Nenad Piskač: Titovi pioniri marširaju Hrvatskom

Neki dan, mislim da je bio utorak 22. lipnja, mislio sam da sanjam ružan san kad sam na državnoj dalekovidnici naletio na „izravan prijenos s proslave Dana antifašističke borbe u šumi Brezovica“. Naime, kaj. Prenoseći igrokaz „katedrala hrvatskoga duha“ vratila me pred kraj šezdesetih godina prošloga stoljeća…

Zakletva Titovih pionira u šumi Brezovica

Išao sam tad u prvi osnovne. Mama me povela u tada jedinu knjižaru u Dubravi. Kupila je crvenu maramu i plavu partizansku kapu s plastičnom crvenom zvijezdom. Koji dan kasnije, mislim da je bio Dan Republike (Jugoslavije) cijeli moj naraštaj rođen godine 1962. primljen je u Savez pionira Jugoslavije, totalitarnu organizaciju koja je, tvrdi legenda, osnovana negdje u šumi (a gdje drugdje?!) navodno u listopadu godine 1942. Otad do danas Savez pionira Jugoslavije isprva njeguje ideološko peglanje najmlađih naraštaja, a danas i cijele populacije – mrtvih, živih, iseljenih, neiseljenih i još nerođenih.

U prvom redu crno-bijele šumske predstave sjedili su pioniri Zoran Milanović, rođen 1966., Andrej Plenković, rođen 1970., Davor Božinović, rođen 1961., Tomo Medved, rođen 1968., Stipe Mesić, rođen 1934., Ivo Josipović, rođen 1957., Franjo Habulin, rođen 1957. (a bio borac protiv fašizma!?). Priredbu je ponosno vodio pionir Boris Svrtan, rođen 1964. U drugom redu Tomislav Tomašević, rođen 1982., zamijenio je preminuloga pionira Milana Bandića. Vladinom programu nazočili su i drugi istaknuti pioniri i pionirke uključujući i predstavnika „braće po oružju“ (Z. Milanović), pionira Milorada Pupovca, rođenoga 1955. Ne mogu ponoviti što su „istaknuti pioniri“ besjedili jer sam vrlo brzo izjurio iz tog lošeg sna na drugu dalekovidnicu. Ali sam pročitao o tomu više na poveznici:

Partizanska pobjeda donijela je poraz hrvatske državnosti

 Primijetio sam samo zajednički nazivnik priredbe – obnovu „zakletve“ Titovih pionira:

Danas, kada postajem pionir

Dajem časnu pionirsku riječ:

Da ću marljivo učiti i raditi

poštovati roditelje i starije,

i biti vjeran i iskren drug,

koji drži danu riječ;

Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu

Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju

Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo

i ideje za koje se borio drug Tito;

Da ću cijeniti sve ljude svijeta

koji žele slobodu i mir!

Titovi pioniri i u Zagrebu su obilježili 22. lipnja na svoj nekulturan šumski način. Devastirali su spomenik predsjedniku nesamoupravne i netitovske hrvatske države (Jutarnji list – Išaran spomenik Tuđmanu, vandali napisali ‘diktator‘, policija utvrđuje okolnosti incidenta). Smeta im osoba koja je simbol hrvatske državnosti, hrvatske demokracije i hrvatskog zajedništva. Oni bi slavili Tita, simbola komunističko-samoupravnog totalitarizma, simbola jugoslavenske tvorevine i simbola razvitka bratstva i jedinstva. Iz svega proizlazi da je Dan antifašističke borbe strani element u nacionalnom kalendaru, kukavičje jaje i trojanski konj namijenjen „federiranju federacije“ i odgađanju uspješnog izlaska iz „tranzicije“. Nema nikakve dvojbe da podriva temelj Republike Hrvatske.

Legalni hrvatski nogomet u doba antifašističke ilegale

Istoga dana, ali navečer na kultiviranom veleigralištu a ne pod šatorima JNA, u dresovima dizajniranima prema „ustaškoj šahovnici“ poznatoj još iz doba ranoga srednjovjekovlja, hrvatska nogometna vrsta bez crvene petokrake na prsima pobijedila je žilave Škote i otišla u drugi krug Europskoga nogometnog prvenstva. Za razliku od jutarnje, ova večernja je bila krasna predstava i prinos afirmaciji Hrvatske u svijetu. Jutarnja se predstave sramim i nekoliko dana poslije gledanja ne dužega od 5 minuta. Poslije pobjede nijedan naš nogometaš nije ni spomenuo dan antifašističke borbe, zavnohaziju, Titovu špilju na Visu, Drvar, nijednu antifašističku ofenzivu s finalnim utakmicama po travnjacima Bleiburga, Kočevskoga Roga, Hude Jame, Gračana, Jazovke…

Hrvati su nogometna nacija. Igrali su ga i kad se drugi nisu usudili u podrumu ni pogledati stolni nogomet. U razdoblju Banovine Hrvatske i Nezavisne Države Hrvatske hrvatska nogometna vrsta odigrala je najviše međunarodnih utakmica od svih drugih europskih reprezentacija. Repka Banovine Hrvatske odigrala je četiri međunarodna susreta, a ona NDH, ruku na srce, članica Svjetske nogometne organizacije, čak petnaest. Ne sjećam se nijedne, tada još nisam bio primljen u pionire, pa se to razdoblje ne računa. Nova era najavljena je, naime, u Brezovici, a započela je u Beogradu.

Prvi kapetan reprezentacije Banovine Hrvatske bio je „brat po nogometu“, pravoslavac Irko Kokotović. No, ni ta Banovinska, kao ni endehaška reprezentacija nisu priznate od antifašističke interpretacije povijesti. U povijesne dane borbe za hrvatski nogomet spada i 16. srpnja 1941. kad je Hrvatski nogometni savez primljen u FIFA-u. Dogodilo se to mimo odobrenja Prvoga sisačkoga odreda, četničkih kolovođa iz Srba i generalnoga sekretara KPJ. U šumi Brezovica hrvatska reprezentacija nije odigrala nijedan prijateljski međunarodni nogometni susret. Ni u Srbu.

Poslije rata gotovo svi najbolji hrvatski nogometni reprezentativci pod prijetnjom života antifašistički su preseljeni u Beograd. Tek tad s prisilno regrutiranim hrvatskim reprezentativcima Srbija je počela igrati ozbiljan nogomet u formaciji bratstva i jedinstva. Zahvaljujući revolucionarnom prijelaznom roku ondašnjih Modrića, Kovačića i ostalih u beogradski Partizan ili u momčad JNA, Beograd je postao i nogometna „prestonica“. Titovi pioniri ni danas ne priznaju da su Hrvati igrali nogomet i prije negoli je KPJ utemeljila Savez pionira Jugoslavije, odnosno i prije negoli su potpali pod čizmu antifašističkog oslobođenja. Drugim riječima borba protiv hrvatskoga nogometa i Nogometne reprezentacije Hrvatske – ne smije, drugovi, stati.

Fižulićev recept: HDZ, odrecite se Tuđmana mišlju, riječju i djelom

Hrvatska je danas u svemu, osim u športu, na samome dnu Europske unije. To je zato što je u razdoblju od 1990. do 2000. izborila slobodu, demokraciju i vlastitu državu – uvjerava nas moderna antifašistička borba. U traženju odgovornosti za katastrofalno stanje u kojem se Hrvatska nalazi uglavnom se upire prstom u HDZ ponajviše zbog toga što je najduže obnašao vlast. S druge strane potpuno se zaboravljaju dva mandata, Račana i Milanovića. 

Tipičan takav crno-bijeli antifašistički pristup razdoblju hrvatske obnovljene državnosti goji kolumnist Telegrama, Goranko Fižulić. Razvidno je to u kolumni objavljenoj neposredno pred Dan antifašističke borbe pod naslovom: Bili smo treći po BDP-u u istočnoj Europi, danas smo na dnu. O kakvom to ostvarenju strateških ciljeva priča Plenković?. Da bude sve dokraja jasno pobrinuo se podnaslov: Kako je HDZ u posljednje 32 godine demografski opustošio, obrazovno zapustio i društveno unazadio Hrvatsku. ( Pročitajte, poučno je i zabavno: Bili smo treći po BDP-u u istočnoj Europi, danas smo na dnu. O kakvom to ostvarenju strateških ciljeva priča Plenković? | Telegram.hr ).

Autor kolumne najveći problem vidi u prvom desetljeću HDZ-ove vladavine! U Tuđmanu. U državotvornoj ideji! Zahtijeva stoga od Plenkovića „korak dalje“, da se odmah i javno odrekne Tuđmana, premda se ovaj već odmaknuo u tolikoj mjeri, koliko su se na početku devedesetih od Tuđmana odmaknuli Račan, Budiša, Savka, Čičak, Tripalo i ujdijevci (Pupovac) – zajedno. U svojoj analizi za stagnaciju Hrvatske optužuje isključivo HDZ. Fižulić ljevicu na čelu s SDP-om u potpunosti oslobađa bilo kakve odgovornosti za stanje države i nacije. 

Prešutio bih njegovu kolumnu da nije bio zastupnikom Hrvatskoga (državnog) sabora, poznati HSLS-ovac, utemeljitelj Hrvatske udruge poslodavaca i ministar gospodarstva u Račanovoj vladi. Imao je i sam prigode mijenjati stvari na bolje. No, njega su više od stanja države i nacije zanimale jedrilice, pa je na čelu Hrvatskog jedriličarskog saveza proveo osam godina, što vjerojatno nije bitno, ali bi moglo biti. Bitno je, međutim, nešto drugo.

Fižulić ne uočava da je i on dio sustava koji je Hrvatsku doveo na dno EU. Njemu kao poduzetniku, odnosno njegovoj tvrtki, država je oprostila 51 milijun kuna (nije zabavno, ali ipak svrnite pogled: Država Fižuliću oprostila 51 milijun kuna – Poslovni dnevnik ). Ne znam koliko je to dječjih vrtića, staračkih domova, kilometara ceste, poduzetničkih inkubatora, operacijskih sala… Zagrebačka banka u tuđinskom vlasništvu Fižuliću istodobno nije oprostila dug prema banci u iznosu većem od 42 milijuna kuna. Je li i za tu odluku o oprostu duga kriv Tuđman? Nije. Ali, HDZ vjerojatno jest barem sukrivac. Inače, Zagrebačka banka privatizirana je 2002., kad i većina bankarske industrije, kad je Fižulić bio ministrom gospodarstva i rasprodaje.

I ovakvi „oprosti“ i Linićeve „predstečajne nagodbe“ i na stotinu drugih načina „duopol“ je vozao hrvatsku „tranziciju“ u rikverc, a hrvatsko gospodarstvo u neokolonijalizam. Pod svaku cijenu trebalo je dokazati da je hrvatska država neodrživa, „slučajna država“ nekih tamo „ustaša“. Fižulić je u tom procesu bio aktivan epizodist i kao političar, i kao ministar i kao gospodarstvenik (uvoznik i trgovac dječjim igračkama). Njegov „detuđmanizatorski“ recept za izlazak iz sadašnjega stanja predstavlja zgoljno politikantstvo i nema nikakvu stvarnu težinu ni nacionalnu relevantnost. Ne usudi se dokraja reći svoj zaključak, da je Hrvatska održiva samo u sklopu nekakve Jugoslavije.

Nobilov recept: Represijom iskorijeniti obrambeni nacionalizma

Na Fižulićev recept odlično je legao i recept Ante Nobila ( Nobilo: Kazna od 10.000 eura je dovoljna da se ustaše iskorijene – Poslovni dnevnik ). On bi u zakon ugradio borbu „protiv ustaškog znakovlja“, a komunističko niti ne spominje (kao što Fižulić ne spominje odgovornost ljevice). Naravno, i njega, odvjetnika, smeta, baš kao što smeta i svakog velesrbina i jugokomunista, postrojba Hrvatske vojske – HOS i njezin pozdrav „za dom spremni“.

Njegov prinos „obilježavanju Dana antifašističke borbe“, to jest dana oživljavanja komunističkoga totalitarizma, odnosi se na „kažnjavanje“. On bi s 10.000 eura kazne kaznio „ustaše“ i tako ih „iskorijenio iz Hrvatske“. Slažem se! Pod uvjetom da se istom kaznom kazne: titoisti, komunisti, velesrbi, četnici, komunistički tužitelji, nelustrirani pripadnici represivnoga aparata komunističkoga totalitarizma, sudionici oružane pobune protiv ustavnopravnoga položaja Republike Hrvatske, haaški krivokletnici, tvorci sintagme o „dvostrukoj liniji zapovijedanja“, izručitelji hrvatskih branitelja stranim sudištima, zagovornici embarga na uvoz oružja na početku velesrbijanske agresije, korisnici i djelitelji „oprosta duga državi“, zaštitnici uvoznoga lobija, profesionalni politpisci „domaćih zadaća“ i drugi koji su hrvatski tranzicijski put iz totalitarizma u demokraciju u sinergiji uspješno blokirali tijekom posljednjih dvadeset i jednu godinu.

Kako Fižulić, tako i Nobilo, od Plenkovića traži „korak dalje“. Ne učini li taj korak, ode Plenković u debelu zavjetrinu, stići će neki novi Sanader, Kosorica ili Plenković, osoba koju će odrediti duboka država u konzultaciji s Bruxellesom, dakle, nominalno hadezeov kadar budući da „progresivna ljevica“ još nije stasala u dovoljnoj mjeri da preuzme vodstvo Saveza pionira Jugoslavije u Hrvatskoj. Nobilo upozorava Plenkovića da ima tri godine fore do idućih izbora i da ih mora iskoristiti tako da „iskorijeni“ stanovite „ustaše“, onako kako ih je „iskorijenila“ neprežaljena Jugoslavija. Represijom do zadnjega koljena, s time da su sad „ustaše“ zapravo hrvatski branitelji. Plenković bi dakle u slučaju da prihvati „povijesnu priliku“, na koju ga potiče njegova antifašistička falanga, morao prvo očistiti svoju vladu od „ustaša“, pa onda kapilarno sve do zadnjeg zaseoka… I, evo nas u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u kojoj je Ante Nobilo bio, a čini se i ostao, čuvar totalitarnoga režima i njegove ideologije.

Slavite dok još možete

Potpuno je jasno da Fižulićev recept o ukidanju HDZ-a kao državotvornoga pokreta, kao i Nobilov recept o iskorjenjivanju nepostojećih „ustaša“ ne će izvući Republiku Hrvatsku s dna Europske unije. Takvo što ne mogu napraviti oni koji su i sami uzrokom sidrenja države i nacije na europsko dno s jedne strane i uzrokom prikapčanja hrvatske lokomotive za zapadnobalkanski „voz“ s druge strane. Hrvatsku s dna ne mogu dići Titovi pioniri koliko god godina imali i u kojoj se god stranci, struci, mediju ili ustanovi skrivali. Taj postkomunistički „partizanski odred“ u ozbiljnoj nacionalnoj i u međunarodnoj politici predstavlja „šaku jada“.

Hrvatski komunisti, lapsus – antifašisti u koaliciji s četnicima, imali su povijesne prigode uspostaviti „nacionalnu državu hrvatskoga naroda i svih njezinih državljana“. Ali, nisu. Imali su dijametralno suprotne prioritete – uspostaviti revoluciju, borbu protiv narodnih neprijatelja i Jugoslaviju u kojoj će glumiti „avangardu“ i upravljati proračunima, ljudima i cijelim narodima. Unatoč tome, u napokon uspostavljenoj hrvatskoj državi dobili su nezdravom milošću većine i izdajom političkih elita svoj „dan“ i nove prigode za dokazivanje svojih sposobnosti i težnja. Neka svoj dan i borbu lijepo proslave dok još mogu, i neka svoje utopističke ideje promiču dok još mogu, to jest dok u hrvatskoj državi na vlast ne dođu nacionalne snage i među ostalim promjenama, promijene i službeni državni kalendar, Ustav, zakone… 

U tom kalendaru, Ustavu i zakonima ne će biti mjesta jugobolju, obnovi totalitarnih težnja, ni veličanju Diktatora i njegove Partije. Hrvatska će tek tada izaći iz okova Socijalističke Republike Hrvatske, koju su NATO i EU primili u članstvo krivo misleći da primaju suverenu Republiku Hrvatsku. Kad su shvatili da su krivo mislili, da se hrvatska država svela na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju, pustili su da se stvari, ljudi i događaji kotrljaju kako se kotrljaju, pazeći pritom samo na to da hrvatsko kotrljanje ne iskoči iz tračnica interesa najmoćnijih europskih država „in this area“.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo