Izv . prof . dr . sc . Kristijan Krkač : BESKONAČNA TIŠINA IZBORNE ŠUTNJE ME UŽASAVA“

 
Kršenje izborne šutnje je građanski neposluh inteligentnog i demokratski svjesnog državljanina s pravom glasa. Jedno mjesto gdje treba biti mira, tišine i malo reda je biračko mjesto i to možda, jer zašto ne već 10-ak metara od tog mjesta ne dopustiti nagovaranje i navijanje?

No pogledajmo malo bolje one koji izlaze na birališta. Jedni su ozbiljni i svečani. U najmanju ruku kao da su na svadbi ili sprovodu. Drugi su nalik dugovječnim iskusnicima koji znaju što čine. Oni su svjesni utjecaja svog glasa i bez ikakve sumnje su u pravu. Treći su na prvi pogled opušteni, razdragani, na momente i nonšalantni. S lakoćom čine nešto rutinsko i trivijalno, iako ih sitnice raskrinkavaju kao ljude u potpunoj panici. To je prije svega privatno licemjerje, jer u privatnosti svojih domova svi oni danas vode najveće rasprave, a ako se šuti onda se šuti u svom domu i prije svega u svojoj glavi.

Ali uz privatno, to je i javno licemjerje. Usporedimo učinke političara i lakoću s kojom uglavnom ne čine ništa, propuštaju učiniti bilo što ili nanoseći dugoročnu štetu s navedenim (kakvi god uzroci bili, ovih 9 mjeseci „tehničke vlade“ vrlo su uspješni). Razlika će biti zastrašujuća i teško objašnjiva. Ipak, možda i političari i oni koji su ih izabrali nemaju blage veze što čine. U državi koja je toliko korumpirana i u kojoj se bez imalo srama svakodnevno čine stotine kaznenih djela za koja su propisane teške kazne istovremeno se većina drži pravila za koje nema kazne!

Vrlo je rijetka pojava birač na izbornom mjestu koji iskreno izjavljuje da ne zna za koga će glasovati, da je neodlučan, jer je vidno razočaran skoro svima, da dvoji između poništavanja glasačkog listića i odabira bilo koga odvagujući čime će proizvesti manju štetu. Slično tome vrlo je rijetka pojava političar na funkciji koji iskreno izjavljuje da nema blage veze što učiniti, jer je krajnje teško ostvariti opće dobro, izbjeći proizvođenje onih koji nemaju dostatno i istovremeno poticati one koji streme boljem.

Izborna šutnja je pravilo čije kršenje ne proizvodi nikakve relevantne učinke. Ipak, većina šuti. Zamislimo da tog pravila nema. Kako stvari stoje, većina bi i dalje šutjela ne samo zato što nema što za reći; ne samo zato što je rizik od suprotnog učinka gromoglasan, nego i zato što zaista svi cijelo vrijeme šute. Pangalaktičkim slučajem i milošću Bogova jednu vrstu šutnje nazivamo govorom tijekom kampanje, a drugu lišenošću govora 24 sata prije objave rezultata, ali na prvi pogled očita razlika između govora i šutnje, „hlapi u oblačku logike“ čim se govor analizira kao neartikulirani pozadinski šum skoro identičan šumu kojeg puno jasnije čujemo na dan šutnje, jer tad, ako malo bolje osluhnemo, čujemo kako cijelo vrijeme osim šuma ničeg drugog nije niti bilo. Tko ima uši neka čuje. Ništa.

Izv . prof . dr . sc . Kristijan Krkač/Hrvatsko nebo