Ilija Vincetić : GDJE SU DANAS NAŠI NESTALI, A GDJE SMO MI ?

Vrijeme:9 min, 25 sec

 

 

Poštovana braćo Hrvati i sestre Hrvatice. Vi neobrazovani, siromašni, vi koji se ne možete odvojiti od svoga identiteta, vjere, kulture, jezika, „anakronizma“ poput vjernosti i ljubavi. Koji ste drznuli sudjelovati u obrani svojih Obitelji, Domova, Domovine, sudjelovali u obrambenom ratu.

Danas, 30. kolovoza je Dan sjećanja na nestale osobe. Pomolimo se danas za duše svih nestalih osoba koje više nisu među živima, kao i za zdravlje, sigurnost i pravo na slobodu svih onih koji su na životu, a zbog različitih razloga se smatraju nestalima.

Posebnu molitvu, bar na tren, posvetimo nestalim Hrvatskim braniteljima, civilima, djeci, umorenima zbog grijeha pripadnosti hrvatskom i drugim „nesrpskim“, narodima. Oni su  našli svoje mjesto uz Gospodina, prema zakonima Kraljevstva Nebeskog!! Po obećanju Spasitelja svih ljudi, Isusa Krista.

No, njihova tijela, koja su „od zemlje“, nisu „zemlji vraćena“ činjenicom tjelesne smrtnosti, po zakonima naše vjere i običajima našeg naroda, nego zločinom protiv ljudskih i Božjih zakona.

Naš narod je, pod prisilom 45-godišnje vladavine krvnika, zaboravio stotine tisuća „nestalih“ u II SR i poraću, njihovo pravo na osobno ime, identitet u smrti, grob, znak i ime na njemu. Vremena su bila teška, cijena svjedočenja je bila vlastiti život, sigurnost obitelji, materijalna egzistencija. „Vrijeme je učinilo svoje“. Nada u „vraćanje duga“ tim žrtvama, u vidu na pojedinačno pravo osobnosti u smrtnom trenu, groba, znaka na grobu i imena na njemu, mjestu na kojemu će bol najmilijih prerasti u „tihu tugu“, svakim danom je sve manja. Sve su bezobzirniji zahtjevi za trajno „zatrpavanje“ grobnih jama svjesnim „zaboravom“.

No, sudbina naše djece, sestara i braće, majki i očeva, rođaka i prijatelja, suboraca, „nestalih“ (činjenicom stradavanja u „nepoznatim“ okolnostima) nije posljedica takvih okolnosti, nego „zakona šutnje“ među krvnicima, suučesnicima, svjedocima…!! Njihova šutnja u funkciji je negiranja zločina, izbjegavanja kazne, ljudske bešćutnosti na patnju. Negiranje zločina, relativiziranje, izostanak kajanja, govori, ne samo o spremnosti na ponavljanje, nego i namjeri ponoviti ga, ako i kada se ukaže prigoda.

Mi, preživjeli, kojima bi se naši nestali, ali i za Domovinu pod poznatim okolnostima poginuli, sigurno obratili kada bi to bilo moguće, ne živimo u takvim okolnostima. Danas nije potrebna hrabrost, nego volja.

Mi se moramo upitati, svaki ponaosob, jesmo li doista spremni na „pomirbu“ sve dok i jedan jedini hrvatski branitelj, civil, dijete, bude u statusu „nestalog“, ili smo dužni inzistirati na njihovom pojedinačnom pravu na grob, osobno ime i znak. Na pravo obitelji i najbližih pretočiti svoju neizdrživu bol u „tihu tugu“ koja će omogućiti mir ožalošćenima i pokoj vječni zemnim ostacima njihovih najmilijih.

Kada bi to mogli, obratili bi se „nestali“, ali i svi „pod poznatim okolnostima“ poginuli branitelji i vama,  „obrazovanima“, bogatima, „koljenovićima“ (crvenoj aristokraciji u drugom i trećem naraštaju, koja se crveni ne samo po ideološkom naslijeđu, nego i po krvi hrvatskih mučenika na rukama koje su vas hranile, odijevale, školovale. Mlijeku kojim ste dojeni), koji Domovinski rat i stradanje svoga naroda niste ćutili svojim. Vi koji ste sigurnost našli u sigurnosti izbjeglištva, mnogi u dobi koja obvezuje na obranu, „pod skutima“ svjetskih moćnika i danas im tu zaštitu plaćate uspomenom na NJIH i njihovo pravo na grobno mjesto u zemlji za koju su „nestali“, znak na grobu i ime na njemu, vama koji ste IH zatajili, vama kojima je neugodno podsjećanje na NJIH, vama koji zazivate zaborav na njihovu patnju i žrtvu, koji bi ste IH smjesti u povijest.

Upitali bi vas kojim pravom i u ime čega to radite. Kojim pravom ponovno stavljate krvniku „mač“ u ruke.

Upitali bi vas, siguran sam, „kakvi ste vi to ljudi, kada nemate empatije za ljudsku patnju i pijeteta za žrtvu“? Po kojim je to kriterijima dopušteno ranjenog, bespomoćnog, dijete UBITI, uskratiti mu pravo na osobnost u smrtnom času, na ljudsko dostojanstvo, pravo na grob??! Po kojim je to kriterijima dopušteno nedužnim ljudima upasti u DOM, nedužnim žiteljima u Grad, nedužnom narodu u Domovinu? Oskvrnuti tjelesni integritet, razoriti emocionalni korpus, obezvrijediti sve vrijednosti nasljedovane naraštajima?! Majke pred djecom, djeteta pred roditeljima, sestre pred bratom?!! Odvajati djecu od majki? Odvesti ih u nepoznato? Držati u zatočeništvu u neljudskim uvjetima? Upitali bi vas, jeste li svjesni da su od tih zvijeri koje su zločine činile, gori jedino oni koji se tome nisu usprotivili, koji sve to niječu, prikrivaju, odobravaju, relativiziraju, zazivaju zaborav bez priznanja krivnje,  kajanja i pravedne kazne!!

Možete li, svi vi „naprednjaci“, „kulturnjaci“, „građani svijeta“, „europejci“, „intelektualci“, ratni profiteri, „elitisti“ (svih vrsta i boja) odgovoriti na ta pitanja??!

Dragi roditelji, sestre i braćo, naših nestalih u Domovinskom ratu!

Braćo po oružju!

 

Branitelji, pravi, lažni, veliki, mali, generali i admirali, odličnici….!

Oni koji su ostvarili svoja zaslužena ili prigrabljena prava, oni koju su obespravljeni i poniženi!

Naši nestali ne traže činove, novce, privilegije, …, ustavne zakone, ….!  Prava na „ovo ili ono“!

Oduzete živote  im ne možemo vratiti!

 

Ali im možemo vratiti pravo na OSOBNOST, GROB, ZNAK na grobu i IME na njemu!!

Bestjelesni, takvi kakvi sada jesu, ne osjećaju bol. Jedino što ih još boli je činjenica da su oni sami  postali BOL svojim najbližima, i TERET bešćutnim političkim elitama koji pozivaju na OPROST, ZABORAV, hodu u BUDUĆNOST!! Budućnost u kojoj će Naša, a ne NJIHOVA djeca biti žrtve!! Njihova djeca će, poput njih samih,  pobjeći u sigurnost, poput njih samih.

Skupine, beskrupuloznih priličara, dezertera, izdajnika, onih koji su u naponu snage našu patnju i žrtvu koristili za osobne probitke.

Onih koji pozivaju na oprost, zaborav i „okretanje budućnosti“, bez da je „prošlost“ okupana istinom, povijena u činjenice, dostojno, s pijetetom i dužnim poštovanjem „sahranjena“ u povijest.

Onih koji su danas  „ELITE“ koje svojoj Domovini nisu dale NIŠTA, a od nje su uzele SVE!!

 

Poštovani prijatelji!

 

Mnogi od nas, kao djeca, čuli smo o velikim žrtvama krajem II SR i poraća, o čemu se govorilo šapatom. U povjerljivom okruženju. „Na uho“!! (ab ore ad aurem) U strahu! Od komunista, „udbe“, njihovih suradnika, doušnika, običnih zlobnika koji su htjeli napakostiti drugome ili steći korist za sebe. Od „zidova koji imaju uši“!! Možda nismo znali što to znači, ali smo napregnuto slušali. No, o njima se govorilo. Bar unutar hrvatskih obitelji.

O našim prijateljima, poznanicima, članovima obitelji nestalim u Domovinskom ratu, se, osim u prigodama „ad captandum vulgus“ (za pridobivanje masa) ŠUTI!

Ako je uspomena na njih potiskivana „damnatio memoriae“ , zločinom memoricida, u „tamnici naroda“,  što se ovo događa danas?

Ako su izbrisani tragovi, ako su u zaborav potisnuta sjećanja na desetke, stotine tisuća Hrvata NESTALIH u vihoru neposrednog poraća i jugokomunističkog terora nakon toga, tragovi stradanja naših suboraca su svježi. Svjedoci i krvnici živi. Nekažnjeni, bez priznanja, krivnje! Bez kajanja! Ne traže oprost, nego se spremaju ponoviti zločin na našoj djeci.

Šute suborci i prijatelji, nestalih, šute susjedi i rođaci, raspršeni po bespućima svakodnevnice, zabavljeni vještinom preživljavanja, „snalaženja“ u čemu su puno lošiji nego što su bili u obrani Domovine.

Njima su oduzeli živote, imena, pravo na grob i sjećanje, a nama su oduzeli smisao žrtve, nadu u mogućnost izvršenja pravde.

Pobijedili smo neprijatelja, dobili državu i slobodu, a izgubili su sebe. Napravili smo državu za one koji su ih napadali, prezirali, za one koji su zdvajali, bojali se, pobjegli. Koji ju nisu željeli! Sebe smo ugradili u temelje te države i zato za nas nema mjesta u nadgrađu. Nas, koji smo preživjeli, nemilosrdno guraju u podzemlje, ili ruše preko rubova svakodnevice, u ponor beznađa i vegetiranja. One koji se pobune, pokušaju oduprijeti, prije ili kasnije „proguta matica“, budući da se „kratko pliva kontra struje“!!

Zajedno s nama, našom hrabrosti, ponosom i nadama, nestaje ili se u agoniji poti i stenje domoljublje, u kojemu je i sjećanje na naše nestale.

Oni se danas nalaze u „prostoru“ istrgnutog, zamrznutog vremena, točnije „onkraj zaborava“. U kolektivnom sjećanju se pojave povremeno, voljom političara koji ih za života nisu poznavali, nisu bili sa njima niti uz njih.  Nalaze se u pojedinačnom sjećanju svojih suboraca, u sve većoj i sve teže podnošljivoj boli svojih najbližih. Pojave se o obljetnicama, prigodom sahrane posmrtnih ostataka nekoga od njih, kada mu vraćaju ukradeno IME, pravo na GROB.

U srcima njihovih najbližih su STALNO. Ali ne u obliku „tihe tuge“, koja bi trajno trebala nastanjivati njihova srca, kao nadomjestak za prazninu nastalu nakon našeg fizičkog odlaska iz ovozemaljskog života.

U srcima majki, očeva, sestara i braće, kćeri i sinova, prisutni su u obliku razarajuće, nepodnošljive boli, koja se, što vrijeme više odmiče, podnosi sve teže!

Kada vidite staricu ili pod nevidljivim teretom pogrbljenu ženu, u crnini, s krunicom u kvrgavim rukama, nemoćnim rukama, usnama na kojima se čita skrušena, usrdna, iskrena molitva, nemojte se pitati:

-„Tko je to“? ……To je MAJKA!!    

Gledamo majke koje, jedna po jedna, u skrušenoj molitvi, smiraj nalaze tek u blaženstvu smrti, sa nadom u vječni život i ponovni susret. Gase se poput svijeće na grobovima „sretnika“ koji su stekli pravo groba i znaka na njemu.

 

Sestre, koje s boli, boli koju ćuti i poznaje samo sestra, naša draga, mila brižna, sestra koja tako posebno, tako duboko i trajno voli. Tiho pati ali nastavlja svoj ovozemaljski život, samozatajno, svojom „svenazočnošću“ svjedoči, i nosi ih u sebi, kamo god pođe.

Kada prigodom neke komemoracije, obljetnice, ili pak proslave, vidite smireno, produhovljeno lice, pogled u kojemu se zrcali dio vremena istrgnutog iz rijeke sjećanja koja teče u zaborav, usne na kojima se nazire oblik neizgovorenog „Sretno, Bog te čuvao“, prigodom zadnjeg rastanka, ruke koje su „razapete“ između „tvrdog stiskanja boli“ i „nježnog zagrljaja“, u položaju „za molitvu“, stav, (pozu) između beskrajnog ponosa i duboke tuge“, nemojte se pitati:

 

-„Tko je to“?……..Budite sigurni, to je SESTRA!!  Moja, tvoja, NAŠA.

 

Kada vidite kvrgave, žuljevite ruke, koje začuđujućom snagom, desnicom rukom i čekićem u njoj, razbijaju „ZNAK“, (znak pod kojim su ih zvjerski ubijali, klali kao nemoćne janjce, znak u ime kojega i danas taje mjesto na kojemu svoj smiraj „krikom bez glasa“ zazivaju tijela žrtava), lice okamenjeno u „masku“ nepokolebljive odlučnosti, potisnutog, teško kontroliranog bijesa, zatomljenog krika,  ne pitajte:

 

-„Tko je to“?  ……….To je OTAC!!

 

Kada vidite tijelo, sapeto nevidljivim okovima, u položaju u koji vidno odaje borbu između osvete i oprosta. Sve povijenija ramena, tromiji korak, „opipljiva“ gorčina na licu, svake godine svjedoče o  sve težem teretu  svakodnevice. Ne pitajte se:

 

-„Tko je to“? …….To je BRAT!!

 

Htjedoh reći nešto i o djeci, otetom djetinjstvu, ubijenim radostima, nadama, amputiranom pravu na roditeljsku ljubav i zaštitu, sretno odrastanje u obiteljskom okružju, ali ne zamjerite mi, ne mogu.

Nemojte me pitati za razlog. Vjerujte mi da postoji, no nije prigoda govoriti o tome.

Kada vidite MASU, gomilu koncentriranu oko Monumenta, pozornice ili govornika, razasuti u „po rubovima“,  u molitvi ili u šutnji, o koji je postavljen kao simbol, okamenjeni izraz patnje, stradanja i žrtve, masu bez reda i poretka, amorfnu masu POJEDINACA, … , nemojte pitati:-

 

„Tko je to“?………. To su BRANITELJI!!

 

To su ljudi koji su nekada znali biti, ne samo ZAJEDNO (masa pojedinaca začahurenih u neprobojnim i nevidljivim kukuljicama), nego JEDNO, koji su nekada bili ISTINA, gola, jednostavna, (ono, kad se suočiš sa životom, onakav kakav si u život kročio), koji su nekada bili „sionska desnica“, nesalomljivo ispružena iznad i ispred svog naroda, koji su nekada bili HRABROST, tiha, samozatajna, ali nesalomljiva, prirodna, neuništiva, koji su nekada bili PONOS naroda u nevolji, koji su bili …, !

Ne. Nemojte se pitati:

-„Tko su bili“?

Ustvari, nemojte pitati sebe. Upitajte NJIH!! Upitajte ih:

-„ Tko su danas“?!!

 

Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo