Skrivena strana splitskog autonomaštva (2)

 Bajamontijevi plaćenici zlostavljaju narodnjake

Prava eskalacija autonomaškog terora uslijedila je ljeti 1868. godine. Il Nazionale (26. VIII. 1868.) objavljuje (navodim u prijevodu) »Kalendar nereda koji su se dogodili na štetu narodnjačke stranke od 11. lipnja nadalje, posvećen Njegovoj Ekselenciji ministru unutrašnjih poslova Giskri»:

11. lipnja. U Splitu počinju ispadi. Rulja najnižeg ološa obilazi ulicama pjevajući prostačke pjesme protkane povicima ‘Viva Baiamonti, morte ai Croati, itd.
19. lipnja. Neredi počinju i u Bolu; narodnjaci ne mogu izići iz kuća, a da ne budu napadnuti.
20. lipnja. Mladi Lukšić iz Brača javno je poružen.
21. lipnja. U Splitu, su napadnuti neki narodnjaci. Gospodin Brusina (Špiro, znanstvenik, zoolog 1843.-1908. op. F.B.) napadnut je u javnoj kavani od dvojice uličara. Napadnut i premlaćen Špiro Tomić; Jelaska ranjen nožem.
1. srpnja. Kaštelani i Poljičani ne mogu pristupiti u grad, a da nisu izvrgnuti raznoraznim porugama od strane ološa.
4. srpnja. Napadaju se čak žene i djeca na javnim šetalištima.
5. srpnja. Gospodin Vid Morpurgo napadnut i premlaćen usred bijela dana na ulici. (V. Morpurgo 1838.-1911. ugledni splitski Židov, knjižničar, nakladnik, političar, op. F.B.)
6. srpnja. Jere Starčev napadnut nožem u javnoj krčmi.
7. srpnja. Rulja neprekidno orgija na Gospodskom trgu. Trojica Kaštelanaca zadržana u kavani Troccoli, vrijeđani, premlaćeni i zlostavljani.
18. srpnja. U Bolu se nastavljaju neredi.
26. srpnja. Ista rulja izviždala i napala nekolicinu splitskih varošana jer su pjevali slavenske pjesme, zatim im prijetili smrću.
28. srpnja. Zloglasni Ghire napao isukanom sabljom Mariju, ženu Ante Jelaske.
29. srpnja. Isti Ghire napao Vicka Rosandića zidarskoga majstora.
2. kolovoza. Nekolicina Kaštelana napadnuti na Gospodskom trgu. Rulja bijesno urlajući srlja gradom.
3. kolovoza. Velečasni Krinfocai iz Brača javno napadnut.
6. kolovoza. U Split stiže (s ljetovanja) načelnik Bajamonti. Rondari obilaze grad pucajući iz pištolja ljudima ispod nosa. Čuju se uobičajeni povici pomiješani pogrdama. Slika biskupa Strossmayera izvrgnuta javnom ruglu.
7. kolovoza. Nekolicina Poljičana bezobrazno napadnuta.
10. kolovoza. Na povratku sa sajma nekolicina Varošana vrijeđani i napadnuti od poznate grupe lađara.
11. kolovoza. Gospoda Stanko Biliškov i pI. Corrado Micheli-Vitturi iz Kaštel Lukšića napadnuti u Splitu.
15. kolovoza. U Sutivanu na Braču rulja napada i prijeti građanima. Općinska uprava nemoćna osigurati red daje ostavku. U Milni slični prizori.
16. kolovoza. U Nerežišću na Braču rulja opsjeda kuću I. Žunića zahtijevaući da joj izruče mladog Defilippisa, koji spasavajući se bude napadnut i pogođen kamenicama.
17. kolovoza. Poslanici Dalmatinskog sabora Didolić, Pavlinović i Gj. Vojnović na prolazu kroz Split, dočekani od nekolicine plaćenika svakojakim uvredama.
18. kolovoza. Isti ološ gađao trulim voćem hrvatske trobojnice koje su visjele s prozora zastupnika Vojnovića. Rasprši ih nekolicina časnika.
19.kolovoza. Ispadi počinju i u Kninu.
21. kolovoza. Rulja napala i vrijeđala poslanike Deškovića, Kostu i Gjuru Vojnovića prilikom odlaska u Zadar. Poslanik Dešković morao je potegnuti revolver da bi se uspjeli ukrcati na parobrod.
22. kolovoza zloglasni Ghire ranio nožem Pašku Suića. U Milni gomila svjetine urlajući i zvižđajućii opkolila općinski ured. Zatim odlaze na obalu i psujući tražili od kapetana parobroda da joj izruči svećenika koji se nalazio na brodu. Urlici se nastavljaju tako da je jedan od putnika, da bi zaplašio fukaru, bio prisiljen pucati u zrak iz revolvera. Zatim neki od bunđija progone Tomu Jurasa bacajući za njim kamenice.”

U povodu tih nemilih događaja trideset uglednih Splićana također je uputilo ogorčeni brzojav namjesniku Filipoviću u Zadar. (Il Nazionale, 8. VII 1868.) navodim u prijevodu:

»Već dvadeset dana strpljivo podnosimo izazove, uvrede, napadaje. Općinskog redarstva kao da i nema. Mjere političke vlasti nedovoljne. Tomić i Jelaska prije nekoliko dana napadnuti i ranjeni noževima. Poljičani i Kaštelani dočekivani zvižducima, urlanjem, uvredama. Jučer usred bijela dana, nasred ulice, Vid Morpurgo napadnut i premlaćen. Nacionalne boje javno osramoćene. Nisu pošteđene ni žene i djeca na šetalištu obalom. Predviđaju se još gore posljedice. Ako politička vlast ne povede računa o našoj sigurnosti, bit ćemo prisiljeni pobrinuti se sami. Uputili smo zahtjev ministru unutrašnjih poslova neka nam zaštiti ugroženu slobodu i sigurnost. Noćas napadnut nožem Jere Starčev u javnoj gostionici. Napadač uhapšen.»

Vid Morpurgo

Potpisali su ga: Radoš pl. Ivelja, Miho Tartaglia, opć. savjetnik, Jerko pl. Camby, Ivan Dešković, Kosta Vojnović, Antun Zlodre, Danijel Porlitz, opć. savjetnik, Petar Tartaglia, opć. savjetnik, dr. Pavao Kamber, dr. Ivan Manger, Josip Bona, Lovro Borčić, Stjepan Alfirević, Mate Luketin, Andrija Dvornik, Juraj Kolombatović, Nikola Dimitrović, Ignacije Porlitz, Luka Škarica, Jakov Porlitz, dr. Srećko Karaman, Franjo Bollani, Mate Ivičević, Josip Volpi, Grga Grisogono, Dujam Karaman, opć. savjetnik, Filip Škarica, S. Porlitz, Antun Karaman i dr. Antun Kamber.

Na kraju uredništvo napominje da nije dovoljno uhititi napadače, već i moralne organizatore nereda, koji su inače dobro poznati.

Gradonačelnikove skorojevičke ‘procuratie’ i ‘bersaglieri’

Da bi ostvario svoje kampanilističke ambicije, gradonačelnik Bajamonti se već 1862. upustio u pravu ostapbenderovsku transakciju. Na improviziranoj dražbi otkupio je u bescjenje od Općine (on, gradonačelnik!) u svojstvu ‘predsjednika’ budućeg (dakle još neregistriranog!) udruženja Associazione dalmatica, preostali južni dio Marmotovog perivoja. Na sjevernoj strani već je bio podigao vlastito kazalište u kojem je bila strogo zabranjena upotreba hrvatskog jezika! Na tom zemljištu podiže 1864.-1865. zapadno krilo zamišljenog trgovačko-poslovno-stambenog kompleksa u kojem će 1875. talijanaš Tocigl otvoriti Hotel de la Ville s restoranom (danas Hotel Bellevue). Ostali dijelovi sadašnjih Prokurativa, sjeverno pročelje i istočno krilo, bit će sagrađeni tek početkom XX. stoljeća, dakle dvadesetak godina poslije njegove smrti! Bajamonti se smišljeno odlučio za tu glomaznu skorojevićevsku imitaciju venecijanskih procuratia: ona je trebala splitskom gabaritu nametnuti apeninski pečat. Dakle, neka znaju oni što stižu s morske strane da je Split «talijanski» grad!

Da bi ojačao udarne falange svojih pristaša Bajamonti je osnovao i streljačko društvo Società del tiro al bersaglio. To je bilo, kako zapisa Mikačić: “Čisto talijansko društvo u svojoj velikoj većini sastavljeno od samih težaka Bajamontijevih plaćenika koji nisu razumjeli ni riječi talijanski. ‘Bršaljeri’ su nastojali okupiti što ratobornije i usiljnije elemente, svrhom da slomiju snagom otpor narodnjaka…”. Odjeveni u zelenkaste odore na glavi su nosili šešir s perušinom. Naoružani puškama izgledali su poput pravih bersagliera generala La Marmore (1804.-1878.) Zato su ih i nazivatli ‘italianissimi’. Njihova omiljena teško naučena pjesmica bila je: »Il conte Bajamonti / Spiega la sua bandiera / Vestio à la bersagliera / Viva la libertà…« Prvi im je predsjednik bio Pietro Jerchich, načelnik Kaštel-Sućurca, a poslije veletrgovac Giovanni Bettiza (djed suvremenog talijanskog novinara i političara Enza Bettize!). Oni su od početka igrali ulogu Bajamontijeve privatne milicije.

Kada je car Franjo Josip na putu po Dalmaciji u svibnju 1875. godine stigao u Split, Bajamonti trudeći se gradu dati što ‘talijanskiji’ izgled, dočeka ga s postrojenim ‘bršaljerima’ u svečanim odorama, pod oružjem i sa smotanim talijanskim zastavama. Općinski su redari za tu prigodu nosili čak karabinjerske (napoleonske!) šešire. Autonomaški bukači bili su nagovoreni neka pozdrave cara s poklikom ‘evviva!’. Kad su prisutni narodnjaci povikali ‘živio!’, napadne ih općinsko redarstvo. Bajamonti se tom prigodom toliko ulagivao caru, da mu je taj na kraju dodijelio Orden Željezne krune III reda!

Bersaglieri

Žalba šibenskog gradonačelnika Šupuka

Načelnici ostalih dalmatinskih općina koje su već bile u narodnjačkim rukama, njih pedeset i devet (!), svečano dočekaju cara na Visu i predadu mu peticiju sa zahtjevom neka se u škole i sudstvo uvede hrvatski jezik. Kada su se vraćali preko Splita, autonomaška rulja dočeka ih s najpogrdnijim riječima i gnjilim voćem. Bili su, naime, bijesni što je car doživio Dalmaciju kao slavensku i hrvatsku, a ne talijansku pokrajinu. Strahoviti teror opet hvata maha. Evo što o tome piše šibenski načelnik Ante Šupuk (1838.-1904.) u žalbi upućenoj 16. srpnja 1875. godine namjesniku Rodiću:

»Odkad se je Svietla Kruna, Premilostivi Naš Kralj, iz Dalmacije u Svoju, Prestolnicu vratio, pa namah po tom sastali se u Spljetu na dogovor kod onoga Načelnika Gospodina Bajamontija znatniji kolovođe autonomaške ili pravije, talijanske stranke, uprav od onda ova stranka po svih mjestih gdjegodj je ima, a osobito u Spljetu, u Trogiru i ovdje u Šibeniku, bez prestanka radi i ruje na svaku ruku, da bi se kako javni mir i poredak poremetili; pa kao da je već sigurna u žuđenom uspjehu, unapred raztrubljuje na sve strane raznimi brzojavi i dopisi u strančarskih novinah izmišljene tobožnje nasrtaje, napade, nerede, grožnje, zasjede i drugih sličnih nakaza od slavjanskog žiteljstva, na štetu i pogub svoje talijanske stranke… Slavno oruđe toli sramotna i nečovječna nedjela, jest Splitski list »L’avvenire« talijansko glasilo utemeljeno i uzdržano od gosp. Bajamontia, koji je po odlasku gosp. Lapene u daleki Misir, postao vrhovnim kolovođom talijanske stranke (…) Da talijanska stranka, napućena od svojega kolovođe Bajamontija tako postupa, držeći se čvrsto za štap, kojim je on ludo namislio da Slavjane u Dalmaciji bije i svlada, nije se nipošto čuditi, pošto se znade za njihovo geslo u dalmatinskom saboru proglašeno: ‘Noi oseremo tutto’; kad nemoremo prodrieti istinom i po pravu, a mi ćemo klevetom i silom. Ali ono čemu se dočuditi ne mogu i čemu zaista nebi u Šibeniku nadao to je Preuzvišeni Gospodine, pristajanje mjestne političke vlasti, ili da pravije kažem, ovih političkih činovnika, uz biesne talianaše, i njihovo kumovanje u sadanjoj uroti talianske stranke. I doista: ova, što talianski izrod, što slavjanske poturice ona je tako podle i plašive ćudi, da nebi ni pisnuti smjela s pogleda svoje sićušne manjine, naprama ogromnoj veličini slavjanskom pučanstvu, da joj nije naslona i potpore u ovih političkih činovnikah…».

Ante Šupuk

Iako se Bajamonti povremeno služio krilaticom: Slaveni i sutra, Hrvati nikada! koliko mu je bilo malo stalo do slavenstva, pokazalo se u vrijeme ustanka bosansko-hercegovačke raje. Dok su narodnjaci otvoreno pomagali subraću i nastojali pružiti pomoć izbjeglicama, autonomaši su naprotiv omalovažavali ustanak i ometali organiziranje pomoći. Oni su tada otvoreno pokazali da im je «ljubav za slavenstvom, za slobodom i napredkom našeg naroda puka etiketa, da obsjene našu narodnu prostotu (naivnost) koja je uz autonomašku stranku pristajala…« kako zapisa Mikačić.

Frano Baras/HKV/http://www.hkv.hr/izdvojeno/Hrvatsko nebo