Ana Herman : Zaboravite Srbiju do Tokija. Most do Tokija!

Ako hoćete razumjeti razinu odbojnosti i odioznosti koju globalisti i boljševici-komunisti u svojoj zabludi osjećaju prema riječi nacionalist, morate to usporediti s odbojnošcu koju sami s pravom i argumentima osjećate prema Mostu, odnosno ego-trip “nacionalizmu” (tzv. mostoizmu) sponzorirane nakupine ispodprosječno sposobnih ljudi. Ono što je teritorijalno-genetsko-jezično-kulturno ishodište identiteta klasičnih nacionalista, kod neo-“nacionalista” Mostovaca to je identitet u lažnom mesijanstvu koji se očituje kroz “spasavanje” države preko strasti za fotelje i grabeži za državne (parazitske) funkcije kako bi se mogla prakticirati samoproglašena (inače, ni od koga drugoga zamjećena) super-sposobnost bez ikakve odgovornosti i garancije. Ali, toliko fotelja nema ni do Tokija.

Dakle ovako: nema ni najmanje sumnje da je u povijesti hrvatske države bilo sposobnih, čestitih, časnih, dobrih i voljnih ljudi raditi i boriti se, čak i besplatno i samozatajno, u najboljem interesu svoje države i naroda. Na žalost, kako to obično biva, takvi na izborima ili nisu bili prepoznati ili su, ako su i ušli u Sabor, bili na listama koje nisu bile pobjedničke. A tu je stvar jasna: ako nisi pobjednik, ne kiti se tuđim perjem, niti ga čerupaj, već budi skroman i djeluj u skladu s količinom zadobivenog povjerenja birača. I to su pravilo do lanjskih izbora poštivali svi (bar na tzv. desnici), koliko god znali i očajno gledali kako nam država tone u slobodnom padu.

Naravno, svi osim Mosta.

Jer oni su super-ljudi, super-mostovci, super-izabrani, super-sveznajući i super-samodovoljni. Oni imaju probleme za sva naša rjesenja! Ako su dobili 12,5% glasova, “ima da se ponašaju” i zahtjevaju kao da su dobili 125% glasova. Onih 87,5%, odnosno -25%, je nevažno! To su ionako glasači za odstrjel jer Most je do Tokija, a Indija i Kina… kakvi Indija i Kina? Gdje je to? Što je to? Zaboravi!

Ako su, pak, sada dobili 8,6% glasova, to je zato jer prošloga puta nisu bili dovoljno ambiciozni pa narod nije imao priliku dobro vidjeti i pažljivo uočiti svu dobrobit, raskoš i genij njihovog vladanja pa stoga sada moraju zahtjevati ne samo Srbiju… pardon, Most do Tokija, vec do Havaja! A to što od Tokija do Havaja nema kopna, nema veze, pa Most je most, premostit će oni apsolutno nepremostivo, nerealno, suludo, bezobrazno i tiranijski!

Jer tko je i sto je 91,4% biraca kada ne glasovaše za njihove nadljude, olimpijske bogove i božice ? Stoga, ovoga puta valja im igrati pametnije: tražiti sva ministarstva, sve funkcije, sve firme i javne ustanove (osim vojske – tu se stvarno tuče), a onda eventualno odstupiti od jednog mjesta. Eventualno! Jer u tom slučaju neće biti namirena Štefica Percl iz Banove Jaruge.

Za kraj, evo i jedna “zanimljivost” s prošlih izbora (je da je jezovita, ali bar ćete na trenutak shvatiti kako je bilo Karamarku).

Kada su se Mostovci krenuo upisivati za ministarstva koja žele i za koja “imaju ljude”, Tomislav se Panenić upisao kao kandidat za ministra za SVE I JEDNO MINISTARSTVO!

Ovo doista najbolje govori o kakvom je liku s poremećajem mogućnosti samoprocjene i relanosti riječ : čovjek se smatra najkompetentnijim u državi voditi baš sve i jedno ministarstvo!

A njegova stranka ne vidi tu ništa čudno, perverzno, izopaćeno, bolesno, mostoistički. Možemo slobodno zaključit da je, u odnosu na Panenićevu virtuoznost punog spektra, kralj Tomislav bio običan šarlatan i povijesni bijednik.

Valjda i Isus Krist – naravno, kad se nije zvao Tomislav P.

Zaboravite Srbiju do Tokija. Most do Tokija!

Ana Herman/Hrvatsko nebo