Mladenka Šarić: Ideološki slojevi izvanrednog otkaza

Izvanredni otkaz Hininoj novinarki Smiljani Škugor Hrnčević spada u slučajeve koji razotkrivaju dubinu političke i ideološke podijeljenosti hrvatskog društva te dvostruke kriterije i licemjerje koje dominira iza kulisa novinarske profesije. Smiljana Škugor Hrnčević optužena je, i izvanrednim otkazom brzopotezno osuđena, da je s Hinina deska ukrala tuđi tekst te ga pustila u objavu na nekoliko internetskih portala, koji su to dodatno začinili konstatacijom da se u državnoj agenciji provodi cenzura kako bi se uoči izbora zaštitilo bivšeg ministra rada u Milanovićevoj vladi Miranda Mrsića, čija je supruga (odnosno njezina tvrtka) za vrijeme njegova ministrovanja ostala dužna HZZO-u 10,6 milijuna kuna.

Njezin slučaj izaziva polemike samo na društvenim mrežama, dok u tradicionalnim medijima ni za njezin otkaz, ali, bogme, niti za dug Mrsićeve supruge ne postoji značajan interes. Zapravo gotovo nikakav! Iako bi bilo logično da od dana objave informacije mediji „progone“ bivšeg ministra, da ga kamere čekaju pred kućom, da mu novinari suprugu čekaju pred uredom ne bi li dobili odgovore na ozbiljna pitanja o našem novcu koji je negdje, valjda u nečijem džepu, netragom nestao, to se ne događa. Medijskih „sačekuša“ kakve smo viđali pred domom Sanaderovih ili pred središnjicom HDZ-a, dok se čekalo Karamarka da odgovori zašto se prodao MOL-u kroz ugovor težak cca 20.000 kuna mjesečno, koji je tvrtka njegove supruge imala s njihovim kućnim prijateljem, inače savjetnikom mađarske naftne kompanije, u slučaju Mrsićevih nema. Oni žive kao da se ništa nije dogodilo. Nitko ih ništa ne pita, a oni se ne javljaju. Pa, i zašto bi kad ih nitko ne traži…

U priči o golemom dugu prema HZZO-u, koji će uskoro u zastaru pa država neće dobiti ni lipe ako se ne dogovori nekakva višegodišnja nagodba za namirenje barem dijela duga kroz skupe lijekove koje je za HZZO nabavljala Mrsićeva supruga, nagrabusila je samo novinarka, koja je brzopotezno izbačena na ulicu. Za Hrvatsko novinarsko društvo, koje je prije dva dana objavilo oštro priopćenje kako je zahvaljujući politici ministra kulture Hasanbegovića 280 novinara neprofitnih medija ostalo bez prihoda, novinarka Škugor Hrnčević ne postoji. Ona može bez prihoda. Ni njezin slučaj, odnosno slučaj Mrsić, za njih ne postoji. Sveli su ga isključivo na problem krađe teksta, kao da ne postoje apsolutno nikakvi drugi slojevi u toj priči, koji bi, za razliku od članova Upravnog vijeća i glavnog uredništva Hine, novinarskoj udruzi trebali biti zanimljivi i važni. No, Smiljana Škugor Hrnčević za njih nije novinarka, ona je rigidna desničarka i valjda je, što se njih tiče, i treba šutnuti nogom u guzicu. U HND-u vjerojatno misle da je ona ionako HniP-ova, pa neka je oni podupiru. Za one koji ne znaju to je drugo novinarsko društvo, stvoreno kao alternativa krovnoj udruzi HND-u, za koju su mnogi smatrali da neobjektivno tretira novinare i radije štiti lijeve od desno orijentiranih. Uglavnom, HNiP joj je dao potporu, a HND, koji je i dalje krovna strukovna udruga, i dalje šuti. Njihov je stav formalistički: onoga tko je prekršio pravilo treba kazniti neovisno o tome što je javnost uistinu imala pravo znati takvu informaciju prije izbora. Mislim, kad je već isplivala uoči izbora, zar ne… Ne zato što možda netko zbog toga ne bi glasovao za Mrsića, nego jednostavno zato što je – ima pravo znati. Ima pravo, i – točka.

U pokušaju predizbornog zatajivanja po bivšeg ministra vrlo neugodne informacije Hina se poziva na profesionalno pravilo da je priča trebala biti potvrđena iz više izvora i da punih 12 dana nisu uspjeli doći baš do nikoga s tzv. druge strane. Da mediji, pa i Hina, postupaju kao što se brani glavno uredništvo Hine u ovom slučaju, mogli bi u svakoj škakljivoj situaciji nazivati do sudnjega dana tzv. drugu stranu i negativnu informaciju ne bi objavili nikad jer im se, eto, nitko nije javio. To bi, valjda, bilo profesionalno! Dakle, mediji, uključujući i agencije, puno puta završavaju potragu za dodatnom potvrdom ili komentarom jednostavnim navođenjem imena svih osoba ili tvrtki u kojima su pokušali dobiti dodatnu informaciju i konstatacijom da su se oglušili, što također govori samo za sebe. Ovdje je potraga za komentarom, koja je trajala predugo, poslužila kao alibi za odgodu objavljivanja informacije koja bi biračima mogla biti relevantna.

Zaplet u vezi duga Mrsićeve supruge, koji je nastao i ostao nenaplaćen u vrijeme dok je on bio ministar, sasvim je očito bio duboko umočen u predizbornu kombinatoriku. Hina je, nažalost, kao i HRT pod patronaom politike, pa se ravnatelji(ce) i glavna uredništva mijenjaju ovisno o ishodu izbora. HDZ postavlja svoje. SDP ruši njihove, pa postavlja svoje. I tako ukrug. Smiljana Škugor Hrnčević bila je ravnateljica u vrijeme HDZ-a, u mandatu prije sadašnje, Branke Valentić, koja je na tu dužnost došla s mjesta glasnogovornice Hrvatske stranke umirovljenika i bila je dio HSU-ove kvote u kadrovskoj križaljci Kukuriku koalicije. I, molim vas, nemojte mi sad samo s natječajima… Politički je došla, politički će nestati, a sve ostalo su fantazije o standarima.

Držimo li se kruto pravila može se reći da je Smiljana Škugor Hrnčević zaslužila izvanredni otkaz što je uzela tekst i proslijedila ga jednoj političkoj stranci. Za svoje se radno pravo može i mora boriti na sudu, jer zakoni se moraju poštovati. No, u ovom se slučaju ne radi samo o zakonskoj normi koja je prekršena, nego o pitanju je li prihvatljivo da moralna obveza da se na vrijeme omogući biračima uvid u važnu informaciju opravdan razlog za kršenje zakona. Sjetimo se Ankice Lepej, koja je ukrala povjerljivi podatak o štednji koju je tadašnji predsjednik RH Franjo Tuđman imao u banci u kojoj je ona radila, a koji nije bio prikazan u njegovoj imovinskoj kartici i proslijedila ga medijima. Dobila je otkaz, logično. Prekršila je zakon. No, nije bilo udruge, uključujući i novinarsku udrugu, koja nije ustala u zaštitu njezine egzistencije i obranu njezina nezakonitog čina kao iznimno moralnog i hrabrog. Smatrala je, i bila je u pravu, da javnost ima pravo znati tu informaciju. Dakle, Smiljana Škugor Hrnčević jest prekršila propis, ali razlog zbog kojeg je to učinila opravdava način na koji je učinjeno. Ankica Lepej je i danas heroina. Smiljana Škugor Hrnčević dobila je razumijevanje samo marginalnih udruga bliskih desnome svjetonazoru. Lepej je, međutim, i eto razlike među slučajevima, bila protiv Tuđmana i HDZ-a, a Škugor Hrnčević je protiv SDP-ova bivšeg ministra, koji je u trenutku objavljivanja informacije o supruginu dugu bio nositelj liste Narodne (SDP-ove) koalicije u VI. Izbornoj jedinici. Biti protiv HDZ-a i Tuđmana za one je koji su branili čin Ankie Lepej je bilo pohvalno, dok je ukazivanje na aferu iz SDP-a, čini se, strašno zlodjelo.

Hrvatska javnost kakvu želim jednom vidjeti trebala bi biti dosljedna, principijelna i poštena, pa jednako štititi one s kojima se ideološki ne podudara, kao i one s kojima se slaže. Ovako će uvijek biti neki „naši“ i neki „njihovi“, grijesi „naših“ bit će prihvatljiviji, a grijesi „njihovih“ grozni zločini koje treba strogo kazniti.

Na koncu, ima niz pitanja koja izviru iz ovog slučaja: hoće li DORH pokrenuti nekakvu istragu, hoće li Povjerenstvo za sukob interesa utvrditi je li Mrsić kao ministar štogod pogodovao ženi, tko će odgovarati za milijunski dug, tko će odgovarati ako država ostane bez ičega, hoće li SDP i dalje šutjeti o tome…

I za kraj, ali ne najmanje važno, da je Mirando Mrsić frajer, u mom dalmatinskom rezonu to znači pošten i vjerodostojan čovjek, javno bi pozvao Hinu da povuče izvanredni otkaz, neovisno o tome bi li to Hina učinila ili ne, a javnosti bi se ispričao što je sve ove tjedne kukavički šutio, objasnio bi o čemu se radi i kazao – gdje je nestao novac.

Mladenka Šarić dalje.com/Hrvatsko nebo