I .Pletikos : Istra – terra mythica

Istarski mitovi

Mit, osim svojega izvornog značenja po Klaiću, kao priče predajnih vjerovanja starih naroda, ima i svoje sekundarno značenje u smislu izmišljotine i nevjerodostojnog prikaza nekih događaja. U vremenu postmodernizma, opće relativizacije i gubitka jasnih vrijednosnih orijentira, semantički sadržaj pojma nečujno je s izvornog izvrnut na svoje sekundarno značenje.

Iako živimo u vremenu opće demistifikacije i desakralizacije, samo naoko paradoksalno, svjedočimo bjesomučnoj i inflatornoj proizvodnji mitova. Novi mitovi, kao i oni stari, ponovno uljepšavaju povijest, ali sada ne da bi bili oslonac vrlini pojedinca i zajednice, već da bi pretvorili tradiciju i kolektivnu memoriju u sitniš za plaćanje dugova našoj razmaženosti.

Povijest postmodernističkih mitova, poput razgovora s ogledalom iz bajke o Snjeguljici, potpuno je predana potrebi uljepšavanja lika i djela vladajućeg mišljenja o sebi. U tom svijetu bajki, da bi postojalo dobro, mora postojati i zlo, a to zlo su u pravilu oni drugi, oni daleko od nas, koji smo prava mjera svakoga dobra. Unatoč sustavnoj hiperprodukciji, visokim standardima i troškovima proizvodnje, postmodernistički su mitovi u skrivanju stvarnosti nedorasli nekadašnjim mitovima, jer uz svu svoju sofisticiranost ne uspijevaju sakriti ružnu golotinju svojega cara.

Ako govorimo o postmodernim mitovima, onda u hrvatskoj stvarnosti ne postoji prostor zaogrnut s više mitova negoli je Istra. Tema ovoga članka stoga nije mit o Velom Joži ili buđenju Jure Granda, kao ni mitovi o istarskoj kuhinji, uljima i vinima – o kojima, ako već svaka laž nije dozvoljena, onda je barem pretjeravanje preporučeno – već suvremeni mitovi o Istri, stvoreni ne samo za domaću uporabu – lokalnu, državnu i regionalnu, koja je ovdje mnogima također domaća – već i za onu namjenjenu inozemnoj javnosti za turističke i političke svrhe. Postoji tako nekoliko nepobitnih „istina” urezbarenih u pozlaćeni okvir mitskog ogledala IDS-ovog istrijanstva:

– Istra je prostor idiličnog suživota/convivenze različitih nacija
– Istra je tolerantna, dapače mjera tolerancije za Hrvatsku
– Istra je široka i otvorena, kozmopolitska
– Istra ima više demokratske standarde od ostatka Hrvatske
– U Istri su implementirani najviši standardi funkcioniranja pravne države

Drugim riječima, Istra je politički Eden Republike Hrvatske, čijim dubokim koritom teče med i mlijeko tolerancije, suživota, pravde i sigurnosti za sve. Moguće je ovu idiličnu stvarnost opisati i metodom odsustva negacije: To je, dakle, regija u kojoj nije zabilježena pojava kriminala među pripadnicima nove političke aristokracije, a nema ni značajnijeg porasta ubojstava, droge i sl.

Sve afere koje se stavljaju na teret lokalnim političarima plod su mašte političke konkurencije iz metropole i njihovih neozbiljnih medija žednih afera, koje se brzo rasprsnu k’o mjehur od sapunice kada ih obrade ili prešute ozbiljni i objektivni lokalni mediji.

Istra je tolerantna prema tolerantnima, ali je zato netolerantna prema netoleranciji!

Istra nikada neće dozvoliti ustaškoj zmiji da ovdje svije svoje podmuklo gujino gnijezdo, jer napatila se Istra od ustaša i ustaštva, pa danas svaki Istrijan vrlo dobro zna prepoznati ustaštvo već u jajetu. Zato će Istra ustašama reći: „No pasaran!”, i to upravo kada na Brijunima stoluje Rade Vukovarski, a u Tinjanu gostuje Lepa Brena – i ona, također Vukovarska – dok na lokalnim radio postajama pjeva pjesma o Mariji Pasquinelli i njenom herojskom činu izvedenom u veljači 1947.

Za one koji ne znaju, pulska učiteljica Maria Pasquinelli ubojica je savezničkog generala u vrijeme kada je između 1945. i 1947. godine Pula bila u rukama angloameričke uprave. Inače, naša je Maria bila predana predratna i zaratna fašistkinja, a za vrijeme okupacije Nijemaca (1943.-1945.) i suradnica nacista – zajedno sa zapovjednikom X MAS-a Valeriom Borgheseom i vođom fašista Italom Saurom. Usprkos svemu, o njoj postoji skrovito mjesto u pulskoj memoriji i jedna lijepa neskrovita pjesma. No, vrijeme je da se uozbiljimo jer smo zašli u krvavu povijest dvadesetog stoljeća, koja je prema nama Hravatima, nažalost, bila vrlo ozbiljna.

Egzodusi – tragična povijest Istre XX. st.

Masovna iseljavanja, istjerivanja i ubijanja iz ideološke, nacionalne, vjerske i ine mržnje, povijest su Istre XX. stoljeća, koju su tek moderna hrvatska i slovenska historiografija dovele do razina jasnoće i istinitosti – za razliku od jugoslavenske, koja ju je sustavno skrivala, ili one talijanske, koja ju je neobjektivno sagledavala i tendenciozno politizirala.

Tragična povijest Istre XX. stoljeća nije povijest samo jednog egzodusa – onoga koji je trajao od 1945. do sredine 50-tih – već je to, nažalost, povijest nekoliko egzodusa. Ako u to ne ubrojimo permanentnu emigraciju uzrokovanu siromaštvom, onda prvi egzodus Istrana, od kojih je najviše bilo istarskih Hrvata, započinje seljenjem na prostore raspadnute monarhije.

Iako o brojkama ne bih – jer mi Hrvati redovito gubimo kada zaigramo tu pogrešnu i nametnutu nam igru brojaka – taj egzodus nije bio nimalo individualan, nego itekako značajan, i to ne samo brojem, već i sastavom stanovništva – staleškim i nacionalnim. Kada je uspostavljen fašistički režim, počeo je rasti i pritisak na iseljavanje politički najaktivnijeg dijela stanovništva. U to je doba 1921. dr. Ante Ciliga, jedan od najvećih i najzapostavljenijih Hrvata 20. stoljeća, na Proštini, blizu Duge Uvale, s bratom podigao prvu antifašističku pobunu u svijetu.

Kapitulacijom Italije 1943. ono malo partizana uspijeva pobiti nešto pronosiranih fašista, koji se nisu na vrijeme sklonili, nakon čega sve daljnje represalije spriječava dolazak Romelove armije u Istru. Malobrojni partizani tada ponovo bježe, zbog čega pravog rata nije niti bilo – ako tu ne računamo povremene diverzije, ubojstva Nijemaca i s njima povezane represalije u selima Gajani, Šaini i Dane.

Dakle, sukob većih razmjera suspendiran je u okolnostima njemačke okupacije, pa se rat osjetio isključivo kroz saveznička bombardiranja i relativno rijetke partizanske diverzije. Ostaje gola i grozna činjenica, koja i danas traži odgovore, da Istra iz rata izlazi sa ogromnim ljudskim gubitcima.

Te nezahvalne brojke variraju između deset i petnaest tisuća ljudskih žrtava, a ako tome dodamo i broj od nekoliko tisuća interniranih, dolazimo do broja žrtava koji se približava prosjeku ostatka Hrvatske i BiH u Drugom svjetskom ratu – i to, ponavljam, u okolnostima da rata, barem onog većeg intenziteta, zapravo nije niti bilo.

Iako su mi poznati neki slučajevi međusobnog ubijanja u istarskim selima – većinom počinjenim iz mržnje, osvete i koristoljublja, a vrlo rijetko iz ideoloških pobuda – organizirana ubijanja djelo su KNOJ-a i Ozne, pa masovni zločini započinju tek ulaskom partizanske vojske u Istru, a onda i u Pulu – ali tek 1947., jer su se 1945. partizani u njoj zadržali samo 45 dana, što su tadašnji Puljani opisivali kao 45 dana straha, terora i ubijanja.

Tim partizanskim komunističkim terorom potaknut je masovni egzodus stanovništva, koji, čak i ako je imao elemente etničkog čišćenja, svakako ne može biti sveden na puku etničku dimenziju jer, bježeći od komunizma,u tih su desetak godina egzodusa iz Istre odlazili podjednako Talijani i Hrvati. Između ostalog, to potvrđuje i nedavna beatifikacija sluge božjeg Miroslava Bulešića, koji zasigurno tada nije ubijen iz etničkih razloga.

Sličan je slučaj ubojstva oca porečko-pulskog biskupa emeritusa Ivana Milovana, koji je bio narodnjak, kao i mnogih drugih. Naprosto, novi je ekstremistički režim želio pod svaku cijenu uništiti sve konkurentske elite i pri tome nije birao sredstva ili pokazivao civilizacijske obzire.U početku, egzodus je bio potaknut etničkim i ideološkim represalija: oduzimanjem zemlje, borbom protiv „kulaka” i osnivanjem seljačkih radnih zadruga.

Kasnije je, iz propagandnih razloga, on sustavno preuveličavan i neobjektivno tumačen od strane talijanske države, pa je pravo osvježenje da se istini možda najviše približio upravo sadašnji talijanski predsjednik Giorgio Napolitano, koji egzodus naziva „Democidom” – iako držim da bi ga najispravnije bilo nazvati „demokratocidom”.

Ipak, kako god ga nazivali, činjenica je da je on bio posljedica fašističkog i komunističkog totalitarizma i da je njime slomljena intelektualna, kršćanska, demokratska i građanska kičma Istre, od čega se ona još dugo neće oporaviti. Posljedice tog demokratocida, a možda i njegov nastavak u sofisticiranoji postmodernoj „light” varijanti, mi u Istri i danas živimo.

O kakvom je demografskom poremećaju ovdje riječ, najbolje govori činjenica da je Istra u XX. st., čak dva puta, gotovo u potpunosti ispražnjena. Primjerice, Pula je 1910. g. imala čak 90.000 stanovnika, da bi već 1915.g. pala na 4.300 st., a 1947. na tek 3.600 stanovnika. Od 1945. do 1955., u samo deset godina, otišlo je oko 250.000 stanovnika s područja na kojemu je obitavalo (uključujući Rijeku, otoke i Zadar) oko 350.000 stanovnika.

Otišao je sav elitni sloj, čitava srednja klasa i građanska inteligencija. Može li itko zamisliti kakva bi bila Istra i grad Pula – i to ne samo u poraću, nego i danas – da Hrvatskoj nije nametnut komunizam i da su u svojim domovima ostali svi oni ljudi od umijeća, znanja, kulture, duha i radnih navika, koji su tada ovdje živjeli.

Grad sačinjen od takvih ljudi čak ni komunizam ne bi mogao slomiti, pa ih je silom nametnuta vlast, prvenstveno zbog toga, i odlučila iseliti. U njihove domove došli su novi ljudi, a u okolnostima komunističke ideologije stasala je i nova generacija, koja se u civilno društvo integrirala isključivo kroz komunističke stereotipe – generacija koja je u sebi interiorizirala mitove i bajke socijalističke arkadije.

Stoga ne čudi da je Istra jedina regija u Hrvatskoj pod jednopartijskom vladavinom i autornom vlašću Velikog vođe, koji i nakon objavljenog odlaska nastavlja upravljati Istrom kao Počasni predsjednik -možda i doživotni, poput njegova brijunskog uzora JBT-a, koji i danas ima status mitskog bića i polubožanstva.

Što bi lustracija donijela Istri?

Ponajprije, donijela bi sve one benefite koje lustracija donosi svakom totalitarnom društvu. Uvela bi ga u društvo stvarne, a ne lažne demokracije, čime bi se zavrnula šija korupciji i podobnosti kao glavnim alatima udbaške demokracije. Zanimljivo je, za digresiju, primijetiti da postoji značajna korelacija između ekonomske efikasnosti i lustracije.

Jedine europske države koje su se obranile od zadnje svjetske recesije bile su one koje su provele radikalnu lustraciju (Poljska i Njemačka u svom istočnom dijelu). Istri bi ona donijela, prije i iznad svega, suočavanje s istinom. Tek tada bi Istra i istrijani mogli pokazati tolerantnost i suživot kojima se sada toliko hvale, prihvaćajući time svoju građansku odgovornost, visoke demokratske standarde i želju za podizanjem razine funkcioniranja pravne države.

To od nas ne zahtjeva samo povijest, već to imperativno od nas traži mirna i prosperitetna budućnost. Je li to previše očekivati od jedne male, uske i u sebi zatvorene sredine, nastale poput nedonoščeta na zgarištu povijesti, i njezine tzv. elite, dubinski netolerantne prema svemu što remeti njezinu teško stečenu ravnotežu moći.

Imajući u vidu širi kontekst, nije čudno da u Istri za zločine počinjene u poraću dosada još nitko od nije odgovarao, ali je zato itekako čudno da se to pitanje u jednoj takvoj demokratičnoj, multikulturalnoj, naprednoj i otvorenoj sredini ne otvara čak ni na razini ulične rasprave, a kamoli kroz institucije, politiku ili medije. Većina počinitelja tih zločina nagrađena je društvenim ugledom i sinekurama u poraću Istre, Hrvatske i Jugoslavije.

Svoj društveni kapital stečen zločinima iz mržnje prenijeli su na svoju drugu generaciju, a ovi – povezani nevidljivom mrežom svojih očeva – sada i na treću. Jesu li one kadre suočiti se s djelima svojih roditelja i jesmo li, naposljetku, zapravo svi mi njihova djeca – pa bili neki i nahočad? Konačno, jesmo li dužni prema tim nevinim žrtvama i prema budućim pokoljenjima odgovoriti na izazove koje povijest postavlja pred nas? Na to pitanje odgovor bi mogla dati jedino široka moralna lustracija, jer ako je ona igdje potrebna, onda je to upravo u Istri!

Brojem i kakvoćom ispražnjena od ljudi, upravljana Partijskim alatima Ozne i Udbe, kao ljetni mezimac savezne elite Istra je utonula u svoj provincijalni san i postala politički zapuštena, netolerantna i zatvorena sredina – po službenoj dužnosti suprotstavljena i udaljena od matičnog naroda.

U gotovo dijaspornom odnosu sa svojom maticom – osim rijetkih doseljenika, nešto preostalih Talijana i malobrojnih hrvatskih intelektualaca – političke neslobode poraća gotovo nitko nije osjećao kao teret, pa je integraciju u slobodni svijet i slobodnu Domovinu Istra doživjela prilično zdvojno, poput ne svojom voljom probuđena djeteta kojemu smeta danje svjetlo.

Unatoč svemu, istarska se politička elita vrlo brzo prilagodila svjetlu novoga dana pa bez odgađanja obukla novo odijelo i napravila face-lifting pred onim mitskim ogledalom, shvativši brzo da nova sloboda pruža i nove mogućnosti, u kojima se partijske sinekure i već ranije zadobivena moć mogu dobro unovčiti. Točnije, stvorena je neponovljiva prilika da oni koji su i dotada bili moćni, sada slobodno, bez velikog truda, budu i bogati.

dipl. iur. Ivan Pletikos/Hrvatsko nebo