Ilija Vincetić : JE LI OVO KONAČNI PAD ZORANA MILANOVIĆA?

Nakon prošlih izbora, gubitnik Zoran Milanović, dao je izjavu:

“To je problem. Sad će oni pokušati Hrvatsku eutanazirati i od svih nas napraviti mlohavce, što neće uspjeti. We’ll give them hell! Neće to tako ići. Te pokušaje da svi sada šutimo i da se držimo za rukice i držimo besramne govore u kojima se pravimo da se u ove četiri godine nije događalo ništa, da nije bilo zastrašivanja, huškanja – to tako neće proći. Ja sam u ove izbore vodio stranku i koaliciju u vrlo teškim okolnostima. Kad su objavljeni rezultati nama je laknulo na neki način. Osvojili smo više od HDZ-ove koalicije koju sam nazvao onim riječima kao što sam je nazvao, a sad ću to ponoviti i objasniti. Druga je stvar što se želi ušutkati ljude i od nas napraviti lobotomirane entitete. Mi smo kao koalicija dobili više od HDZ-a i to se vidjelo u broju potpisa koje sam dobio drugi-treći dan. Ali dalje nije išlo. Most je praktički cijeli prekrcan HDZ-u u okolnostima koje će još dugo vremena golicati maštu pisaca političkih trilera. Ja znam cijelu istinu, onu koju mogu znati. No, što vas je zanimalo. Kad sam rekao da je to kriminalna organizacija. Ajmo redom. Em tu ima ljudi koji su pod optužnicama za kriminal, koji su i više nego suspektni. Em sam rekao da je to špijunska koalicija, to je Karamarko i njegova klika. Vi nemate primjer u Europi da na takvom mjestu je bivši šef tajne službe koji je inače uhvaćen u nekoliko zlouporaba. A druga je stvar što DORH ništa po tom pitanju nije napravio. Od zapošljavanja ljudi koji su pali na testiranju i detektoru, do zapošljavanja rođaka koji su drugi dan prebačeni u poreznu upravu. Što sam rekao na kraju? Proustaška? Pa ako je HČSP organizacija duhovne obnove, onda u redu. Ali ja mislim da nije. To su partneri HDZ-a. Njih se čak i HSP AS odrekao. To su činjenice, to je način na koji se Hrvatska truje već četiri godine”, reče tom prigodom između ostalog, na RTL-u Zoran Milanović.

Nakon ovih, izvanrednih, u stvari ponovljenih izbora za zastupnike u Sabor Republike Hrvatske, suočen s (istina) nedovoljnim, no ipak PORAZOM, Zoran Milanović najavljuje odlazak.
KONAČNO!

Po čemu će, nakon četverogodišnjeg mandata štetočinske, antihrvatske Vlade kojoj je bio na čelu, ali i nakon bahatog, otvoreno destruktivnog djelovanja iz položaja čelnika oporbene stranke, biti upamćen taj lik?
Po rezultatima, učincima za opće dobro, sigurno ne.
Po skromnosti, pristojnosti, uljudbi?
Ne!
Po širini duha, humanosti, suosjećanju sa potrebitima?
Opet ne.

I mogli bi tako u nedogled, dok ne iscrpimo sve varijacije na temu sedam smrtnih grijeha. Kao i u svakom drugom slučaju, kada iza čovjeka, (koji je obnašao visoku javnu dužnost), na odlasku, ne ostanu djela, jedino što preostaje je pozabaviti se likom.Kakav lik Zorana Milanovića će ostati zapamćen?

Kao lik mladića imenom Narcis, (iz jedne od priča ispričanih u Ovidijevim „Metamorfozama“) zaljubljenoga u svoj odraz u zrcalu, toliko obuzet samim sobom da ta zaljubljenost prerasta u strast (prema samome sebi) koja ga uništava.Čak i u trenutku „političkog umiranja“, dok mu preveliki ego, sveden na stvarnu veličinu prelazeći (simbolično) rijeku Stiks, i dalje (uzalud) traži svoj odraz u njenim vodama, onečišćenim prljavštinom njegove četverogodišnje vladavine?

Kao lik Goetheovog Fausta, koji, (iako po svom kreatoru nije stvoren za pozornicu) ipak doživje svoje uprizorenje, uz jedno nerazjašnjeno pitanje:-„Što je Milanović prodao vragu, budući je rođen bez duše“?

Kao lik bubuljičavog dječaka Ariana Molea, iznenada, i bez nekog posebnog razloga ili poslanja, teleportiranog u tijelo odrasla čovjeka i postavljenog na mjesto Predsjednika jedne Vlade?

Kao lik Nerona, ludoga rimskog cara, izgubljenoga u svojoj (samo njemu vidljivoj) ingenioznosti i poremećenog do te mjere da je, u njegovoj nazočnosti, izočan čovjek?

Ili pak, kao lik nikada odraslog i nezrelog seoskog đilkoša, slučajno odraslog u (našoj) metropoli, pod kišobranom moćne crvene elite koji je dobio još jednu skupu igračku i četiri godine se (s izrazom dosade na licu), poigravao njome na vlasti i desetak mjeseci u oporbi.

Pad Zorana Milanovića, počeo je, zapravo, usponom.
Kao uostalom i sve druge slične priče.
I to ne normalnim usponom, korak po korak, stubu po stubu, nego lansiranjem u orbitu zaslugom oca i djeda. Obiteljskim i partijskim vezama. Milanović se (poput Slobodana Miloševića) oslonio na grupicu (osrednje) dobrih taktičara, i ponekog “igrača” operativne razine, zanemarivši pri tom (skoro) potpuno stratešku razinu, i to mu se osvetilo.

Kada se „koncept“ temelji na “nižim razinama planiranja”, ti planovi moraju biti kirurški precizni, učinkoviti u najvišem mogućem stupnju, dinamički koordinirani po “vremenu i prostoru”, sadržaju, vrstama i oblicima djelovanja, neprekidno nadzirani i usmjeravani od jake (autoritativne) osobnosti, neizmjerne energije, (koja zna strateški razmišljati) i potpuno je posvećena cilju. Sve to Milanović nije uspio personalizirati, jer on sam osoba koja posjeduje takav mar i energiju, znanje i viziju, niti supstituirati, jer ga sputava karakter i egoizam.Istina, pokušao je, dobro koordiniranim potezima na taktičkoj razini, stvoriti privid “strateškog plana”, objediniti bi snage i resurse, međutim, na kraju je (ipak) izostao sinergijski učinak. Kad je „stvar došla do trijarija“ – „vrag je odnio šalu“!! (res ad triarios rediit). Triariia ustvari nije ni bilo.

A u pravilu, sve gubitničke priče počinju nekom trivijalnosti. Potkrade se “greška”, koja na početku izgleda beznačajna, a u konačnici se pokaže fatalnom. IIi više njih. Svejedno. Zoran Milanović je napravio puno njih, i doživio debakl (fijasko) na svim frontama.  Prošle izbore je upravo začuđujuće je izgubio, u igri u kojoj je sam postavljao pravila i imao u rukama sve ključne snage i sredstva.

Nadmoćno pobijedivši (nakon Sanadera i Kosor) grogirani HDZ, na parlamentarnim izborima 2011.godine, već prigodom sastavljanja Vlade počinje kopati raku i sebi i stranci koju vodi.  Na ministarska mjesta imenuje sve one koje ni u snu nije smio.
Počev od „bombardera“ Jovanovića, zapjenjenog antihrvata, koji je istina u predkampanjama i kampanjama davao veliki doprinos, ali se „potrošio“ i dobrano „uprljao“ blatom kojim se nemilice nabacivao na „sve što hrvatski diše“. Nakon njega slijedi plejada besprizornih likova, partijskih uhljeba bez znanja, iskustva, odgoja.

Kao stručnjake na najosjetljivija mjesta dovodi ljude poput Branka Grčića, vlasnika diplome i znanstvenih zvanja, a u stvarnosti blefera bez pokrića, analfabeta u području u kojemu se deklarira stručnjakom. Da ne spominjem rep koji se za njime vuče iz perioda četničke agresije.  Treba li imenovati i druge, poput notorne Milanke Opačić, Marasa, Zmajlovića, Dončića, Pusić….? U biti, ni jedan jedini lik u toj Vladi nije sposoban pošteno „iznijeti“ svoj resor. Te, sada već davne 2011.godine, kao i za sve vrijeme trajanja mandata, imao je veću „vatrenu moć“, „unaprijed zaposjednute dominantne točke“, mogao je organizirati učinkovit napad i uspješnu obranu, birati teren i vrijeme i za jedno i za drugo, graditi „aktivnu obranu“, a napadati samo da bi dokazao i kapitalizirao premoć.

Umjesto toga, odlučio se za upravljanje vladom „po inerciji“, nesposobnim i nekompetentnim ministrima je dopustio soliranje, a on sam ulazi u osobne duele, dok sa javnosti komunicira u formi solilokvija, sa naglašenom dozom narcisoidnosti i patološki prevelikog ega. Zaboravio je (ili nije ni znao) da se rat vodi u više odvojenih bitaka, ali da su sve (bitke) uzročno-posljedično povezane. Zaboravio je da živimo u 21., a ne 15. stoljeću, da vojskovođa mora biti strateg, a ne nasilnik, razbijač.
Zaboravio je da je taština protivnik, a skromnost saveznik.

Zaboravio je puno toga.

Sve svoje prednosti je podredio izravnim sudarima i okršajima, te „potvrdio“ ono što su mnogi pretpostavljali i tvrdili. Da SDP nema dovoljno igrača za sastaviti ekipu. Da on sam nema državničkog kapaciteta niti ima sposobnost „strateškog razmišljanja“.
„Vojska i niže razine zapovijedanja“, dobro su izvršile svoje zadaće.

Mediji su zaposjednuti „do zadnjeg položaja“, u državnu i javnu službu je inkorporirano bezbroj članova partije i simpatizera, područje kulture je „obojeno“ crvenim, državnim novcem je kupovano partijsko smeće (književnost, film, kazalište, glazba, „slobodni i neprofitni“ mediji i NGO sektor.

Vojska i policija su ispolitizirane, (do najniže razine), DORH privatiziran, sucima „obučene crvene toge“, zdravstvo „kupljeno ili ucijenjeno“, vanjska politika i diplomacija privatizirane….! I još puno toga!! Kako u cijelom mandatu, tako i u izbornoj kampanji, čini niz bespotrebnih, početničkih pogrešaka. Teško topništvo, (medije) nije koncentrirao po glavnim pravcima, nego je teškim haubicama tukao točkaste ciljeve. Bespotrebno. Na prošlim izborima, u studenom 2015. Dio publike to nije doživio kao iživljavanje. Iako to nitko (normalan) ne voli, trebalo je deset mjeseci da bi takvo „bahaćenje“ polučilo suprotan efekt.

Milanovićevi „stručnjaci“ nije shvatili da RH nije jedna izborna jedinica. Prerano i diletantski su odigrali lošu utakmicu u Istri.
Osobni razlozi i obiteljski kriminal su mu prouzročili frakciju u Rijeci, „crvenijoj od sjeverne Koreje“.Nakon prošlih izbora nije iskoristio prednost boljeg (većeg) postizbornog kapaciteta. Dopustio je Karamarku da ga taktički nadigra neposredno u „finišu utrke“, a strateške prednosti nije ni imao.

Istina, za Karamarka je to bila „pirova pobjeda“ koju je „platio glavom“, no, za SDP je to bila izgubljena bitka, koja je značila prekretnicu i odvela ga u poraz.

Sve u svemu, kao Predsjednik stranke, napravio je puno pogrešaka, a kao Predsjednik Vlade, nesagledive štete. U oporbi se pokazao kao prznica, neuravnoteženi „osvetnik“, rušitelj. U politici i drugim javnim poslovima, takvi neuspjesi su konzekventni.
Pitanje je hoće li se konzekvence događati u području (samo) političke, ili će se postaviti pitanja i nekih drugih oblika odgovornosti? Neozbiljnost i nevjerodostojnost, nisu odlike kojima se postižu rezultati, sklonost „šibicarenju“, besprizornom makijavelizmu, nepoštenju, cipelarenju protivnika, izostanak „domoljubnog refleksa“, neposjedovanje osjećaja za mjeru.
Nesposobnost samokontrole u porazu, sklonost impulzivnom reagiranju, nesposobnost obuzdavanja niskih poriva i strasti, i još puno toga, nisu Zorana Milanovića samo koštale vlasti.

Delegitimizirale su ga i kao čovjeka i kao političara. Pokopale!!

Što sada? Kratkoročno gledano, Milanović je jako dobro rješenje za kompromitiranje i rastakanje SDP-a, ovakvog kakav je.
Utočišta nereformiranih komunista i novih naraštaja skojevaca. Puno bolje od, recimo, Tonina Picule. Ili Aleksandre Kolarić.
No, dugoročno, SDP se mora odreći Zorana Milanovića. Mora profilirati u “normalnu” socijaldemokratsku stranku, koja neće biti (nužno) anacionalna, ili protuhrvatska, kao što je sada slučaj.

A Zoran Milanović je proigrao tu prigodu.

Iako se duboko ne slažem sa socijaldemokratskim shvaćanjem morala, odnosu prema vjeri, benevolenciji prema nekim protuprirodnim pojavama u području seksualnosti, dvojbenoj percepciji nekih aspekata (temeljnih) ljudskih prava, koketiranjem sa neoliberalnim doktrinama u području sloboda, i još puno toga, neprijeporna je činjenica da unutar Hrvatskog naroda postoji znatan dio ljudi tkzv. “lijeve” provenijencije. Ne ulazeći u motive, osobne razloge, porive, sklonosti, oni su činjenica.

Za Hrvatsku državu i narod bi bilo dobro kada bi se ti ljudi diferencirali od komunizma i njegovog bremenitog naslijeđa.
Ako pak SDP želi ostati stranka koja (jedina u Europi) “njeguje” komunističku ortodoksiju, bez reformističkih naznaka i nakana, prihvaća zločinačko naslijeđe KPH i SKH, ako se ne želi suočiti sa zločinačkom prošlošću (koje je i pravni sljednik), onda je svejedno tko će biti na njenom čelu. Zoran Milanović ili netko drugi. Takva stranka, sa Zoranom Milanovićem ili bez njega, osuđena je na propast. Sramotan kraj. Pitanje je vremena.

Istina o zločinačkom karakteru Komunističke Partije Hrvatske (koju nasljeduje, nezadrživo i sve više izbija na površinu.
Lustracija bivših komunističkih dužnosnika, pripadnika represivnog aparata i „tajnih službi“, ali i mentalnog sklopa, navika, anakronizama i recidiva prošlosti, je nužnost.

Te snage, ideologija i „politika“, se moraju kirurški odstraniti iz politike i javnog života. Kada, (i ako) SDP ostane bez tih snaga, proces demokratizacije političkog života će biti otvoren. Tek tada će biti moguće pokrenuti i sve druge procese, koji će Republiku Hrvatsku izvući iz sveopće krize.  Na kraju, mora se priznati da Zoran Milanović ima velike zasluge za demokratske promjene koje (nadam se), slijede nakon ovih (ponovljenih) izbora za zastupnike u Sabor Republike Hrvatske, (po drugi put nakon 1990.godine).

Svojim stilom, načinom, diskursom, a ponajviše rezultatima, otvorio je oči i posljednjem simpatizeru SDP-a koji nije uvjereni antihrvat, crveni uhljeb, jugonostalgičar, pripadnik manjine koja nije lojalna (bilo kakvoj) Hrvatskoj državi.
Obnašajući svoju visoku dužnost u maniri:-„Što gore, to bolje”! “Mi ili oni”!!, oduzeo je iluzije mnogima. Na obje strane političkog spektra.

Što reći za kraj?

We’ll give them hell!

Ne Milanoviću. Bilo je to pogrešno. Pakao već postoji. I stvarni i onaj koji si ostavio iza sebe. Ako ti je baš toliko do pakla, putuj! Ili se strpi. Sigurno te čeka mjesto u njemu. No, nisi smio prijetiti! Ni ti, niti bilo tko drugi.
Unatoč svemu, pokazalo se da nas ima dovoljno, koji se ni paklenih vrata ne bojimo, kada je Lijepa naša Domovina u pitanju!! Koji živimo za nju, ali smo spremni i umrijeti.

Ilija Vincetić /Hrvatsko nebo