Mišljenje: Beč i Beograd ne smijemo zamijeniti Bruxellesom i Washingtonom

 Hrvatskoj treba autentična nacionalna politika

„Takvi se plaćaju suhim zlatom“, rekao je Milorad Pupovca za Andreja Plenkovića. Očito je srpski etnobiznismen nanjušio novu žilu kucavicu koja može biti za njega i veći bingo nego u vrijeme Sanaderove Vlade. Ali nije problem u Pupovcu. Njemu „suhog zlata“ u politici nije nedostajalo, od državnih dotacija sasvim udobno živi on i feralovska ekipa. Nas bi trebalo zanimati „suho zlato“ Plenković, jer ako je on „suho zlato“ Pupovcu, kako to da može biti istodobno i „suho zlato“ hrvatske politike desnog centra? Pupovac je već postavio uvjet: Plenkovićevu Vladu neće podržati ukoliko u njoj bude Hasanbegović. Pupovcu nikada nije nedostajalo drskosti ali kao čovjeku koji nikad ništa nije riskirao. Uvijek je igrao na sigurno.

Nagradno pitanje: ako novom mandataru zatrebaju glasovi manjinaca koji su ovoga puta, po Pupovčevim riječima, jedinstveni, hoće li se odreći trenutne perjanice hrvatske desnice koja i na ovim stranicama*( *stranicama HKV-a opaska Hrvatskog neba ) zborski opjevava briselskog dečka Plenkija, koji je uvijek uglađen, pristojan i fino počešljan? Je li slučajno da ga i vječna medijska Jugoslavenka Jelena Lovrić hvali? I da mu je zapravo naklonjen veći dio lijevog i liberalnog establishmenta?

Kako to tumači naša veleumna desna inteligencija? Andrej Plenković nije političar desnog centra, on je tipični eurokratski liberal i došao je na čelo jedne strane, bez protukandidata, koja bi navodno trebala biti stranka kršćanske, tradicionalne i desne orijentacije. Njegova pobjeda na izborima došla je prvenstveno kao posljedica Milanovićeve samoubilačke politike. Protivnik mu se sam diskvalificirao, i zapravo, tu nije ni bilo prave predizborne borbe, dva sučeljavanja u kojemu je Plenković pobjeđivao nokautera na sudačke bodove. Nikakvog pravog fajta nigdje nije bilo, kao da je većina HDZ-ovog biračkog tijela bila pod čudnovatom političkom hipnozom. A to joj se dogodilo već jednom, u spektakularnijem smislu, kad je dr. Ivo došao na čelo stranke.

Osiguravanje mira dok se sprema pad Daytona?

No za razliku od Plenkovića, Sanader je imao političku karizmu, ma što o njemu danas mislili, imao je strast vođe,bez obzira što je iznevjerio svoje birače i koketirao s ljevicom i dao Pupovcu moć koju sada ovaj može još snažnije rekapitalizirati! Plenković je tipični briselski diplomat, visoki činovnik, politički dosadnjaković, s bezličnom političkom retorikom, čija je zadaća upravo anestezirati hrvatsku političku scenu i osigurati američkim i briselskim šefovima u Hrvatskoj mir dok se sprema pad Daytona u Bosni i Hercegovini, a možda i novi rat.

Ono što je Sanader činio raznim političkim trikovima, Plenković će raditi otvoreno – u svoj liberalni politički credo akceptirat će sve što s centra i ljevice može pridobiti i neutralizirati, dok će u samom HDZ-u ostatke ostataka desnice potpuno marginalizirati i politički eutanazirati. Hrvatska desna inteligencija ne shvaća da je s pobjedom Plenkovića stigao i njezin konačni potpuni poraz jer više nema nijednu veću stranku u kojoj bi se mogla realizirati i organizirati kao ozbiljna politička snaga. Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović i Milijan Brkić nisu ušli u Sabor zahvaljujući politici Andreja Plenkovića nego usprkos njemu i zahvaljujući vlastitim zaslugama. Oni mogu biti Plenkoviću tek pokriće da u stranci ima mjesta i za desnicu, dok je bude pretvarao u sestru blizanku SDP-a.

Naime, sada sinkrono teku dva procesa. Dok HDZ i Most pokušavaju složiti novu Vladu, u SDP-u je otvoren UFC turnir za predsjednika stranke. Makljaža je tek počela i dok se potencijalni kandidati već tuku, sa strane sve promatra Tonino Picula koji bi zapravo trebao biti SDP-ov Plenković kao što je Plenković HDZ-ov Picula. Ukoliko ta jednadžba upali, ako dođe do toga da Picula postane predsjednik SDP-a, onda neće biti prepreka ni za eventualnu veliku koaliciju, tako da Mostu već sada pada cijena i Most nije više u poziciji u kojoj je bio na prošlim izborima.

Ako se HDZ i Most dogovore i slože Vladu s manjincima, (jer Most neće Bandića), bit će to Vlada koja će nas politički više koštati nego Sanaderova i Pupovčeva prije desetak godina. Ukoliko ponovno Vlada HDZ-a s Mostom ne bude funkcionalna, Most će otpasti a ući SDP kroz koji mjesec. Kako god bilo, Plenković će biti premijer, samo je pitanje s kim će biti u igri, a kod njega bi igrao i SDP ukoliko njegov politički blizanac Picula pobijedi na stranačkim izborima. Američko veleposlanstvo u tom bi slučaju bilo prezadovoljno. Plan bi uspio, sve bi bilo na mjestu. Čisto „suho zlato“.

Cijena stabilnosti?

HDZ i SDP su sada dvije tračnice koje se ne sijeku, ali na nekom dijelu puta postoje skretnice i u budućnosti bi semogli naći na istim tračnicama. Plenković je u poziciji da kontrolira situaciju jer ima 61 mandat i dobar „image“ među navodnim političkim protivnicima. Svi bi htjeli surađivati s finim gospodinom iz Bruxellesa. Možda će on u nekom smislu biti dobar premijer, ne sumnjam da će u njegovoj Vladi biti kvalitetnih ljudi, i da bi Hrvatska mogla postati politički stabilnija zemlja, no ono na što upozoravam je cijena takve stabilnosti. Ona neće biti postignuta stvarnim političkim sazrijevanjem nego preko svojevrsne briselske kolektivne hipnoze i eutanazije svake desne političke misli i snage, koja ne samo da će ostati marginalna, nego će joj protivnici uvijek unositi u lice sliku pristojnog dečka koji je stigao na valu konačne euroatlantske pacifikacije Hrvatske.

Ako je cijena stabilnosti to da nakon Beča i Beograda budemo sluge pokorni Bruxellesa i Washinghtona, onda hvala lijepa. To što ste birali dobili ste. Meni barem moju osobnu autonomiju nitko ne može oduzeti, moju slobodnu misao i duh – a to je dovoljno da proglasim svoj mentalni, fizički i duhovni prostor samostalnim i neovisnim od svake dnevne prljave politike. Od mene više o tomu nećete čuti ni riječi, a o drugim temama možemo raspravljati. Ne prodajem se ni za „suho zlato“.

Zoran Vukman/HJV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo