Zaostala ustaška etiketa u 21. stoljeću

Zaostala ustaška etiketa u 21. stoljeću

 

Hrvatska nogometna vrsta odigrala je četiri utakmice na Europskom nogometnom prvenstvu u dresovima koji su u sebi imali hrvatski grb s početnim bijelim poljem, iako službeni hrvatski grb počinje sa crvenim. Odmah je reagirala „antifašistička hrvatofobna policija“ u mainstream medijima u Hrvatskoj ali i „velikosrpska hrvatofobna milicija“ u srbijanskim medijima. Pred udruženim hrvatsko-srpskim političkim terorom odmah je isprikom reagirao i Hrvatski nogometni savez, utemeljen u srpnju godine 1941. „U strahu su velike oči“. Još se sjećamo napada „međunarodne zajednice“ i njezinih domaćih slugu s početka devedesetih zbog obnove „ustaške države“, „ustaškog“ grba, „ustaške“ zastave, „ustaške“ kune (s njome su se brzo pomirili domaći izrodi) i još mnogo toga „ustaškoga“. Jugoslavenskim i velesrbijanskim snagama imenica „ustaša“ sinonim je za Hrvata, danas u većoj mjeri negoli u doba komunističke Jugoslavije.

Etiketiranjem do ograničenog suvereniteta

I „srpski narod Hrvatske, naša braća po oružju“ u Drugom svjetskom ratu (Z. Milanović u Brezovici 22. lipnja 2021.), čiji predstavnici se danas ponašaju kao da su nastali komunističko-agitpropovskim križanjem „antifašizma“ i velikosrpstva, svesrdno surađuje s navedenim „milicijama“. A svi zajedno budno prate svaku pojavu „ustaštva“ s kojom će upoznati sve relevantne Hrvatskoj nesklone međunarodne adrese, kojima besplatno (korisne budale) ili za Judine škude služe kao doušnici i denuncijanti. Usput svaka pojava „ustaštva“ sigurno će dobro doći doktorima antifašizma jugokomunističkoga tipa (agresivnim amaterima) Ivi Goldsteinu i Velimiru Veselinoviću za klepanje koračnica novoga izbornog kolegija Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu pod imenom “Hrvatska radikalna desnica (1989.-2019.)”, budući da u Hrvatskoj nema ni salonske, kamoli „radikalne“ desnice.

Također, svi zajedno žele zamijeniti bližu prošlost hrvatske države, u kojoj smo uistinu bili pobjednici, s daljnjom prošlošću, u kojoj to nismo bili, kako bi oduzeli budućnost hrvatskoj državi i hrvatskom narodu. Za ostvarenje svog cilja služe se dvostrukim revizionizmom – postjugoslavenskim i postkomunističkim – i relativizacijom zločina komunističke Jugoslavije te potenciranjem zločina Nezavisne Države Hrvatske i njezinim uvezivanjem s današnjom Republikom Hrvatskom. Glavni cilj je stalno oživljavanje i održavanje „crne legende“ kako bi Hrvatska i nadalje bila država s vrlo ograničenim suverenitetom – svedena na modelirani objekt novih eventualnih „integracija“.

Uzeli su pojam „ustaštva“, tom pojmu prišili su sve moguće negativne konotacije i prilijepili nam etiketu, kao Tito Stepincu, i onda raspravljaju s tom prilijepljenom etiketom. Teško im je odgovoriti kad nam kažu: vi ste ustaše, ustaše su fašisti i nacisti a fašisti i nacisti su zločinci. Ma, sve što nismo učinili, ni mislili, ni željeli, pripisuje se nama, Hrvatima, samo zato što su nam prilijepili etiketu. Iako i oni znaju kako je ustaštvo bilo politički konzumirano završno s 1945. godinom. Današnji hrvatski odgovori etiketičarima nisu „ustaštvo“, već su izraz uvelike prigušena protutotalitarnoga mišljenja hrvatske većine. Možemo razumjeti te ljude koji o ustašama nemaju pojma, ta, većina njih tada nije bila ni rođena. Kad nam i poslije trideset godina prišivaju ustašku etiketu i sami osjećaju da nas zovu ustašama samo zato jer Hrvate ne žele nazivati Hrvatima.

Novo oslobođenje ili nova izdaja

No, valja konstatirati kako je ustaštvo bilo poseban oblik hrvatskog nacionalizma, koji je nastao u određenom povijesnom razdoblju i zbog određenih povijesnih razloga, kada se sve rješavalo silom, diktaturom i zakonom jačega. Danas je druga situacija koja traži druga rješenja. Ne može se 2021. na izazove odgovarati kako se to činilo prije više od sedamdeset godina, premda su „izazovi“ gotovo pa isti. Svijet i ljudi su se promijenili. Tijekom nekoliko desetljeća nagomilalo se ogromno povijesno i političko iskustvo koje valja uzeti u obzir. Današnja situacija može u nekim aspektima sličiti nekadašnjoj, ali nikako nije ista. Ustaško ime, koje je imalo određenu povijesnu ulogu, ali više ju ni u tragovima nema, ne bi se trebalo ponovno (zlo) upotrebljavati, kako danas nezadovoljni hrvatski nacionalisti, tako i danas zadovoljne poražene snage u Domovinskom ratu u kojemu su izgubile Partiju, Jugoslaviju, „prestonicu“, ideologiju, orijentaciju i, čini se, zdravu pamet.

Normalni Hrvati u ovim „novonormalnim vremenima“ svjesni su kako je nasušno potrebno novo oslobođenje ako želimo ostvariti puninu slobode i ispuniti svrhu nacionalne države hrvatskoga naroda. Ali to oslobođenje jako je teško ostvariti čak i ako bi, unatoč svim razlikama koje su normalne u demokratskom društvu, bili složni oko glavnoga cilja. Svjesni smo kako bez sloge oko glavnog cilja to oslobođenje nije ostvarivo. Stoga svi oni koji se pozivaju na hrvatske nacionalne interese dužni su preći preko svojih razlika i postići osnovni dogovor, nacionalni konsenzus, koji već sutra može izbaciti iz igre višestruko dokazane neprijatelje hrvatske države i hrvatskog naroda. Osobito oni koji su u Hrvatskom saboru. Ako nisu u stanju raditi na promijeni odnosa snaga u Hrvatskom saboru, kako bi postigli temeljne uvjete za novo oslobođenje, ne bi se smjeli više pozivati na hrvatske nacionalne interese.

Zaključujemo riječima koje je prof. Ivan Oršanić napisao u emigraciji, kad još nismo imali državu nego smo se za nju tek borili, a koje su upućene svima nama: “Tko na svom mjestu, za svoje mjesto i sa svog mjesta, ma gdje bio, ne može ni nakon nekoliko mjeseci ili godina izgraditi mogućnost makar i najskromnijeg djelovanja ili sudjelovanja u uništenju hrvatskog nacionalnog neprijatelja, ili je budala ili je toliko komotan, da njegova komotnost sama po sebi definira izdaju i neprijateljstvo prema vlastitom narodu”.

 

(M.O.)/Hrvatsko nebo

Facebook Comments