Sandra Gabrilo : U iščekivanju Godota? Ili odluke Ustavnog suda o ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece?

0

 

Sjećate li se bivše predsjednice Ustavnog suda RH, Jasne Omejec, koja je u oproštajnom intervjuu tronuto priznala kako „nismo imali dovoljno snage odlučiti o ustavnosti pobačaja?“

Zahtjev za ispitivanje ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, kojeg je donijela bivša SFRJ 1978. a koji je preuzet od RH, podnijela je udruga Hrvatski pokret za život i obitelj još 1991.

Predsjednica udruge, dr. Ružica Ćavar je istaknuta katolička aktivistica, koja je za vrijeme SFRJ bila višestruko šikanirana i proganjana, a 1965.je zbog političkog aktivizma završila i u zatvoru. 

U razdoblju od 1991. do danas se predmet, kolkovijalno rečeno, kiseli u nekoj ustavnosudskoj ladici.Ustavni sud inače ima instruktivni rok prema kojemu se slučajevi trebaju riješiti u godinu dana. Međutim, ako taj rok ne bude ispoštovan, radi se na tome da se predmet riješi što prije, a sankcije za sporo rješavanje ne postoje.

Dakle, nitko ne kontrolira i ne nadzire rad sudaca Ustavnog suda.

Uvažavajući osjetljivost tematike, kao i podijeljenost društva  u području tzv. svjetonazorskih pitanja, takvo ignoriranje važnog dijela medicinske i društvene pojavnosti je zabrinjavajuće.

Profesor ustavnog prava dr. Mato Palić je nedavno izjavio da se stječe dojam kako je zanemarivanje donošenja odluke o ustavnosti pobačaja, dijela davnog jugoslavenskog zakona, zapravo poruka kako se radi o perifernoj stvari.

Presumpcija je da su ustavni suci najveći pravni stručnjaci koji postoje u nekoj državi, doajeni pravnog znanja i neosporni moralni autoriteti, nemaju li oni i neku odgovornost?

Evo, dakle odredbi tog Zakona, koji reguliraju prekid trudnoće:

 

„III. PREKID TRUDNOĆE

 

Član 15.

Prekid trudnoće je medicinski zahvat.

Prekid trudnoće se može izvršiti do isteka deset tjedana od dana začeća.

Nakon isteka deset tjedana od dana začeća, prekid trudnoće može se izvršiti samo po odobrenju komisije, a pod uvjetima i po postupku utvrđenom ovim zakonom.

 

Član 16.

Prekid trudnoće ne smije se izvršiti kad se utvrdi da bi mogao teže naručiti zdravlje žene.

 

Član 17.

Prekid trudnoće se može izvršiti u bolnicama koje imaju organiziranu jedinicu za ginekologiju i porodiljstvo i u drugim zdravstvenim organizacijama udruženog rada koje za to posebno ovlasti republički organ uprave nadležan za poslove zdravstva.

 

Član 18.

Prekid trudnoće se vrši na zahtjev trudne žene.

Uz zahtjev za prekid trudnoće koji podnosi maloljetnica, koja nije navršila 16 godina života, potreban je i pristanak roditelja ili staratelja uz suglasnost organa starateljstva.

 

Član 19.

Trudna žena obraća se sa zahtjevom za prekid trudnoće zdravstvenoj organizaciji udruženog rada koja vrši prekid trudnoće prema svom izboru.

Ako su ispunjeni uvjeti za prekid trudnoće trudna žena se upućuje liječniku koji vrši prekid trudnoće.

 

Član 20.

Ako se utvrdi da je isteklo deset tjedana od dana začeća ili da bi prekid trudnoće mogao teže naručiti zdravlje žene, trudna žena se sa zahtjevom upućuje na komisiju prvog stupnja.

Kad se u slučaju iz stava 1. ovoga člana radi o maloljetnici koja je navršila 16 godina života, a nije stupila u brak, o upućivanju maloljetnice na komisiju prvog stupnja obavijestit će se roditelji odnosno staratelj maloljetnice.

 

Član 21.

U slučaju iz člana 19. stava 2. ovoga zakona prekid trudnoće može se izvršiti odmah nakon što se trudna žena javi liječniku koji vrši prekid trudnoće, a u slučaju iz člana 20. stava 1. ovoga zakona prekid trudnoće izvršit će se odmah po odobrenju komisije prvog stupnja, ali najkasnije u roku sedam dana od dana odobrenja.

 

Član 22.

Nakon isteka deset tjedana od dana začeća komisija prvog stupnja može odobriti prekid trudnoće, uz pristanak odnosno na zahtjev trudne žene, u slučajevima:

– kad se na temelju medicinskih indikacija utvrdi da se na drugi način ne može spasiti život ili otkloniti narušenje zdravlja žene za vrijeme trudnoće, porođaja ili poslije porođaja;

– kad se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti može očekivati da će se dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama;

– kad je do začeća došlo u vezi s izvršenjem krivičnog djela silovanja, obljube nad nemoćnom osobom, obljube zloupotrebom položaja, obljube s djetetom ili rodoskvrnuća.

 

Član 23.

Postupak po zahtjevu za prekid trudnoće je hitan.

Komisija prvog stupnja dužna je odlučiti o zahtjevu za prekid trudnoće u roku osam dana od dana prijema zahtjeva…..“

 

Kako je u zakona problematizirana i sterilizacija, i još dan danas u slučaju iskazane namjere sterilizacije, kao trajne metode, osoba mora imati navršenih 35 godina, a odlučuje odgovarajuća „komisija“, što je, moram zamijetiti i bilo u duhu tadašnjeg društvenog uređenja, u kojem je odlučivalo neko kolektivno tijelo, neki onovremeni Borg. Zakon je promijenjen jedino u području postupaka medicinski potpomognute oplodnje, donošenjem odgovarajućeg zakona 2009, oko čijeg donošenja su se također lomila (svjetonazorska) koplja.

Cijelo razdoblje ustavnopravne šutnje bilo je opterećeno nagađanjima, a u jučerašnjoj emisiji „Otvoreno“ se ponovno sugerira kako bi Ustavni sud „mogao uskoro odlučivati“! Vjerovali ili ne!

Odvjetnik Krešimir Planinić je poentirao kako je zakon „neustavan“ i kako „ne sadržava odredbe o pravu na informiranje žena“.

Je li zakon ustavan ili ne, trebali bi procijeniti suci Ustavnog suda a u svakom slučaju se radi o lapidarnom i šturom zakonu, koji se iščitava poput nekog tehničkog priručnika, i on doista nema nikakvih odredbi vezanih uz prevenciju.

U istoj emisiji je predstavnica Ženske mreže Hrvatske, g-đa Bojana Genov izjavila kako je „zakon veoma moderan i mi se zalažemo da ostane na snazi“.

Nejasno je kako je moderan zakon donesen u drugom društvenom uređenju, u potpuno drugačijim zdravstveno ogranizacijskim uvjetima (u njemu se spominju „zdravstveni OUR-i“), nomotehnički zastario, s neodgovarajućim pojmovima: „umjetna oplodnja“.

Zakon iz 1978.je svakako neadekvatan danas, u 2016.godini.Promijenilo se i društveno uređenje, današnji svjetonazori su jasnije iskazani, osobne slobode su postale uzus.

U međuvremenu je Parlamentarna skupština Vijeća Europe utvrdila je pravo na priziv savjesti u medicini Rezolucijom 1763 iz 2010. godine. U točki 1. ove Rezolucije, između ostalog, stoji da niti jedna pravna ili fizička osoba neće biti podvrgnuta prisili, neće se držati odgovornom niti će se na bilo koji način diskriminirati ako odbije izvršiti pobačaj.

Pravo na priziv savjest često se koristi u postupcima medicinski potpomognute oplodnje i sterilizacije. U Republici Hrvatskoj sloboda savjesti i vjeroispovijedi te sloboda javnog očitovanja vjere ili drugog uvjerenja zajamčena je člankom 40. Ustava Republike Hrvatske, a pravo na priziv savjesti utvrđeno je nizom zakona iz područja zdravstva.

 

Sandra Gabrilo/Hrvatsko nebo

 

 

Facebook komentari

komentara