Brisani prostor – Nenad Piskač : Hasanbegović ili Pupovac: Pred Plenkovićem je kušnja biblijskih razmjera

Jugoslavenska ili hrvatska glavna struja, pitanje je sad

Jugoslavenska baština nije u temelju moderne hrvatske države. Jugoslavenska (budolončarevska) glavna struja posljednjih šesnaest godina, međutim, uvjerava nas upravo u laž o tome kako bez jugoslavenske baštine ne bilo ni sadašnje Hrvatske. Plenković je izjavio da će uspostaviti vlast, to jest formirati vladu, među ostalim, i na glavnoj struji. Odlično! Samo na čijoj glavnoj struji?

Glavna struja koja je Plenkovića na izborima dovela u poziciju sastavljanja vlade jest demokršćanska, tuđmanovska i starčevićanska. Pojednostavljeno, hrvatsko-braniteljska u užem i širem smislu. Dakle, temelj hrvatske države Plenkovića je stavio u priliku da napravi vjerodostojnu vladu hrvatskoga naroda. Bude li vjerodostojan prema toj glavnoj struji, koja proizlazi iz izbornih rezultata, u budućoj će vladi ministrom kulture biti dr. Hasanbegović. Uostalom, već više od jednoga stoljeća ključna su se hrvatska pitanja lomila na sudaru hrvatske kulture i jugoslavenske nekulture. Osobito političke, ali ne isključivo samo nje.

Na tragu Isusove kušnje u pustinji

Nasuprot tomu, jedan od ključnih stražara jugoslavenske glavne struje koja otvoreno koketira sa četništvom,Pupovac, već je poslao modificiranu jenaovsku poruku: „Plenković naprijed, Hasanbegović stoj“. Nije slučajno jugoslavenska glavna struja hrvatskoga društva izabrala Pupovca za postizbornoga glasnogovornika. Već je ušlo u tradiciju jugoslavenske glavne struje u Hrvatskoj da su Srbi najbolji arbitri hrvatske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, budući da su svi Hrvati ustaše, a ako nisu ustaše onda su „Srbi katoličke vere“. Zahtijevajući od Plenkovića da eliminira Hasanbegovića, Pupovac slabi hrvatsku struju, glođe izborni rezultat, ali i dodatno gradi vlastiti kult ličnost i produžuje SDSS-ovu kampanju u razdoblje postizborja. Istodobno, jugostruja bizantinski očekivano optužuje Hasanbegovića za njegovanje kulta ličnosti i nastavak kampanje. Zabrinjavajuće je da takve kvalifikacije, navodno, dolaze iz HDZ-a.

Želi li Plenković biti vjerodostojan pred njim su dva moguća izbora. Prvi je hrvatski. Drugi jugoslavenski. Oba su vjerodostojna i oba su izraz glavnih struja izvučenih iz temelja ključne podjele hrvatskoga društva. Hrvatski izbor kaže: Plenkoviću, ti si taj koji Pupovcu treba kazati što ga ide, a ne on tebi, na tebi je uspostaviti prohrvatsku glavnu struju i prekinuti dominaciju i arbitriranje jugoslavenske glavne struje. Jugoslavenski izbor kaže: Plenkoviću, prihvati naš mainstream, odreci se hrvatske glavne struje i vladat ćeš mirno najmanje četiri godine, budeš li dobar i budeš li papao iz naše ručice i duže. Ne znam zašto sam se odmah sjetio Isusove kušnje u pustinji. Valjda zato što je HDZ deklarativno demokršćanska stranka, a Hrvatska opustošena.

Sastav buduće vlade zorno će pokazati za koju se struju Plenković vjerodostojno opredijelio. Šesnaestogodišnju koja je državu i naciju dovela do ruba izdržljivosti, ili onu koja je uspostavila, obranila i oslobodila hrvatsku državu unatoč svim vražjim kušnjama. Treće struje nema. A i da je ima bila bi trofazna. Dvofazna situacija, dakle, u neku ruku olakšava izbor. Prigodom izbora jedne od dviju glavnih struja, Plenković orijentacije radi mora uvažiti rezultate prvoga referenduma, ako mu rezultati i analiza proteklih izvanrednih izbora nisu dovoljno jasni.

Pojas za spašavanje jugoslavenske struje

Svakako bi mu u izboru za hrvatsku glavnu struju pomoglo kad bi dodatno ponovio rezultate Bljeska i Oluje, temirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, uključujući pritom žrtve koje je u temelje hrvatske države ugradio hrvatski narod kako bi se riješio jugoslavensko-srpske glavne struje „na ovim prostorima“. Ako pak traži argumente za jugoslavensku glavnu struju, oni su poznati: Dva Mesićeva i jedan Josipovićev predsjednički mandat; dva komunistička i dva hadezova vjerodostojno prokomunistička mandata. Rezultati koje je ostvarila politika „zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti“ impozantni su dosezi jugoslavenske glavne struje i njihovih slugu. Hrvati iseljavaju, pupovci ostaju. Branitelji umiru, agresorima plaćamo ratnu odštetu.

Danas je jugoslavenska glavna struja istaknula tezu „vrh stranke svakim danom ima sve manje strpljenja za Hasanbegovića“, plasiravši u javnost konstrukt iz arsenala proizvodnje pristanka, koji ide na ruku eventualnoj Plenkovićevoj odluci po mjeri Pupovca. Teza je čini se „jaka“ kao što su bile vjerodostojne predizborne i izlazne ankete. Međutim, tko se jednom opeče i na hladno puše. A mi se pečemo na ražnju već šesnaest godina! Od toga osam na hadezeovu.

Jugoslavenskoj struji je vjerojatno jasno, kao i nama običnim promatračima i navijačima hrvatske struje, kako bi HDZ na proteklim izborima pobijedio i s većom razlikom da je u njemu dr. Hasanbegović istaknuo kandidaturu za predsjednika. Bio bi to potop spavača i slugu jugostruje u stranci, ali i glavne jugostruje na izborima. Potop tuđmanovskih dimenzija od kojega je jugostruju svojom kandidaturom, htio ili ne, Plenković „spasio“ posluživši joj kao „zečji nasip“ i pojas za spašavanje od mogućeg tsunamija.

Sjećamo li se još kako je Franjo potopio Račana na prvim demokratskim izborima u okolnostima kad je ovaj imao sve medije i svu drugu moć?! Jugoslavenskoj struji trebalo je deset godina, silna Sorošova lova, šesterokraka koalicija, izravna pomoć i logistika vanjskih čimbenika, napokon i Tuđmanova smrt, da se opet uspne na vlast. I ni tad ne bi uspjeli da im nisu pomogli njihovi igrači u hadezeu. Plus, dakako, nevjerodostajn fenomen Budiša, kojega je na ovim izborima pokušao kopirati radićevski nevjerodostojan Beljak.

Osobna kušnja i stranački ispit savjesti

Plenković je pred osobnim izazovom života i mora znati da su se za njegov izbor mnogi u stranci žrtvovali, odričućise kandidature za predsjednika. Njegova je kušnja, što se tiče glavne hrvatske struje, gotovo biblijskih razmjera. Istodobno, dilema H ili P, ispit je i za HDZ-a (pa i ispit savjesti neidentificiranoga „vrha stranke“), iz vjerodostojnosti prema dijelom vječnim, a dijelom praktičnim životnim pitanjima, kao što su: Vjernost ili izdaja, ljubav ili smrt, Hrvatska ili jugoslavije u bilo kom obliku, demokracija ili arbitraža, demos ili odnarođena glavna struja, načela ili etika situacije. Hasanbegović ili Pupovac? To uopće ne bi smjela biti nikakva dilema, poglavito ne „vrhu stranke“.

Kao i dr. Hasanbegović, ni ja još nisam sreo hadezovog birača koji ne želi da ovaj bude ministrom kulture. Ali zato danomice susrećem zabrinute kojima nije jasno zašto nitko od izabranih zastupnika i stranaka ne reagira na Pupovčeve provokacije, koje kontinuirano nekulturno zagađuju politički prostor otkad mu je tuđmanovski nevjerodostojni Sanader darovao političku nedodirljivost, dok je istodobno gazio ondašnje „hasanbegoviće“ u svojim i tuđim redovima. Može li dvaput proći ista postizborna „strategija“? Može. No, ovaj put valja očekivati vjerodostojnu reakciju i ozbiljan otpor postizbornim izdajama, ma gdje one kreirane bile.

Nenad Piskač/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo