K. Mikašek: Titova palijativa

 7. hrvatski žrtvoslovni kongres

Dani su hrvatskog žrtvoslovlja, 7. kongres „Hrvatskog žrtvoslovnog društva“ od 30. rujna do 2. listopada, a svečanom sjednicom kongres je započeo s radom u zagrebačkoj Mimari, u zgradi hrvatske kulture. HŽD, ova neprofitna, nevladina udruga, dala je do sada svojim radom nemjerljiv doprinos rasvjetljavanju istine o žrtvama komunističkog, diktatorskog i totalitarnog režima JBT-a. Osnovni cilj je otkriti istinu i podariti dostojanstvo u smrti svakoj nevinoj žrtvi, a nevine su sve one žrtve kojima je oduzet život bez pravednog suđenja u ime komunističke ili bilo koje drugeideologija.

„Sedmi kongres Hrvatskog žrtvoslovnog društva“ u Hrvatskoj nije vijest za utjecajne medije! Naprotiv, to je tabu tema, to je tema koju zbog neke imaginarne budućnosti treba ostaviti netaknutom u prošlosti, a tu prošlost treba još dublje zazidati u „Hude jame“ na prostorima bivše Titove Jugoslavije!? Jer ako se dozna istina, titoljupci, Titovi antifašisti, oni kojima je i danas Titov antifašizam u temelju svih političkih platformi, a na temelju tih platformi upravo biraju novog vođu, ostali bi na vjetrometini povijesti kao čuvari smrti, čuvari zločina podjednako odgovorni kao što su odgovorni ideolozi, zapovjednici i počinitelji masovnih, genocidnih zločina.

Hrvatice, Hrvati i Hrvatska, morali su umrijeti da bi živjela njihova Jugoslavija!

U moru masmedijskog cenzorskog žutila, u moru spinova, ipak se probija tračak svjetlosti i sa „naše“ najutjecajnije dalekovidnice,„Hrvatske radio televizije“. Gospodin Branimir Bilić, jedan od naših najboljih novinara, hvaljen i progonjen, veličan i marginaliziran došao je do daha i ponovo briljantno vodi jednu TV emisiju nakon dugog progonstva iz javnosti. Doista je bilo dirljivo gledati njegovu emisiju „Hrvatska za pet“ o palijativnoj skrbi za umiruće u Hrvatskoj, o ustanovama i ljudima velikog srca. Bilo je dirljivo gledati i slušati iskustva mladih žena i muškaraca zaposlenika u palijativnim ustanovama, iskustva u susretu sa posljednjim danima života svojih pacijenata, tu pažnju, ljubav, empatiju i nadasve, neizostavnu duhovnu dimenziju njihove misije, dimenziju koja daje nadu života i poslije ovog zemaljskog života. Svaki čovjek na odlasku zaslužuje dostojanstven odlazak, bio on pravednik ili grješnik, bio on vjernik ili nevjernik bez obzira na nacionalnost ili pripadnost bilo kojoj ideologiji. Nadasve, svaki čovjek zaslužuje biti dostojanstveno pokopan, zaslužuje molitve i cvijeće najbližih. Posljednje počivalište nije dokaz da postoji smrt, posljednje počivalište je dokaz da je postojao i postoji život koji vječno živi u onima kojima su pokojni podarili živote.

Od Bleiburga do Dunava

„Titova palijativa“ imala je sasvim drugu logiku. Prvo je 500 000 živih i zdravih ljudi proglasio smrtno bolesnim, a dijagnoza bolesti se zvala „Čežnja za svojom domovinom Hrvatskom“! Tito ih je zatim „palijativno“ po kratkom postupku zatukao maljevima, sjekirama, čekićima, metcima, a kada je nedostajalo „palijativnih alata“ zazidao ih je žive u Hudoj jami i inim jamama gdje su danima živi umirali u najgorim mogućim mukama. Oduzeo im je pravo na dostojanstvenu smrt, oduzeo im je pravo na dostojanstven pokop samo zato što su bili „smrtno bolesni“, jer su željeli slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku. Tito je znao da postoji vječni život, znao je da postoji besmrtna ideja o slobodi hrvatskog naroda i znajući to oduzeo je i nama dostojanstvo života, zabranio nam je položiti cvijetak na grobove naših najmilijih, zabranio nam je svaku mogućnost da besmrtna ideja mrtvih živi u nama živima. Razbacao je naše najmilije u tisuće neznanih jama od „Bleiburga do Dunava“, a kroz cijelu svoju diktatorsku vladavinu „palijativno“ se pobrinuo za sve najbolje hrvatske sinove diljem svijeta šaljući ih na drugi svijet u monstruozno organiziranim udbaškim ubojstvima.

Suvremeni Titovi antifašisti, (kojeg li licemjerja u tom nazivu „antifašisti“), nastavili su istom „palijativom“ ukinuvši Saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, ne dozvolivši da istina o mrtvima postane presuda njima samima, njima kao sljedbenicima diktatorske i zločinačke Titove ideologije.

Istina o zločincu Titu srušila bi sve njihove ideološke temelje i srušila bi sve mitove na kojima su gradili svojupartijsku doktrinu. Ukinuće saborskog pokroviteljstva nad Bleiburgom i donošenje zakona „Lex Perković“ eklatantan su primjer političkog donošenja anti lustracijskih odluka i zakona. Monstruozno, gebelsovsko cipelarenje Tomislava Karamarka, bez ikakve sumnje dogodilo se iz istih razloga, a još žešći udari na ministra Hasanbegovića samo su nastavak iste anti lustracijske politike.

Posmrtni ostaci iz Hude jame, u ponedjeljak 03. listopada, krenut će na svoje posljednje putovanje prema posljednjem počivalištu u Mariboru. Udruge „Huda jama“, „HŽD“, „HNES“,„Hrvatski križni put“, „Blajburški vod“, suvremeni povjesničari prof. Josip Jurčević, dr. Zlatko Hasanbegović, neumorni povijesni istražitelji Roman Leljak, Bruna Esih, Bože Vukušić, dr. Andrija Hebrang, prof. Zvonimir Šeparović i brojni drugi znanstvenici, ljudi koji su stavljali svoju glavu na panj radi istine, priskrbili su nam neumoljive, forenzičke dokaze o zločinačkoj „Titovoj palijativi“.

Posjedujemo dokaze tko je zapovijedao, tko je izvršio, kako je izvršio i zbog čega je izvršio genocid nad hrvatskim narodom i pripadnicima ostalih naroda ubijenih u poslije ratnom razdoblju u Titovoj Jugoslaviji. Taj hod prema istini je nezaustavljiv, a gromoglasna šutnja najutjecajnijih medija u Hrvatskoj o toj temi, zapravo je dokaz tko su vlasnici i gospodari medijskog prostora.

Antifašističkoj ekstremnoj, Titovoj ljevici u Hrvatskoj, ovaj putu ne će biti dovoljan „agiornamento“, presvlačenje odijela, umivanje lica i postavljanje nekog novog prihvatljivog vođe. Bez katarze, bez priznavanja zločina koji su počinjeni u ime antifašizma nad nevinim ljudima, bez lustracije ne će biti ni uljuđene socijaldemokracije.

Kazimir Mikašek-Kazo/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo