Brisani prostor N. Piskač: Što povezuje Jazovku, Đurekovića, pretvorbu i privatizaciju i lex Perković?

Suočavanje s prošlošću: Neosuđeni državni terorizam

Njemačka presuda Mustaču i Perkoviću bila je kratkotrajna vijest dana. Nestala je s javne scene dok si rekao keks. Nestala je zajedno s pojmom „državni terorizam“, kao po nečijoj zapovijedi, općom sabotažom medijskoga prostora. Pred našim očima odigralo se „ubojstvo“ istine o jednopartijskom jugoslavenskom državnom terorizmu. Istine koja je isplivala na površinu tijekom njemačkoga suđenja. Ubiti čovjeka uključuje i ubojstvo istine o tom ubojstvu. Tako djeluje jugoslavenski državni terorizam još od masovnih zločina 1945. On je neraskidivo vezan uz politiku, zeleno svjetlo za djelovanje davao mu je vrh jedne, jedine i u pogledu državnoga terora jedinstvene Partije. Ubojstvo čovjeka je težak zločin. Ubojstvom istine o ubojstvu čovjeka, izvršen je teroristički čin nad cijelim društvom. Hrvati danas po istinu i pravdu, egzistenciju i kruh odlaze u inozemstvo. Čija je njihova država, ako u njoj ne mogu do istine, pravde i kruha?

Dvostruki problem, a začepljena javna raspra

Vodeći mediji nisu se pomakli dalje od kratkotrajne „vijesti dana“ u kojoj su jednako tretirani njemački sudac Dauster i Nobilo, branitelj Perkovića, nekada i sam dio represivnoga aparata totalitarnoga jugokomunističkoga režima. Već sutradan proizveli su niz nebitnih tema i njima prekrili naslovnice, zaslone, eter. Vodeće stranke nisu dale ni elementarno priopćenje za javnost o njemačkoj presudi koja govori o Jugi kao zločinačkoj državi. Vodeći političari o istini glede jugoslavenskoga zločinačkoga državnoga terorizma nisu zucnuli ni a niti be. Jesu li i oni pod nadzorom državnih terorista zaostalih iz razdoblja SFRJota?

Ne bi li bilo normalno da kreatori lex Perkovića poslije presude odmah podnesu ostavke, ili da ih njihove stranke same uklone s vodećih pozicija? Ne bi li bilo u skladu s demokratskim standardima, pa i europskima, da čelnici mjerodavnih služba koje su žmirile na oba oka i svojim nečinjenjem produžili rok nekažnjenoga trajanja jugokomunističkoga državnoga terorizma, podnesu ostavke?

Uostalom, tko je taj koji bi problem državnoga terorizma morao po službenoj dužnosti rješavati? Ili po političkom osjećaju za „zdravo društvo“ neprestano upozoravati na, kako bi (odlično podmazana i okićena državnim odličjem) rekla V. Teršelič – problem suočavanja s prošlošću? U nas je problem dvostruk: Što učiniti s državnim teroristima od 1945. do 1990., a što pak s onima koji su im svojom politzaštitom produžili rok trajanja od 1990. do danas? Političko-medijski stroj očito smatra kako treba začepiti i samu pomisao na javnu raspravu, znanstvena istraživanja i civilizirana rješenja.

Društvo premreženo starim mrežama

U Hrvatskoj se problem državnoga terorizma sustavno prešućuje, ignorira, gura pod tepih. A ubijalo se u ime Jugoslavije s blagoslovom najviših „organa“ Komunističke partije i Saveza komunista Jugoslavije. Represivni aparat pokojne neprirodne tvorevine za nagradu je neometano prošetao kroz proces pretvorbe i privatizacije pokupivši vrhnje tzv. „društvene imovine“. Dok su se Hrvati borili za slobodnu domovinu, predstavnici državnoga terorizma u pozadini stjecali su imovinu.

Dosadašnje vlade tom problemu, sa svim njegovim negativnim posljedicama, nisu pridavale važnost, pa se s pravom postavlja pitanje u kojoj su mjeri bile kontrolirane, ne samo stranke, već i cijele vlade od strane struktura jugokomunističkoga totalitarnoga režima. Ako nisu bile kontrolirane, onda su bile nesposobne i nisu osjećale bilo naroda, niti su iskreno zagovarale europske standarde.

Europski standardi u Hrvatskoj ne tiču se političkih, obavještajnih, diplomatskih i represivnih struktura pokojne Jugoslavije. Za njih još vrijedi Titova interpretacija povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Kako je to moguće poslije četvrt stoljeća od osamostaljenja, osim ako cijelo hrvatsko društvo u političkom, znanstvenom, medijskom, gospodarskom i društvenom pogledu nije premreženo starim mrežama? Jesu li Hrvati prešutno prihvatili ponuđenu formulu: Nama domovina, njima imovina, nama obrana od velikosrpske agresije – njima novo dugoročno pozicioniranje za 21. stoljeće?

Privatizacija – nastavak državnoga terorizma

Sjećam se kako sam početkom devedesetih pisao o tom problemu i na konkretnoj pretvorbi jedne pokojne zagrebačke tvrtke ukazivao na činjenicu da komunisti postaju kapitalistima na otimačini tzv. društvene imovine i da taj proces Hrvati ne će moći mentalno izdržati bez ozbiljnih posljedica. Načini na koje se kralo u procesu pretvorbe i privatizacije bili su produžena ruka državnoga terorizma, istodobno i oblik njegova preživljavanja i usidravanja u nove okolnosti. Sve se, istina, odvijalo u jeku rata, tako da je magla bila još gušća. Zato mi se danas, poslije njemačke presude, čini odličnom zakonodavnom odredbom da zločini u pretvorbi i privatizaciji „ne zastarijevaju“. S druge pak strane čini se da su zabetonirani na duže razdoblje, kao nekad Huda jama, Jazovka, ili Đurekovićevo ubojstvo.

Državni terorizam struktura bivše Jugoslavije, države koja je počivala na masovnim zločinima i održavala se državnim terorizmom, nikad u Hrvatskoj nije prestao. Samo je mijenjao metode terora nad hrvatskim narodom. U ovom trenutku nemoguće je ne vidjeti, primjerice, gospodarsko-financijski, ili medijski teror. Pojednostavljeno: programirano siromašenje hrvatskoga naroda i programirano medijsko ispiranje mozga s istodobnom proizvodnjom pristanka na rješenja koja većinu vode u propast.

Simpatizeri, slijednici i baštinici zločinačkoga sustava

Povijesno gledajući najlošiji odgovor na djelovanje ostataka aparata jugoslavenskoga državnoga terorizma jest „hrvatska šutnja“. Hrvatska šutnja o državnom terorizmu Jugoslavije predstavlja pristajanje na dugoročne planove i ciljeve koje je najinteligentniji dio jugokomunističkoga totalitarnoga režima kreirao uoči raspada Jugoslavije. O kakvim je planovima i ciljevima riječ vidimo iz dana u dan. Hrvatska ostaje bez ljudske, kulturalne i materijalne supstance. Pritom, SDP ne želi osuditi komunističke zločine svojih ideoloških i bioloških otaca, a HDZ ne želi donijeti ni elementarni zakon o lustraciji. I tu smo gdje sve manje jesmo i sve više nismo.

Problem državnoga terorizma i neosuđenih državnih terorista je objektivan. To nije priča o „ustašama i partizanima“. Na njemu bi se mogli dobiti ili izgubiti predstojeći državni izbori. No, pitanje je imamo li mi u Hrvatskoj sposobne političare koji mogu razložno objasniti važnost teme i ukazati na njezine pogubne posljedice koje trpimo. S druge strane imamo opciju okupljenu oko Milanovića, izraslu iz jugokomunističkoga režima, koja i danas smatra da on ima „ljudsko lice“, da je Tito bio veći demokrat od Tuđmana.

Kao i većina predizbornih kampanja od 2000. godine do danas i ova će izbjeći prave teme, među koje spada i odnos prema državnom terorizmu, što ide na ruku državnim teroristima, bivšima i sadašnjima. Otud i nagli nestanak s javne scene presude Perkoviću i Mustaču s istodobnim povratkom na drobljenje o „fašizaciji društva“, jednoj od agitpropovskih metoda kojom se desetljećima služio u Njemačkoj osuđeni državni terorizam, zločinački sustav jugokomunističkoga režima, a čija propagandna postignuća danas koriste ideološki simpatizeri, pravni slijednici i materijalni baštinici toga sustava i režima.

Nenad Piskač/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo