I. Marijačić: Barešić jest bio borac za Hrvatsku

Barešić jest bio borac za Hrvatsku,a teroristi su bili Rolović, Perković, Mustač, Prates i ostali udbaši koji su ubijali Hrvate u ime zločinačke Jugoslavije

Miro Barešić jest borac za Hrvatsku i za svako hrvatsko samosvjesno čeljade oko toga uopće nema nikakve dvojbe. Nikakvi alarmantni napisi ljevičarskih, tzv. antifašističkih spadala ne će promijeniti tu činjenicu u svijesti Hrvata. Na nedavno otkrivanje spomenika u rodnim mu Dragama došlo je čak oko pet tisuća Barešićevih poštovatelja iz cijele Hrvatske. Otkad je otkriven taj spomenik, svjedoci smo niza mržnjom ispisanih uradaka kojima se vrijeđa žrtva Mire Barešića i osporava njegova uloga u obrani Domovine, a neki crveni banditi u maniri svojih razbojničkih predaka u noćnoj su akciji oskvrnulispomenik polijevajući ga crvenom bojom. Sam događaj otkrivanja spomenika Miru Barešiću na 25. obljetnicu njegove pogibije na neki način gotovo da je koincidirao s objavom presude, doživotne robije, udbašima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Njemačkoj za sudjelovanje u ubojstvu emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Njemačkoj. Gorčinu i bol zbog te presude koja im ruši svjetove u kojima su živjeli dosad mnogi relikti bivše države i bivšega režima sada očajnički nastoje potisnuti i amortizirati zgražanjemnad podizanjem spomenika Barešiću koji je za njih, jasno, bio i ostao terorist i ubojica. Nije moguće, poručuju, prihvatiti presudu Perkoviću i Mustaču i istodobno ne osuditi spomenik teroristu i ubojici. Ali to je tipična jugokomunstička nakaradna logika u kojoj se zanemaruju uzroci i posljedice, po kojoj je nekima dopušteno sve, a drugima ništa. Stjepan Mesić u svojoj nečovječnoj obrani Titovih masovnih zločina nad Hrvatima zapravo poručuje da su partizani imali pravo ubijati ustaše, a ustaše nisu imale pravo ubijati partizane. Mesićevih perverznih epigona i luđaka puni su mediji u Hrvatskoj do te mjere da neka glasila djeluju kao velikosrpske ekspoziture u Hrvatskoj.

Da, emigrant Miro Barešić u akciji prepada na jugoslavensko veleposlanstvo u Švedskoj ubio je 1971. godine jugoslavenskoga ambasadora Vladimira Rolovića. Barešiću i suborcima nije bila prvotna nakana ubiti ga. Htjeli su ga oteti i tako pregovarati s Jugoslavijom oko razmjene i puštanja nekih hrvatskih domoljuba koje je Jugoslavija zatočila. Okolnosti tijekom same akcije su, međutim, bile daleko od predvidljivih. Rolović je posegnuo za pištoljem, došlo je do pucnjave… Da Barešić nije ubio Rolovića, ovaj bi s osobitim zadovoljstvom ubio Barešića i time se hvalio cijeloga života te dodatno bacao sol na hrvatske rane.Toga crnogorskog oznaša koji se istaknuo „uništenjem ustaških grupa“ i bacanjem svojih protivnika u jame, Jugoslavija je nagradila ambasadorskim mjestima, a on, još očito željan odmazde, odmah po dolasku u Švedsku na njihovoj televiziji nije skrivao da će se obračunati s, kako je rekao, „šakom hrvatskoga jada“.

Hrvatska je u to olovno doba bila misaona i emocionalna imenica i tužan san mnogih hrvatskih građana u zemlji i inozemstvu. Jugoslavija se krvavo, ubojstvima, zatvorima i progonom, obračunavala s nositeljima hrvatske državotvorne ideje. Nije Barešić tjerao Jugoslaviju na zločine i teror prema Hrvatima, nego je Jugoslavija svojim zločina izazvala otpor Hrvata, izazvala je, dakle, i pojavu Mira Barešića. Jedni su pribjegavali gandijevskome otporu, drugi intelektualnome djelovanju s mnogo šifri i metafora trudili su se da ne prijeđu dopuštenu crtu provokacije i ne dospiju na Goli otok ili u druge Titove tamnice, a da istodobno održavaju u ljudima misao o Hrvatskoj. Stjepan Đureković pisao je knjige o užasnome crvenome diktatoru, Bruno Bušić je po svijetu okupljao ljude i održavao žar vjere u Domovinu koja će jednom, kad tad, biti slobodna. Ali situacija je za nacionalne romantičare bila toliko očajna da je ubijala svaku nadu pa je Zvonko Bušić, iz domoljubne muke i patnje, a ne iz obijesti, sa skupinom svojih prijatelja izveo pomalo operetnu operaciju otmice zrakoplova kako bi upozorio svijet na hrvatsko pitanje, operaciju koja se nehotice pretvorila u tragediju jednoga policajca i u osobnu dramu njegove 32-godišnje robije, u višegodišnju dramu robije njegove supruge i suboraca. Miro Barešić se s jednakim entuzijazmom nije mirio s jugoslavenskim nasiljem i ubijanjem Hrvatske pa je pošao svojim putem. U toj borbi za Hrvatsku bilo je, dakle, svega i svačega, s moralnoga stanovišta neupitnih i dvojbenih akcija i njihovih ishoda, bilo je gandijevskoga pasivnoga i aktivnoga otpora, ali od svih mogućih reakcija na jugoslavensku surovu okupaciju Hrvatske najmanje koristi bilo je od onih konformista, u zločinačkoj Partiji ili izvan nje, koji su se zauzimali za status quo, koji ništa nisu poduzimali nego su se mirili da samostalne Hrvatske nikada ne će biti i da je svaki otpor bio uzaludan. Upravo se takvi danas olako identificiraju s velikosrpskim interpretacijama povijesti i proglašavaju Barešića teroristom solidarizirajući se sa žrtvom te akcije, Vladimirom Rolovićem. Teško je etičko pitanje što sve jest, a što nije i u kojim sve situacijama, dopušteno u bitkama za slobodu svoga naroda i svoje države. Izvan bilo kakve kontekstualizacije, vrlo je lako osuditi svako ubojstvo. Osuđivati Barešića zato što je ubio Rolovića nakon što je Jugoslavija ubila na desetke naših Hrvata po svijetu moguće je na načelnoj etičkoj razini i konkretno na pravnoj, što se uostalom i dogodilo. Ali očekivati da ga se Hrvatska odrekne i da ga se stidi, kao što traže pobješnjeli ljevičarski teroristi, znači, u biti, osporavati pravo Hrvatima toga doba da se bore za svoju državu i slobodu. U okolnostima krvave jugoslavenske diktature, Hrvatima su bila dopuštena sva demokratska ili nedemokratska sredstva, u istoj mjeri u kojoj su bila dopuštena, primjerice, Nelsonu Mandeli i Jaseru Arafatu koji su dobili Nobelove nagrade za mir, premda su postavili nebrojene bombe i imali iza sebe ubojstva, ali kojima se klanja cijeli svijet. Barešić s jedne, a Prates, Perković i Mustač s druge strane, miljama su svjetlosnih godina udaljeni i međusobno nespojivi svjetovi. Sviđalo se to anacionalnim mrziteljima po medijima i političkim strankama ili tzv. nevladinim udrugama, Barešić nije bio terorist nego borac za Hrvatsku, a Prates Perković, Mustač i Rolović bili su borci za terorističku državu Jugoslaviju.

Je li, dakle, dopušteno ubiti za Hrvatsku? Ne, nije dopušteno ubiti nevina čovjeka ni za Hrvatsku, ni za bilo koga, ni za bilo koju politiku, ideale, motive i ciljeve. Ali ako su Jugoslavija i Rolović ubijali masovno u ratu, poraću i miru Hrvate, ubijali u njezinim sanjarima i ljudima Boga i Hrvatsku, onda je bila ne samo dužnost nego i pravo tih sanjara da ubijaju Jugoslaviju i Rolovića i stvaraju našu državu kako bi spriječili daljnje prolijevanje krvi i stradanje svoga nevina naroda. Ne postoji etika, Kristova, Kantova, Nikomahova ili neka druga koja bi im oduzela to pravo, a kamoli bolesna jugoindoktrinacija apatrida koji su 90-ih ostali bez domovine i identiteta.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo