Ljubica Kolarić-Dumić : PITANJE KOJE BAKI NISAM STIGLA POSTAVITI

Bakini su odgovori radovali moje djetinjstvo. Zato sam često ostavljala igru i žurila u njezin zagrljaj, uvijek s novim pitanjima. Ali ono najvažnije, nisam joj stigla postaviti. Uputila sam se u Svijet vjerujući da ću naći svoju istinu, koju je baka zvala pravda. Tražila sam dugo, a kad sam se htjela vratiti kući, rekli su mi da sam zavičaj izgubila.

Kako se zavičaj može izgubiti? Zavičaj nije dječja igračka ili zaboravljeni kišobran. Kad igra završi, djeca zaborave igračke, a čim prestane kiša i zasja sunce, ljudi u žurbi ostavljaju kišobrane, jer im toga časa nisu potrebni. Što nam trenutno ne treba, lako zaboravljamo. Malo se rastužimo, a onda se veselimo i novoj igrački i novom kišobranu.

Ali zavičaj nam ne služi samo kad pada kiša, ne može se mjeriti vremenom, pa nam malo treba, a malo ne treba. Kad se želimo odmoriti, on je tu kao meka postelja. A kad nam postane pretežak, kad nam zbog njega, zato što je poseban, zaprijete opasnosti, u strahu ga ostavimo i zamijenimo za novi. Zavičaj se ne može zamijeniti, niti pronaći među izgubljenim stvarima poput plišanog mede jedne djevojčice i lopte onog dječaka, koji je nehotice razbio nečiji prozor. Ne može se ni kupiti novi. Ne postoji trgovina zavičajima.

Možda moj zavičaj i nije zauvijek izgubljen! Ova me misao ohrabri. Možda je samo zamijenjen dok ne prođe opasnost, u trenutku straha kad zaboravljamo na sve i mislimo jedino o bijegu. Kao uplašeni zec pred puškom lovca. Mora da je strašno bježati pred smrću, zato ću moliti one ljude da nam vrate zavičaj. I kleknut ću pred njih ako treba samo da se mogu vratiti kući. U svoje dvorište.

Djeca baš i ne razumiju što je pravda o kojoj je moja baka često govorila. Toliko je puta spominjala tu riječ da sam pomišljala kako na svijetu mora biti jako puno pravde. O čemu god da se u kući razgovaralo, ona je odmah dodala tu svoju pravdu. Kao slatki kolač poslije objeda. Možda pravda i jest slatka poput bakina kolača. Iako sam joj davno obećala da ću svojoj znatiželji zabraniti postavljanje pitanja, mislim da bi se i ona sada sa mnom složila i kazala mi da moram naći prave odgovore na sve što me zanima. Zato svoju znatiželju puštam u najskrovitije kutke ljudskih misli i osjećaja.

Bojim se jedino straha. Zaustavljao je moje korake pa sam se često morala vraćati na početak puta. Pokuša li me sada zaustaviti, pravit ću se da ga ne vidim kao što sam činila u nekoj opasnoj igri. Pri penjanju i na najniže stablo nikada nisam gledala dolje, jer bih zbog straha brzo odustala, a kod preskakanja vode, sklopila bih oči da ne vidim širinu jarka.

Kad su mi rekli da kuća, koju je nama na starim temeljima sagradio naš otac, a njemu ostavili njegov otac i djed, više nije naša, bila sam tužnija nego onda kad sam cijeli sat stajala u razredu samo zato što na Božić nisam došla u školu. Je li ta kazna bila početak nečega što je duboko vezano za gubitak moga zavičaja, ne znam. No, bio je to moj prvi poraz. Sada je taj poraz ispisan velikim slovima stajao preda mnom i prijetio mi. Učinilo mi se da vidim kako se slova iskrivljuju i pretvaraju u čudne nakaze koje govore ljudskim jezikom. Ta su se strašila glasno smijala i rugala govoreći da smo sami krivi što smo izgubili zavičaj.

Da je sada moja baka uz mene, u njezinim bih očima vidjela istinu, jer je u njima bila sva istina Svijeta. I više nigdje ne bih morala odlaziti.

Zavičaj je poput djetinjstva. Pun dobrote i nježnosti. I uvijek prepušten drugima. Djeca vjeruju da među odraslima ni zavičaju ni djetinjstvu često nije dobro, ali nisu svi odrasli jednaki. Zbog ljudi kao što je bio učitelj Vučina mnoga djeca izgube djetinjstvo. Bilo bi jako dobro kad bi postojao netko tako dobar da bi mogao pronaći i vratiti zaboravljene stvari i igračke, izgubljena djetinjstva i zavičaje. Tada bi jedan dječak dobio svoju loptu, koja se otkotrljala u tuđe dvorište i više ne bi bio tužan.
Odrasle je ponekad veoma teško razumjeti. Zbog njihove nepažnje jedna je djevojčica izgubila svoga omiljenog medu, koji je s njom svuda volio putovati. Dok su se na jednom putovanju odmarali, netko je medu stavio na automobil, a kad su krenuli dalje, on se otkotrljao i ostao ležati negdje pokraj puta. Uzalud su se vratili i dugo ga tražili. Putovi su dugi pa je teško naći izgubljenu igračku. Drugog medu i drugu loptu lako se može kupiti, ali izgubljeno djetinjstvo i izgubljeni zavičaj još nitko nije ni pronašao, ni kupio. Odrasli se prave da to ne znaju. Kao da nisu čuli da plač ostane u djetetu i kad mu suze prestanu teći. A često misle da su im druge stvari važnije pa ne vide poglede svoje djece!

Zbog izgubljenog mede one djevojčice i nečijeg tužnog djetinjstva poželjela sam još samo jedanput pogledati u plavetnilo bakinih očiju.

A moj zavičaj! Nije u tuđem dvorištu poput lopte onoga dječaka, niti je zaboravljen kao kišobran kad zasja sunce. Još uvijek je tamo, odakle mi se izdaleka smiješio kad god sam se vraćala kući. Tamo je naše dvorište, pas Šeki i vesela djevojčica, koja uči prve molitve i čeka da je baka pokrije prije spavanja. Samo su sada i u našoj kući, kao nekada u kući naših susjeda Nijemaca, neki drugi ljudi. Možda oni ne mogu zavoljeti našu kuću. Ako je ne vole, neka slobodno odu! Kao što su i oni drugi, odavno otišli iz kuće susjeda Švabe. Mora da i oni imaju svoju kuću! Zašto bi živjeli u kući mojega oca ako imaju svoju?
Sigurna sam da znaju kako se otac zbog toga jako ljutio.

Dobro je da svatko živi u svojoj kući, a voljela bih znati čega se uplašio moj otac, koji se ničega nije bojao – kada je zbog straha napustio rodni kraj? I što bi se dogodilo da je baka tada bila živa? Ona nikada nije išla ni u drugo selo. Kakav bi to strah morao biti, koji bi nju istjerao iz naše kuće? Možda bi baš ona sačuvala moj zavičaj. Ili bi one ljude molila da nam ga vrate, a nitko nije tako dobro molio kao ona. Uvijek nas je opravdavala pred ocem. Sigurna sam da bi i sada znala što treba učiniti. Pa još kad bi zazvonila sva zvona sa zvonika crkve, koja je u našem selu jako osamljena, onda bi to bila priča sa sretnim krajem. Djeca vole takve priče, a ja bih mogla reći da sam našla svoju istinu i bakinu pravdu.

I da nisam uzalud otišla u Svijet.

Bake već dugo nema, a ja ne znam što će se dogoditi. Hoću li se moći vratiti kući? Zavičaj se ne može zamijeniti poput dječje igračke! A kako sam uživala kad me baka začuđeno i milo pogleda – onaj vragolan u meni tjera me da je bar još jedanput prevarim. Glasno bih obećala da više ništa ne ću pitati, a moja bi joj znatiželja šapnula samo još ova tri pitanja:
– Zašto je zmija ujela Malog princa, zašto je netko ubio moju najbolju prijateljicu i zašto su mi uzeli zavičaj?

Ljubica Kolarić-Dumić/Hrvatsko nebo

  Iz zbirke „Uz baku je raslo moje djetinjstvo“