Ilija Vincetić : Gdje su branitelji bili JUČER?

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:12 min, 37 sec

 
Od osamostaljenja do 2000.godine, snage koje danas djeluju javno. organizirano i agresivno, sustavno provocirajući domoljubni dio Hrvatskog naroda, (poglavito branitelje), sa ciljem izazivanja reakcije koja će prijeći granicu “nužne obrane”, u Domovinskom ratu su bile u stanju „poluhibernacije“, izbjeglištvu (od odgovornosti, dužnosti i obveza). Mnoge od njih samo činjenica da nisu unovačeni razdvaja od formalnog dezerterstva.

 

Dok smo mi branitelji ginuli, ranjavani i obolijevali diljem Hrvatske, a kasnije i BiH, za isti cilj, sigurnost naših obitelji, domova i slobodu Hrvatskog naroda, iako svjesni njihovih grijeha u državi koja se raspadala u krvavoj agoniji, svjesni njihove pasivne nazočnosti u vremenima ustajanja i lijeganja s puškom, neizvjesnoga sutra, gledajući ih onako krotke, skrušene, lakomisleno smo se ponadali kako će sloboda „razvodniti“ a demokracija svojim plaštom „prekriti“ njihove zločine, privilegije, zastranjenja, opačine.

 

Da smo ispustili, ne samo iz vida, nego i potisnuli iz sjećanja sve ono što nismo trebali i smjeli, grubo nas je podsjetila stvarnost, samo četiri godine nakon završetka oružanih borbi u Domovinskom ratu.

 

Bližila se kraju 1999.godina. Napustio nas je privi Predsjednik, koliko jučer, obranjene, ali samostalne, slobodne Republike Hrvatske. Zauvijek je otišao sa političke i životne pozornice dr. Franjo Tuđman.

 

Uslijedio je drugi šok.

 

Hrvatski narod je na slobodnim, demokratskim izborima odlučio.

 

Predao je svoju netom od krvave agresije obranjenu, slobodnu, demokratsku (najdemokratskiju u cijeloj svojoj povijesti) u ruke onih koji su je napadali, koji je nisu željeli, koji je nisu branili, koji za nju nisu učinili ništa, a željeli su (vrijeme će pokazati) uzeti sve.

 

Predao je branitelje, prije nego su otvorene zarasle, njihovim neprijateljima u ruke.

 

Obnova porušene domovine, izgradnja infrastrukture, uspostava međunarodnih kontakata i diplomatsko konzularne mreže, prijelaz ministarstava obrane iz ratnog u mirnodopsko stanje, preokupirala su jedan dio vlasti.

 

Bezočna organizirana pljačka države i naroda od strane komunističkih elita, dobro i planski raspoređenih prije rata,(od strateške do taktičke razine), poplava „jajara“ i „kokošara“ svih boja i predznaka, shvaćanje demokracije kao anarhije od mnogih, ozbiljno su nagrizala tek postavljene temelje mlade države uz pomoć drugog dijela te iste vlasti.

Istovremeno su uz pomoć medija i svoje intelektualne elite koja je bila brojnija u odnosu na domoljubnu, sva ta zlodjela i visokoorganizirani kriminal, uspjeli su, poput „kukavičjeg jajeta“,  adresirati na HDZ.

 

Oprezno „pipkanje“ i nepovjerljivo „tapkanje“ (znatnog dijela naroda) oko sebe (kao izraz nesigurnosti, nesnalaženja, ali i nepovjerenja u mladu državu i njenu opstojnost), dovelo je do rasprodaje dionica stečenih „kuponskom privatizacijom“, u bescijenje, tihog, pasivnog, više „mrtvila“ nego otpora  ili bar sumnje, usporili su zamah obnove, dali „vjetar u leđa“ pljačkaškoj privatizaciji, znatno (u nedopustivoj mjeri) umanjili kreativnu privatnu inicijativu.

 

Aktivan ili pasivan (svjestan ili nesvjestan) otpor birokracije, koja se tjelesno našla u demokraciji a mentalno ostala u komunizmu, i mnogi drugi (više ili manje značajni) čimbenici, korak po korak, stvarali su sve veći jaz između države i njenih institucija.

 

Sve to, kao i mnogi drugi, ovom prilikom izostavljeni razlozi, doveli do nevjerojatne inverzije preferencija biračkog tijela.

 

SDP, sa 3 mandata na „državnim listama“ i potporom biračkog tijela od 5,52%, 0 mandata u pojedinačnim izbornim jedinicama (izborni sustav je bio drugačiji nego danas), dok su zajedno sa glasovima manjina imali 11 mandata ili 7,97 % potpore biračkog tijela, narasta na nevjerojatnih 43 mandata ili 28,48% potpore biračkog tijela, samostalno, dok glavni partner u koaliciji HSLS samostalno osvaja 25 mandata ili 16,56% potpore biračkog tijela, već 2000.godine.

 

Jedan od razloga ove inverzije narodnog raspoloženja postupno smanjivanje ratne ugroze (koja je narod poput snažne centripetalne sile) „privlačila HDZ-u“, kao jamcu sigurnosti, drugi su „centrifugalne sile“, personalizirane u „proljećarima“ sa „mrtvim kapitalima iz 1971., koji su svoje stranke zatrovali osobnim animozitetom prema dr. Franji Tuđmanu, a posljedično, svjesno ili nesvjesno i prema njegovom djelu.

 

Jedna od značajnih silnica koja je djelovala centrifugalno je i pravaški pokret, ustrojen anakrono, unatoč prebogatoj intelektualnoj, teorijskoj i povijesnoj baštini, sveden na kratki vremenski odsjek 1941.-1945., vezan za NDH (okolnosti nastanka, rat, unutarnji otpori, jugohegemonija, velikosrpstvo, boljševička revolucija, položaj gubitnika u ratu, poslijeratno demoniziranje, tabuizirana, masovno prihvaćena paradigma sa predznakom „zločinačka“), nekoliko simbola i sintagmi. (u obliku krilatica, pokliča).

Umjesto zamjene hardvera (približno A/D konverziji komunikacijskih kanala), prilagodne bogatog softvera (ali u zastarjelom mediju), pravaški pokret, bez kritične mase intelektualaca, koji bi osuvremenili i razvijali doktrinarna polazišta i osigurali „supstrat“ na kojemu bi se razvijala suvremena pravaška načela i oživotvorila praksa, pribjegavaju destrukciji, napadima, prvo na sve druge, a kako su im se trošili kapaciteti, počinju se sukobljavati međusobno. Taj proces traje i dan danas. Većina pravaša ne shvaća da su se „malo pogubili“ u tom procesu. Koliko god su u pravu kada načela na kojima se temelji pravaška doktrina smatraju „etalonom“ (pramjerom) kojom se mjeri domoljublje, još više griješe kada sebe smatraju jedinim „čuvarima istine“, Domoljublja, Državotvornosti. Doktrine su živi organizmi. Mijenjaju se, prilagođavaju, dopunjavaju, nadograđuju, rastu. A pravaška doktrina se ne razvija cijelo jedno stoljeće. Stagnira. Poznata je zakonitost da se u svijetu stalnih mijena, koji se kreće, stagnacija zaostajanje. Put u područje anakronog.

 

I naravno, jedan od glavnih uzroka (ne)očekivanog povratka (pokazalo se prerano) otpisanih, je izostanak onoga što se kolokvijalno zove „lustracija“, a danas se sve češće se javlja kao uzrok prijepora i podjela.

 

Nepošteno bi bilo izostaviti sramotnu i dugoročno pogibeljnu uloga u potpisivanju Daytonskog sporazuma, nametnutu od svjetskih moćnika i dogotovljenu (za domaću uporabu) od kolebljivaca na čelu ministarstva vanjskih poslova, uz dječje naivno prihvaćanje Haaškog suda, njegovih pravila i procedura, koje su Republici Hrvatskoj stavile težak „kamen oko vrata“, na vanjskopolitičkom planu.

 

Strateška pogreška, (svih političkih opcija) (koja je istina, do punog izražaja došla u fazi vladavine sanaderovog HDZ-a) su javno proklamirani ciljevi ulaska u EU i NATO, kao „prioritet svih prioriteta“, bez alternative, bez rezervnog plana ili rješenje „u nuždi“, definitivno su stavili Republiku Hrvatsku u „laboratorijske uvjete“, dok su „katalizatori“ procesu neskrivenog iživljavanja EU birokracije i svjetskih moćnika stizali svakodnevno. U vidu sve većih i sve „bezobraznijih zahtjeva“ ( za eutanazijom Hrvata u BiH, prijetnjama trajnog statusa okupacije istočnog dijela zemlje, za progon i izručenje ključnih osoba u zapovjednom lancu, sa ciljem kriminaliziranja Domovinskog rata, ili bar izjednačavanja krivnje agresora i žrtve), ucjenama prigodom odobravanja „financijske infuzije“ za kojom je vapilo gospodarstvo u višegodišnjoj stagnaciji, razoreno u ratu.

 

Jedan od prvih koraka (prve) protunarodne koalicije, naizgled neprincipijelne, sastavljene od različitih političkih snaga, od nereformiranih komunista, preko separatista u službi iredente, pseudoliberala, narodnjaka (koji su 1990.dodine propustili prigodu profilirati se kao „hrvatski socijaldemokrati“ i postali „narodnjaci“ nepostojećeg, „jugoslavenskog“ naroda), do hrvatskih „nacionalista“ (proljećara), zarobljenih u prošlosti i odioznom, osobnom netrpeljivosti prema tek preminulom prvom hrvatskom Predsjedniku Franji Tuđmanu, (a u slučaju Dražena Budiše i još nekih) i prema njegovom djelu, bio je udar na branitelje.

 

Prvo su nas „lustrirali“ unutar obrambenog i sustava unutarnjih poslova. Bez ikakvih skrupula ta dva ministarstva su očišćena od kadrova stasalih u Domovinskom ratu ili su potekli iz bivšeg sustava, ali su svojim djelovanjem u Domovinskom ratu „spalili sve mostove za sobom“, napravili IREVERZIBILAN zaokret i svim svojim znanjem, vještinama, i snagama, stavili u službu svog naroda i Domovine.

Naime, nerijetko se mnogim ljudima, časnicima, generalima, koji su časno branili svoj narod i Domovinu, a školovani su u JNA i SUP-u, trpajući ih u isti koš sa kalkulantima, onima koji su se skrivali po zapovjedništvima, izmišljenim postrojbama duboko u pozadini, koji su pristupili HV nakon međunarodnog priznanja RH, koji su sudjelovali u agresiji na RH ili čak BiH.

 

Sigurnosno obavještajni sustav su obezglavili i otvorili ga djelovanju ispostave jedne strane obavještajne službe, pristali na jurisdikciju haaškoga suda nad vojnoredarstvenim osloboditeljskim operacijama „Bljesak“ i „Oluja“, širom otvorili vrata državnih ustanova i institucija stranim i domaćim provoditeljima projekta njihove disolucije.

 

Nakon toga je krenuo projekt demoniziranja braniteljske populacije, orkestriranim djelovanjem Ministarstva branitelja na čelu sa Ivicom Pančićem, (na silu braniteljem), nečasnih liječnika u povjerenstvima za ocjenu zdravstvenog stanja branitelja (koji su pristali biti instrumentom te protubraniteljske kampanje i „sakaćenju“ braniteljskih prava, s jedne, i lažiranju medicinske dokumentacije za one koji nisu stvarno oboljeli iili ranjeni u DR, s druge strane), medija, i znatnog dijela javnosti. Odioznost prema braniteljima je dosegla zabrinjavajuće razmjere.

 

Hrvatski narod, a poglavito Domoljubne snage su neprekidno izložene djelovanju protuhrvatskih snaga, dobro raspoređenih u mnoštvo organizacija, udruga, pokreta, medija, a u zadnje vrijeme (zahvaljujući mogućnostima “on line” komunikacija) i pojedinaca, koji svaki za sebe ne djeluju otvoreno protuhrvatski i protudržavno, ali svi zajedno kontinuirano provode program temeljen na načelima:

-stalnog uznemiravanja provokacijama na granici (ili u sivoj zoni) dopuštenog,

-sustavne zlouporabe svakog pojedinačnog odstupanja od najviših međunarodnih standarda poštivanja temeljnih ljudskih prava i sloboda, dizanje istih na n-tu potenciju i stvaranje privida o Republici Hrvatskoj kao zemlji netolerancije, nesloboda, raznih fobija,

-medijskog terorizma, (pre) oblikovanja javnog mišljenja, plasiranja dezinformacija, poluistina i laži, produkcije sivila i beznađa, multipliciranja negativnosti,

-planskog razaranja sigurnosnog sustava,

-planskog slabljenja obrambene i ekonomske moći,                                                                                                                           –      agresivnog nametanja „manjinskih“ ( u pravilu perverznih) svjetonazorskih ideologija, nasilnim  sredstvima,                                                                                                                                                       

 -radikalnog razaranja tradicijskog, na kršćanstvu utemeljenog, vrijednosnog sustava,

-planskog razaranja običaja i tradicije te sustavnog obezvrjeđivanja ukupne kulturne baštine hrvatskog naroda,

-sustavnog i kontinuiranog negiranja agresije na Republiku Hrvatsku, relativiziranja povoda i uzroka te agresije,

-relativiziranja trajne pogibelji od doktrine velikosrpske hegemonije i teritorijalnog proširenja na račun Republike Hrvatske,

-relativiziranja i omalovažavanja žrtve hrvatskog naroda u obrani Domovine,

-provedbi procesa izjednačavanja agresora i žrtve,

-omalovažavanju hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, itd.
Kontinuirana provedba ovog programa, od 2000.godine,  rezultirala je sputavanjem hrvatskog političkog, kulturnog, jezičnog i povijesnog entiteta (autentičnog političkog bića), sužavanja prostora za suvereno političko djelovanje, nesputan politički život i razvitak hrvatskog naroda, do točke neizdrživog.

 

Ovo stanje u državi naslijedila je, sebeljubiva (Sanaderova i Kosoričina) vlastoljubiva Vlast, koja je  poradi pukog opstanka, u osam godina vladavine uništila je sve desne političke stranke koje su im bili prirodni saveznici i čiju bi potporu imali besplatno, a kupuje glasove SDSS-a i pojedinih manjinskih predstavnika. Po nekim izračunima, proračunski deficit zadnje dvije HDZ-ove vlade nije puno veći od iznosa kojim su kupili lojalnost “koalicijskih partnera”. Sanader (rukama njenih čelnika) uništava HSP a na nacionalnu razinu izdiže Pupovca i SDSS!! Isti oni koji su nas ubijali i razarali u ratu (fizički) čine to i sada, u miru (financijski). Hrvatska desnica nestaje iz Sabora, antagonizira se na svim razinama, a prebogata pravaška intelektualna baština svodi na nekoliko parola i simbola.
Teško bi u povijesti bilo naći sličnu perverziju.
Svakodnevno pristižu zahtjevi za novim procesuiranjima “ratnih zločina” počinjenih u obrani Domovine, od haaškog tribunala, tužiteljstva, Eu birokracije SAD (preko izmišljenog „predstavnika za ratne zločine, nadležnog za naše generale a nenadležnog za njihove narednike), (gotovo) dnevne promjene zakona kojima se (u pravilu) reduciraju stečena prava hrvatskih branitelja, stavljanje novih s barijere koje otežavaju njihovo ostvarivanje, sve više i više dezorijentira branitelje i prisiljava ih „baviti se samim sobom“!

 

Branitelje se besramno proganja i sve bezočnije stigmatizira. Pokušava ih se (i djelomice uspijeva) sukobiti sa najranjivijim skupinama društva.
Jedan od argumenata ovih snaga je taj da su braniteljski zahtjevi sebični, autistični (usmjereni prema unutra), da su neartikulirani, nejasni, da su branitelji u pokušajima okupljanja i prosvjeda, ostalim djelatnostima izmanipulirani itd.
I ovdje se radi o vješto plasiranim poluistinama u kombinaciji sa sužavanjem medijskog prostora „drugoj strani“, (braniteljima).

Nasuprot ovom procesu, „domoljubne političke snage“, većinski „okupljene“ oko HDZ-a ili „razasute“ oko bezbroj pravaških stranaka ili njihovih inačica, (po onome što se moglo vidjeti iz moje perspektive, običnog, malog, prosječno informiranog, domoljubno orijentiranog branitelja, koji redovito glasuje, ali nije stranački pristran), i kada su bile na vlasti, nalazile su se u obrambenom poretku, bez dovoljno jake i vidljive inicijative, bez prepoznatljivih planova za ovladavanje dominantnim točkama našeg političkog prostora, bez kojih će biti jako otežano osvajanje većine biračkog tijela i pobjeda na izborima. I što je najgore, bez namjere anuliranja ili bar „popravke“ onoga što je učinila prva protuhrvatska koalicija.

U dubokoj sjeni vanjskopolitičkih ciljeva (bez alternative), punopravnog članstva u NATO-u i EU, pristali smo na sva poniženja koja su nam sustavno slabila poziciju u odnosu sa susjedima, „otvorena pitanja“ su stavljena „na čekanje“ ili se odustalo od njihovih rješavanja, a na unutarnjopolitičkom planu je nesmanjenim tempom nastavljeno jačanje protuhrvatskih snaga i procesa, poglavito na područjima „kulture“, medija, NGO scene, strane nazočnosti u obavještajno – sigurnosnim sustavima, razaranju obrambenog sustava, gubitka nadzora nad procesom „manjinske problematike“.

Sve ovo, nakon dva (upitno hrvatska) mandata HDZ-ove vlasti, dovodi na vlast drugu protuhrvatsku koaliciju.

Ako su (simbolički) dva prethodna HDZ-ova mandata bila 7 (8) „gladnih godina“, onda je ovaj mandat takozvane „kukuriku koalicije“, bio „najezda skakavaca“.

Ovu koaliciju pokreće sukob, a vodi neznanje, nekompetencija, komunistički voluntarizam, ali i perverzni hedonizam, neoliberalna bešćutnost i odsustvo empatije. Psihopatsko shvaćanje (ne samo) vlasti, uz potpuni izostanak odgovornosti. Bez svijesti i savjesti. Uvjereni su u svoju „prosvjetiteljsku“ ulogu i poslanje, nasljedno pravo na vlast i privilegije, pripadnošću drugom ili trećem naraštaju „crvene aristokracije“.

Rezultat te vladavine nije samo sveopće pustošenje, nego i sve dublje podjele i polariziranje u hrvatskom društvu. Neviđene u povijesti.
Njih (nenarodnu koaliciju) ne treba (eksplicitno) definirati kao neprijatelje (iako objektivno to jesu) nego javnosti treba argumentirano izložiti plodove njihova djelovanja, demaskirati ih i (implicitno) prikazati u pravom svjetlu (kao neprijatelje hrvatskog naroda i države), ne zbog preodgoja njihovih sljedbenika, nego zbog otriježnjenja razočaranih i neodlučnih.

Glasačku mašineriju lijeve protuhrvatske falange se ne može „preodgojiti“!!

Za njih se mora izraditi demokratski „okvir“, koji će ih (dopuštenim sredstvima) prisiliti na odgovarajuće ponašanje, dok će promjena „mišljenja“ biti dugotrajan, mukotrpan proces. Kao što je uostalom bio dugotrajan i u svom nastajanju.

Braniteljska suzdržanost, neorganiziranost i nejedinstvo, pored svih nedostataka, načelno, imaju i svoj dobar učinak koji se zrcali u tome što nije ugrožen demokratski standard po kojemu se „vlast mijenja na poštenim, demokratskim izborima, da se transfer vlasti provede na miran i civiliziran način“, kao dostignuta razina demokratizacije hrvatskog političkog bića.

Dočekali smo evo, u miru (Bogu hvala) i ove parlamentarne izbore.

Poštovani branitelji!

Prije odluke kojom bi uskratili svoj glas, neizlaskom na izbore ili njegovim poništenjem, razmislite dobro i pitajte svoju savjest, prije nego ona upita vas, je li aktivno biračko pravo (birati) samo „pravo“ ili i odgovornost? Je li „ostati kod kuće“ 11. rujna, ravno onome iz 1991.godine „to nisu moja posla“?

Ako vam savjest dopušta prepustiti ovu sudbonosnu odluku onima koji su vas 1991.godine napadali, izdali, ili bar nisu bili s vama, po savjesti!!

Prije odlaska na biralište, ako već ne možete nikome drugom, onda najužem krugu prijatelja, članovima obitelji, recite tko su: Zoran Milanović, Vesna Pusić, Željko Jovanović. Milorad Pupovac, Milanka Opačić, Ranko Ostojić, Predrag Matić, Branko Grčić, Ivan Vrdoljak, i čitave „plejade“ sličnih, na listama (ne) Narodne koalicije. Neke druge liste neću niti navoditi, za njih će svakako glasovati oni na koje se ne može savjetom ili apelom djelovati.

Na biralištu, kada ostanete sami, u fizičkoj intimi tankog paravana, ali puno bitnijoj intimi vlastitog uma, svijesti i savjesti, sjetite se 1991.godine, za što smo se i protiv koga borili, ako su neki zaboravili s kim, tko je bio s nama , tko nas je podupirao, bodrio, vodio.

Ako ničega drugog, sjetite se „ministra“ branitelja Predraga Matića i njegovog pomoćnika Bojana Glavaševića, sjetite se Nevenke Topalušić, ali i Ranka Ostojića i Markova Trga!!

 

 Ilija Vincetić /Hrvatsko nebo

Facebooktwitterlinkedinrssyoutube
Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.