Lukavi juriš na Stolac

Potpora trajnom održavanju anarhije u središnjem hrvatskom gradu na Neretvi povezana je s politikom muslimanskoga, odnosno bošnjačkog prodora na jadransku obalu, koja se može realizirati, naravno uz izborno osvajanje Stolca i promjenom etničkoga sastava pučanstva u Neumu, što bošnjačka politika, uz pomoć sumnjiva bliskoistočnog kapitala nastoji i ostvariti otkupom nekretnina, čime bi muslimanski etnički element i u vlasničkom smislu postao gospodar hercegovačkoga primorja

Lokalni izbori u Bosni i Hercegovini samo su potvrdili bošnjačko-srpske namjere da međusobno podijele tu državu na dva nacionalna entiteta – srpski, koji se nedavno legitimirao organizacijom referenduma i bošnjački, u kojem muslimanska komponenta nekadašnje hrvatsko-bošnjačke Federacije svoje gubitke od Srba nadoknađuje otimanjem hrvatskih prostora.

Zoran primjer takve islamističke ekspanzije bošnjačka je politika manifestirala na izborima u istočnohercegovačkom gradiću Stocu, kojeg bošnjačka politika u lukavoj strategiji zaposjedanja donjega toka rijeke Neretve, a u konačnici i njezina ušća, smatra svojom ključnom vojno-političkom točkom s koje će nadzirati južne dijelove hrvatske jadranske obale.

Naravno, izborno, a još prije toga i demografsko zaposjedanje Stolca podrazumijeva, ako ne osvajanje većinski hrvatskoga Mostara, onda svakako njegovu destabilizaciju kroz izdvajanje t. zv. bošnjačkih dijelova grada iz njegova sastava.

Takva je politika, unatoč odluci Ustavnoga suda BiH, rezultirala višegodišnjim neodržavanjem lokalnih izbora u Mostaru, što potpuno paralizira razvoj grada, sprječava njegovo okrupnjavanje i središnju, odnosno glavnu ulogu u prirodnom i povijesnom hercegovačkom povezivanju.

Višegodišnje blokiranje održavanja mjesnih izbora u Mostaru nije samo zoran primjer u sprječavanju razvoja demokratskih procesa, koji su još prije tri desetljeća zahvatili europske države, u razdoblju urušavanja komunističkoga sustava i propasti višenacionalnih država SSSR-a i SFRJ.

Naime, potpora trajnom održavanju anarhije u središnjem hrvatskom gradu u Hercegovini povezana je s politikom muslimanskoga, odnosno bošnjačkog prodora na jadransku obalu, koja se može realizirati, naravno uz izborno osvajanje Stolca i promjenom etničkoga sastava pučanstva u Neumu, što bošnjačka politika, uz pomoć sumnjiva bliskoistočnog kapitala nastoji i ostvariti otkupom nekretnina na području Neuma, čime bi muslimanski etnički element i u vlasničkom smislu postao gospodar hercegovačkoga primorja.

Na hrvatskim hercegbosanskim je političarima da pronađu optimalan model upravljanja svojim prostotom, koji im zasad može omogućiti vlastito preživljavanje.

Nasuprot ustrojstvu modela za preživljavanje hercegbosanskih Hrvata, kojeg će na kraju, bilo da je riječ o dobrom ili pak lošem modelu, stvoriti političari hercegbosanskih Hrvata, hrvatska bi državna politika s obzirom na svoje obveze koje proistječu iz supotpisa na Daytonskom sporazumu trebala izboriti hrvatsku jednakopravnost unutar BiH na međunarodnoj razini.

Dva su međunarodna čimbenika – SAD i EU – na koja po svom članstvu i partnerstvu može i treba utjecati hrvatska državna politika.

Sjedinjene Države su svojim diplomatskim akcijama prekinule rat u BiH i sve tri zaraćene strane dovele na mirovne pregovore, koji su rezultirali potpisivanjem ugovora na kojem i danas počiva krhki mir u BiH. Taj mir održava autoritet i ugled SAD-a, dok njegove temelje pokušavaju urušiti Moskva preko sve drskije srpske i srbijanske politike te neoosmanska Turska koju u svojoj politici već tradicionalno slijedi muslimansko-bošnjačka politika. U nedostatku carigradske potpore, bošnjačkoj strani na ruku ide i sve veća nazočnost arapskoga utjecaja u zaleđu hrvatske jadranske obale.

Osmišljen, energičan, dosljedan i ustrajan nastup hrvatske državne politike i njezine diplomacije donio bi i znatno povoljniji rezultat za hercegbosanske Hrvate.

Kad je u pitanju politika Europske unije i pojedinih država EU prema BiH nova hrvatska vlada na čelu sa zastupnikom u Europskom parlamentu Andrejem Plenkovićem treba se držati samo dokumenta i vlastitih rezolucija Europskoga parlamenta o BiH.

U jednoj takvoj rezoluciji, koju su prihvatili konzervativni i socijalistički zastupnici Europskoga parlamenta pregovori EU i BiH uvjetovani su takvim unutarnjim ustrojavanjem BiH, koje bi omogućilo i jednakopravnost sva tri državotvorna naroda, ali i manjinskih skupina koje žive na njihovu području.

Takvu jednakopravnost, kako je istaknuto u Rezolucije Europskoga parlamenta, može osigurati jedino federalno uređenje BiH, što onda podrazumijeva i ustrojavanje hrvatske federalne jedinice ali i ustanova koje bi im jamčile jednakopravnost sa Srbima i Bošnjacima.

Ako se za to na vanjskopolitičkom polju uspije izboriti vlada Andreja Plenkovića, bio bi to veliki uspjeh ne samo njegove vlade, nego i Europske unije, ali i NATO saveza, na čijem se čelu nalaze Sjedinjene Države.