I. Marijačić: Analiza netom održanih izbora za Hrvatski sabor

Sretan dan za Hrvatsku!

Na upravo održanim višestranačkim izborima za Hrvatski sabor HDZ je osvojio 61 saborski mandat, tek par mandata više nego na izborima prije deset mjeseci. Relativna pobjeda HDZ-a manje je važna činjenica od velikoga fijaska SDP-a koji je osvojio 54 mandata, sedam mandata manje od HDZ-a, pet ili šest manje nego prije deset mjeseci. No za razliku od prijašnje postizborne situacije, u ovoj novoj SDP-ova koalicija ima znatno lošiji koalicijski potencijal. Most je osvojio 13 mandata, a Živi zid osam. Sve te mandate, na lanjskim izborima osvojio je inače Most, tada ukupno 19, no kako je došlo do raskola u toj skupini aktivista, znalo se i očekivalo da će se dio Mostovih glasača okrenuti Živome zidu.

Budući da je SDP sa svojim partnerima HSS-om, HNS-om i Strankom umirovljenika doživio poraz, a što je u ponedjeljak priznao i čelnik SDP-a Zoran Milanović najavljujući napuštanje predsjedničke dužnosti u stranci, sada je, čini se, pitanje tehnike hoće li ili ne će HDZ uspjeti sastaviti većinu od 76 saborskih mandata. Ako ju sastavi, s kim i pod kojim uvjetima? HDZ sam ima 61 glas, može sigurno računati na dva glasa iz dijaspore, a pod određenim uvjetima i na treći iz dijaspore, onaj generala Željka Glasnovića. Taj zbroj od 64 još je daleko od potrebnih većinskih 76 glasova. Sa svojih 13 mandata taj nedostatak može, dakako, pokriti Most, ali kako ta stranka nastupa ultimativno, a već se i pokazala kao vrlo težak pregovarač i partner u vlasti, teško je unaprijed prognozirati baš takav ishod. Teoretski, HDZ može na jedvite jade sastaviti većinu i bez Mosta tako da dobije potporu dijela ili cijeloga Živoga zida. Predsjednik te stranke Ivan Vilibor Sinčić odbija pomisao sudjelovanja u vlasti, ali u Živome zidu ne misle svi tako i već su to dali do znanja. U slučaju okupljanja većine s dijelom Živoga zida, bit će potrebni HDZ-u i glasovi manjinaca, zatim glasovi dvojice zastupnika iz stranke Bandić Milan i možda još neki. U slučaju da se većina nikako ne bude mogla složiti, kao i u slučaju da složena većina ne bude funkcionirala, kao u slučaju prošle Vlade, slijede novi izbori.

Teoretski, premda u situaciji maksimalnoga razočaranja osvojenim mandatima, jer su očekivali znatno više, i SDP sa svojim partnerima može krenuti u okupljanje većine. To je malo vjerojatno s obzirom na to da prvi potencijalni partner Most samo u najluđim snovima može željeti koaliciju sa skupinom u kojoj je njihov „smrtni neprijatelj!“ Stipe Gabrić Jambo.

Hrvati su rekli NE nakaradnoj protuhrvatskoj ljevici koja vrijeđa žrtve komunizma, veliča Tita i partizanske koljače, štiti udbaše i koja je ogrezla u korupciji i kriminalu

Što god, međutim, bilo – ili da HDZ uspije složiti većinu potrebnu za vlast, ili ne uspije pa uslijede novi izbori, na ovim izborima pokazale su se ključnima vrlo važne neke druge političke činjenice. Najvažnija je da Hrvatska nije skrenula u političkome smislu ulijevo. Izbori su pokazali da hrvatski birači jednostavno ne prihvaćaju Milanovićev tip političke ljevice koji se nadahnjuje na jugoslavensko-komunističkome sustavu i pojavi jugoslavenskoga satrapa Josipa Broza Tita. Svim su silama taj sustav rehabilitirali prošlih 15-ak godina bivši predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović. Bivši predsjednik SDP-a i Milanovićev prethodnik Ivica Račan, premda fanatični jugokomunist, 90-ih je kad su se raspali Jugoslavija i komunizam, odustao od te političke ljevičarske filozofije, ali kad je 2000. opet došao na vlast, dijelom se vratio istoj matrici pa u zalog Milanoviću nije ni ostavio nacionalno izgrađeni SDP.

Milanović, Mesić i Josipović, te naravno cijela bulumenta njihovih podrepaša, provodili su jednu vrstu nasilja nad hrvatskim građanima uvjeravajući ih da su partizani stvorili ovu državu pod crvenom zvijezdom i jugoslavenskom zastavom, a hrvatski branitelji su ju samo obranili 90-ih. Ta nečuvena podvala i povijesna nebuloza uhvatila je, na žalost, korijenje među dijelom pučanstva, širila bi se i dalje da ta politika sada nije doživjela poraz. Prvo su joj mladi rekli odlučno NE. Iako je mladež svoj politički izbor dominantno temeljila na procjeni egzistencijalnih mogućnosti, a i njih je uništila Milanovićeva vlada, bili su dovoljno svjesni da ne daju povjerenje nekome tko ukida pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora nad bleiburškom komemoracijom i tko ruši cijelu pravnu državu kako bi zaštitio dvojicu Udbinih ubojica. Uzalud je Milanović posljednjih mjesec dana zaratio sa Srbijom hineći vrućega domoljuba, on nije mogao pobjeći od svoje prirode, a ona je anacionalna i beznadno, u mentalnome smislu, komunistička. Mladi nisu otišli HDZ-u, nego Mostu i Živome zidu. Te dvije kategorije prosvjednih glasova dominantno su izrasle iz konzervativnoga miljea, premda ima, dakako, i suprotnih primjera. Zajedno s HDZ-ovim glasačima, glasači tih dviju skupina tvore veliku većinu konzervativno-domoljubnoga biračkoga tijela.

SDP se mora raspasti, odnosno doživjeti preobražaj iz anacionalne jugokomunističke u hrvatsku autentičnu ljevicu

Ljevica je na ovim izborima doživjela debakl. Zasluženo jer nikad nije ni doživjela transformaciju iz nekakve komunističko nadnacionalne u nacionalnu, hrvatsku ljevicu. Zato nije dovoljno da Milanović koji je SDP vodio i gradio kao anacionalnu Partiju napusti čelnu dužnost. S njegovom političkom propašću potrebno je, i u nacionalnome je, hrvatskome interesu da propadne i ovakav SDP, a na njegovim razvalinama iskrsne autentična domoljubna hrvatska ljevica, stranka koja ne će za sobom kao strašan teret vući mučna neodgovorena pitanja Bleiburga i križnih putova, klanjanja lažnim velikosrpskim mitovima i tuđinskim diktatorima, zapravo masovnim ubojicama. Kad odbaci tu prošlost, osudi ju i označi kao protunacionalnu, neka nova lijeva politička stranka moći će ponosno tražiti povjerenje od svojega naroda. Milanović se nije mogao odmaknuti od komunističke ideološke hermeneutike. I na sam dan izbora imao je potrebu i želju pozirati s kartonskim Josipom Brozom Titom i pritom ne osjećati nikakav stid što se na taj način divi masovnome ubojici svoga naroda.

Zoran Milanović jedan je od nekoliko najgorih hrvatskih političara u zadnjih petnaest godina. U tu skupinu spadaju Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Jadranka Kosor i još poneki. Oni su izvršili svojevrsni svjetonazorski prevrat u Hrvatskoj nakon 2000. godine i iza sebe ostavili moralno-političku pustoš. Budući da je narod ipak nešto svjesniji od njihova očekivanja, nisu uspjeli. Narod ih ja kaznio na izborima, i Ivu Josipovića i Jadranku Kosor, a sada i Zorana Milanovića. Kako ni Mesić, predstavljen kao zvijezda Narodne koalicije u 1. izbornoj jedinici, nije dobio dovoljan broj preferencijalnih glasova, na određen način birači su kaznili i njega premda je to uistinu simbolična kazna za sve zlo koje je nanio Hrvatskoj u zadnjih petnaest godina.

Novi predsjednik HDZ-a Andrej Plenković bio je smiren i suzdržan u kampanji. Mogao je dotući Zorana Milanovića bezbrojnim primjerima korupcije i kriminala njegove vlasti, ali nije htio ili nije znao za njih. Pred vidno nervoznim Milanovićem, kontrolirao je sebe i pristojno mu suprotstavljao jedan kultiviraniji tip komunikacije s građanima. Upravo je tu bila velika Plenkovićeva prednost u odnosu na svoga prethodnika u HDZ-u Tomislava Karamarka, a sada i u odnosu na Milanovića iz SDP-a. Karamarkova retorika nije bila nesuvisla, ali nije imalo talenta za interaktivni stil komunikacije s biračima i građanima uopće. Milanovićeva je retorika nadmena narcisoidna i omalovažavajuća prema svima oko sebe. Ljudi su to vidjeli i kaznili.

Budući da su najviše glasova dobili HDZ-ovi kandidati Hasanbegović, Esih, Culej, Kujundžić, Brkić i drugi, to je poruka i predsjedniku Plenkoviću da u izgradnji HDZ-a slijedi svoj narod, a ne ljevičarske „prijatelje“

Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković ovom je relativnom pobjedom ojačao HDZ i svoju poziciju u toj stranci. Najveća moguća pogreška koju bi napravio, a činili su ju Sanader i Kosorica, bila bi sada da gradi HDZ onako kako mu budu sugerirali pojedini ljevičarski kolumnisti. Upravo oni HDZ-ovci koji su označeni od tih kolumnista ili neprijatelja stranke kao radikali kojih se Plenković navodno treba osloboditi, primjerice, Stevo Culej, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih, dr. Kujundžić, sada su dobili najveće povjerenje građana, odnosno broj glasova. Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković mora cijeniti tu činjenicu, ona je poruka vodstvu HDZ-a.

Navečer, nakon evidentnoga poraza, predsjednik SDP-a Zoran Milanović rekao je da je to bio tužan dan za Hrvatsku. Baš suprotno, taj 11. rujna 2016. uistinu je bio sretan dan za Hrvatsku jer je Hrvatska rekavši NE Milanoviću, rekla NE i protunacionalnoj politici koju personificiraju on i oni u politici na koje se naslanja i kojima se nadahnjuje. Nije ni čudno što su građani bučno diljem Hrvatske u nedjelju navečer proslavljali njegov poraz.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo