnija (“najpučkija“)“[23]. Tako povratak srcu i duhovnom zdravlju, ostvaruje, ne u mističkom, pa ni „isteologiziranom“ već u najskromnijem, najjednostavnijem, najnarodnijem i najpučkijem kršćanstvu.  U proznoj pjesmi „…Hygieja“[24] možemo prepoznati manifest nove (i zadnje) faze Tinova života.

[1] “Adonai”, u: Sabrana djela  svezak IX   str. 152

[2] “Ispit savjesti“, u: Sabrana djela svezak VI  str.265

[3] „Oroz  pred endimionom”, u:  Sabrana djela svezak IX   str.133. 132

[4] “Izvor, bit i kraj poezije”, u:  Sabrana djela  svezak IX   str.237

[5] „Izvor, bit i kraj poezije“, u:  Sabrana djela   svezak IX  str.237

[6] Aurelije Augustin “Ispovijesti” str. 95.

[7] Aurelije Augustin “Ispovijesti” str. 54.

[8] “Agresivni vendatizam od Šankare do Ašokanande”, u: Sabrana djela  svezak XI, str. 218. Slično piše drugdje “Ali usporedo s time teče jedno prešutno priznanje, a to je da osvojenje istina treba svakodnevnog napora i neprestanog dodira mislioca i mišljenja. To se zove konačno kultura Duha, a što je to zapravo nego jedna pobožnost praćena sa dotičnim stegama i potrebnom vjerom o vrijednosti misli u čovjeku?“ („Oroz pred endimionom” Sabrana djela  svezak IX  str.125).

[9] Indijski mislioc.

[10] “Agresivni vendatizam od Šankare do Ašokanande”, u: Sabrana djela  svezak XI  str. 2.17

[11] U Katekizmu Katolicke Crkve čitamo kako „Bog nadilazi svako stvorenje. Treba dakle neprekidno govor o Bogu pročišćavati od svega što je ograničeno, slikovito, nesavršeno, da se ‘neizrecivi, neshvatljivi, nevidljivi, nedokučivi’ Bog ne zamjeni s našim ljudskim predodžbama o njemu. Ljudske riječi neće nikada dosegnuti Otajstvo Božje“ (br. 42).

[12] Katekizam Katoličke Crkve  39.

[13] “Pjesnik Laure i sveti Moničin sin”, u: Sabrana djela  svezak VI, str. 68

[14] Asketi- pustinjaci koji za pokoru žive na stupu.

[15] “Formacija I involucija jednog duha”  Sabrana djela  svezak XIV, str. 188

[16] “Ne čitam svojih suvremenika”, u: Sabrana djela  svezak XVII   str.17

[17] “Tokur ponovno misli Indiju”, u: Sabrana djela svezak XVI str. 439

[18] “Formacija i involucija jednoga duha”  Sabrana djela  svezak XIV   str. 187-188

[19] “Ramakrišna” Sabrana djela  svezak XI  str. 91

[20] “Čovjek i duhovni učitelj”, u:  Sabrana djela  svezak XVI   str. 387

[21] “Šetnja nehotičnih misli”, u:  Sabrana djela  svezak VI  str. 162. 164

[22] „Banketokracija i cvjetanje kulture banketa”, u:  Sabrana djela  svezak XVII   str. 135

[23] “Odgovor na anketu NIN-a”, u:  Sabrana djela  svezak XVII  str.157

[24] Grčka boginja zdravlja, kći Asklepijeva.

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo