M. Kovačević: Miroslav Međimorec – autor nasušno potreban hrvatskoj čitateljskoj publici!

 Miroslav Međimorec, Diplomatske i druge priče, Naklada Đuretić, Zagreb, 2016.

Nije samo naraštaj hrvatskih ljudi koji su na svojim leđima nosili teret stvaranja i obrane hrvatske države tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća dobio u djelima Miroslava Međimorca svoju prozom oblikovanu književnu priču.

Dapače, nedavno objavljena zbirka pripovijedaka potvrdila je pripovjedačko umijeće s posebnim osjećajem za psihološko nijansiranje likova i u razdoblju neposredno poslije trećejanuarskoga prevrata u Hrvatskoj, kad je vlast zaposjela skupina komunista iz nekadašnjega jugoslavenskoga režima.

U zbirci je 18 priča razdijeljeno u tri tematske cjeline – diplomatske priče, priče iz autobusa te ostale priče. Premda se u svakoj od ovih tematskih skupina može izdvojiti bar po jedna posebno snažna priča, ne mogu, a da kao cjelinu ne izdvojim skupinu t. zv. priča iz autobusa, u kojima neizbježno gradsko prometalo ne služi samo kao pozornica hrvatskoga društvenoga i političkoga života, nego još više kao svojevrsni vremenski stroj što nas, unatoč protjeku vremena, stalno vraća unatrag.

Premda je autor u sagledavanju i opisu zbilje do srži realan, priče se iz ovoga ciklusa doimaju zapravo više nadrealnima nego stvarnim.

Nu prije nego što se osvrnem na pojedinosti priča iz autobusa, uvodni ciklus, odnosno diplomatske priče, zavrjeđuje osim pripovjedačke i određenu dokumentarističku pozornost.

U početnoj priči “Arhiv”, koja bi inače mogla poslužiti i kao uvodni dio nekoga širega proznog teksta nije samo dočarana atmosfera jednoga prašnjavog arhiva prepuna različite papirnate građe, nego i duševno raspoloženje kroz koje autor pokušava portretirati lik znatiželjnoga istraživača, koji u rukama, doduše, ne drži sudbine pojedinih ljudi što su defilirali ministarstvom vanjskih poslova, nego papire iz kojih tek naknadno može iščitavati njihove uspone i padove.

Ustrojavanje ministarstva vanjskih poslova

U priči “Početak nove hrvatske diplomacije” gotovo je dokumentaristički secirano ustrojavanje ministarstva vanjskih poslova. Na tu se priču tematski svojim društvenim i političkim izopakama naslanja priča “Diplomat s milicijskog motora”.

Najcjelovitija pak priča u ovom ciklusu svakako je “Pjevač na sprovodima”, u kojoj je Međimorec demonstrirao svoju moć sintetičkoga povezivanja povijesti i sadašnjosti. Čitatelj pak ove priče može sam birati, uostalom kao i njezin junak, između od/umiranja i pjevanja.

Kroz već spominjane priče iz autobusa, u kojima bus zapravo slovi kao pozornica na kojoj se i dalje odvija hrvatska drama 20. stoljeća, zrcale se hrvatske društvene tenzije, odnosno nikad nadiđen, a onda ni završen sukob između, danas bismo to rekli, hrvatskih suverenista i različitih projugoslavenskih –ista, a posebice komunista.

Osim toga, u pripovijedci “Istina je laž, laž je istina” Međimorec još jednom, ovaj put samo u proznom tekstu, upozorava na zastrašujuću narav Haaškoga tribunala i na nesagledive posljedice njegova djelovanja, ne samo za ljude koji su vodili obranu hrvatske države i naroda od jugoslavenskih i velikosrpskih agresora, nego uopće zabudućnost međunarodnoga sudovanja, koje bi u slučaju da nastavi rad haaškim tragom cijeli svijet moglo odvesti u novi bešćutni i nesmiljeni totalitarizam.

U priči “Turistički obilazak groblja Mirogoj” Međimorec je oslikao naše duševne nacionalne mane, koje protivnici tako zdušno, sočno i gotovo uvijek dobro znaju rabiti za svoju korist.

U ovoj skupini pripovijesti po svojoj tematskoj složenosti, ali i pripovjedačkoj jednostavnosti izdvaja se “Životna priča Janka Žnidarića”, u kojoj autor kroz razdoblje prije, tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata tematizira i hrvatsko-židovske odnošaje.

U skupini obuhvaćenoj pod nazivom “Ostale priče” objavljeno je sedam pripovijedaka – Miš izija pečat, Ustaše i partizani, Profesionalci ili Udba naša sudba, Gvozdansko – Šahovski majstor, Hrvatski emigranti, Hrvatski Romeo i Julija i Moj susjed gospon Horvat.

Trilerska tehnika

U priči “Ustaše i partizani” Međimorec je svoju priču ispripovijedao u trilerskoj tehnici, dok je u priči “Profesionalci iliUdba naša sudba” ponovno sintetizirao povijesne događaje kako bi upozorio na sve nesnošljivije djelovanje pripadnika nekadašnjega jugokomunističkog aparata unutar novostvorenih ustanova hrvatske države. Povod mu je bio davni događaj iz sedamdesetih godina, a poveznicu čini lik drskoga Udbina “isljednika”, koji se na povijesnoj pozornici javlja ponovno nakon trećejanuarskoga prevrata 2000. godine. Naravno predmet “obrade” su mu stare njegove žrtve.

Taj jedan obavještajno-udbaški podciklus zajedno s već spomenutom pripovijetkom čine i priče “Gvozdansko – Šahovski majstor” i “Hrvatski emigranti”.

U ovim dvjema pripovijetkama tematizirana je sudbina hrvatskih iseljenika i njihove nevolje s jugoslavenskim udbaškim progonima i nadzorom.

Zato su one postale okosnicom i Međimorčeva dramskoga komada “Hrvatski emigranti”, koji je premijerno izveden u prosincu 2014. u vinkovačkome Gradskom kazalištu “Joza Ivakić”.

Završna pak pripovijest “Moj susjed gospon Horvat” jedna je vrsta prozne ode ljubavi, koja jedina uvijek i nepogrješivo sve nadmašuje pa čak i najgore ljudske zloće!

Zato se, bez obzira na sitne nevidljive manjkavosti ili manje nepreciznosti, Međimorčeve priče čitaju u dahu, jer su one dio nas i našega vremena.

Miro Međimorec se ovom zbirkom pripovjedaka sad već u kontinuitetu nametnuo kao iznimno plodan i vrlo prepoznatljiv autor s temama hrvatskoga Domovinskog rata.
Autor tako nasušno potreban hrvatskoj čitateljskoj publici!

Mate Kovačević/hkv/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo