DOMOVINO DRAGA, NAJLJEPŠA SI ZA ME

Ni pogana usta, koju mržnja sije
ni bodež u ruci, zatvorena vrata,
lažan susjed koj’ se podlo smije,
oduzeti neće vjeru od Hrvata.

Čak ni kora kruha poklonjena nije,
kamen, gruda zemlje po kojoj se hoda,
ispisana krvlju stečena sloboda,
ponosno se čuva i na stijegu vije.

Po šumi je nekad zavijao vuk,
zagorske su pune bile ploda kleti
pa je čak u pjesmi zavladao muk,
a istine prave nit’ povijest se sjeti.

Još ih malo ima što govore smjelo,
što disati mogu domoljubno, čisto,
zato stih nek’ bude zapisano djelo,
da bi bar u njemu razmišljali isto.

Nit’ se Hajduk pljuje
ni Dinamo blati
sve se svoje štuje,
ako smo Hrvati!

Razvila se pjesma, ne pjeva o moru
ne spominje Dunav sa ranjene strane,
zatomili Istru, ravnicu i goru,
Domovino draga, najljepša si za me.

Franka Fani Kohn/Hrvatsko nebo