Šiljo: Duopol opstao, triopol nastao, Škoro asistirao, birači sve to omogućili

Šiljo: Duopol opstao, triopol nastao, Škoro asistirao, birači sve to omogućili

 

Iznositi takve spoznaje, stalno iznova „otkrivati toplu vodu“, nije više vrijedno truda. Neka to čine vrli kolumnisti po umreženim portalima „unutar (hašekovskih) granica zakona“ odnosno (pro)režimske „političke korektnosti“. Stoga s ovim osvrtom Šiljo, s pravom i s razlogom, zaključuje svoj niz od 177 kolumni, koliko ih je objavio u ovom strogo definiranom razdoblju od 18. svibnja 2020. (prva je nosila naslov „Raspušteni Sabor“) do danas, 30. svibnja. Zaključuje taj niz na dan još jedne nacionalne blamaže (čast i priznanje vrijednim iznimkama; no stara latinska ionako nas uči: „Nulla regula sine exceptione! – Nema pravila bez iznimke!“) na izborima. Zaključuje ga na „Dan državnosti“, na koji su se i rasplinule preostale „alternativne“ iluzije – i što se tiče glavnih aktera na (estradnoj) pozornici, i što se tiče većine onih koji su ih (neuspješno) birali i što se tiče samog, većinski jadnog (ne)biračkog „naroda“. Zaključuje ovom kolumnom jedno potencijalno prijelomno, no opet jalovo razdoblje. U kojem je tolikim nezadovoljnim Hrvaticama i Hrvatima stajalo gotovo nadohvat ruke stvaranje nove, ne ljevičarske, nego hrvatski odlučne i vjerodostojne političke alternative statusu quo odnosno neojugoslavenstvu, neokomunizmu, neočetništvu i rastrojstvenom liberalizmu. I u kojem su šanse za nešto novo i bolje i hrvatskije i pravednije i humanije naposljetku („uspješno“) prokockane. S još jednim (nepriznatim) izazivačkim fijaskom kao epilogom. Za što krivnju snose i mnogi (zavedeni? nemarni? naivni? neprosvijećeni? zaboravni?) birači, oni koji su zatajili ideju hrvatske državnosti.

Zagreb – Vidikovac, 30. svibnja 2021.

 

Drugi krug područnih i mjesnih izbora u tzv. Republici Hrvatskoj doveo nas je do nekoliko nepobitnih spoznaja. Prva je ta da se „duopol“, kao glavni problem i motiv političkog angažmana vođe tobožnjeg „Domovinskog pokreta“, još više učvrstio po županijama ili gradovima. Druga je ta da su neke važne kote (Zagreb, Split i Pazin) osvojene od nove ljevičarsko-liberalno-globalističkih, a u Zagrebu i neotitoističkih snaga. Treća je spoznaja da je Miroslav Škoro razobličio sam sebe kao lažni vođa alternative prvomu i drugomu. Razotkrio se je naime kao asistent prvima i drugima (HDZ-u i SDP-u) te kao asistent pri proširenju duopola na triopol u Zagrebu.

Nijednom riječju nije spomenuo ni narod ni hrvatski narod, nedajbože i hrvatsku državu 

Gospodin doktor Miroslav Škoro, ozarena lica, proslavio je „velik uspjeh“ njega i Domovinskog pokreta (DP), pripisavši sebi i svojoj stranci u zaslugu svoje „postignuće“ u Zagrebu i postignuća DP-a drugdje. Od spomena vrijednih gradova i županija, naveo je primjer Vukovara, gdje je pobijedio Ivan Penava, i to kao uspjeh Domovinskog pokreta. Prešutio je da Ivan Penava nije član Domovinskog pokreta, nego da ima svoju vlastitu stranku, i da je zapravo dojučerašnji hadezeovac.

Gospodin doktor Miroslav Škoro u obraćanju javnosti nije ni pomislio na davanje ostavke i slične trice, nego je ozarena lica slavio „uspjeh“. Pritom nijednom riječju nije spomenuo ni narod ni hrvatski narod, nedajbože i hrvatsku državu. Naprotiv, čestitao je pobjedniku Tomaševiću (za kojega isto tako nisu dostojni spomena ni hrvatski narod ni hrvatska država) i izrazio razumijevanje za teškoće koje će ovaj imati s obzirom na stanje kakvo zatječe u Zagrebu! Zaboravio je (već i prije drugog kruga) i svoju borbu protiv „duopola“. Taj problem za njega najednom više nije problem! Glavni problem za njega su i dalje udruge, koje da će on i dalje „razobličavati“. Bavit će se dakle kritiziranjem onih koji su dosad „sisali“ proračunske novce, a pritom im biti na raspolaganju i za možebitnu suradnju. Ne će se baviti onima koji su im omogućivali te im i dalje omogućuju da te novce „sisaju“, da ih troše na što troše i da steknu enormnu i ničim osobito vrijednim i ozbiljnim zasluženu enormnu važnost u hrvatskom društvu i državi.

 A kako i ne bi bili zadovoljni?

Gospodin doktor Miroslav Škoro najednom je proklamirao da je Domovinski pokret „demokršćanska i konzervativna“ stranka. Na što se gospodine magistar Andrej Plenković osjetio ponukanim narugati mu se, zato što je dirnuo u HDZ-ov monopol. Rugala se vrana svraki! Uostalom, i Plenković i najmanje pola njegove vlade bili su danas na misli u prigodi Dana državnosti u crkvi svetoga Petra u Zagrebu, koju je predvodio uzoriti gospodin Josip Bozanić. Nije li to dovoljno da HDZ polaže pravo na to da bude jedinom „demokršćanskom i konzervativnom strankom“. A ne da si to pravo prisvaja bilo tko drugi? Osim toga, HDZ vlada državom, vlada u velikoj većini županija. Kud ćeš većeg dokaza da je HDZ ne samo „narodnjačka“, nego i „demokršćanska i konzervativna“ stranka?

Gospodin doktor Miroslav Škoro nema namjeru odustati. Naprotiv, on namjerava hrvatskom narodu, kojeg je u međuvremenu posve „izbrisao“ iz svoga vokabulara, i dalje nuditi sebe i svoju improvizaciju od stranke nuditi kao „džokera“, a zapravo kao „zeca“, sebe k tomu kao lažnog nacionalnog vođu i lažnog proroka nove narodno-nacionalne koncentracije. I kao uslužnog asistenta za održanje statusa quo. Kojim su svi oni koje gledamo na tv-zaslonima (osim nesretnog Čačića, Petrova i još ponekog) vrlo zadovoljni. A kako i ne bi bili zadovoljni? Veliko je suglasje i međusobno razumijevanje postignuto, iako su HDZ-ovi predstavnici ponešto disonantni i ponešto ozlojeđeni (ljevičarskim) medijskim tretmanom.

Izbori su armirali „status quo“ i otvorili dodatnu anacionalnu perspektivu

Ovi izbori, uz neke negativne i poneku pozitivnu, simboličku iznimku (Miro Bulj postao je gradonačelnik Sinja, a IDS je poljuljan) armirali su „status quo“ i otvorili dodatnu anacionalnu perspektivu. Nije to doduše više samo „duopol“ HDZ-SDP, nego se – s Možemo u Zagrebu i doktorom Puljakom u Splitu i s još nekim uspjesima novih i nezavisnih lista ili kandidata gotovo odreda lijevo-liberalnog, pa i neoboljševičkog profila – duopol prometnuo u (možda privremeni) „triopol“.

’U ništa’

Sva velika domoljubna, desna, „suverenistička“, pravednička i hrvatska nacionalistička očekivanja da će doktor znanosti Škoro s Domovinskim pokretom ili doktor Božo Petrov s „Mostom“ ugroziti „duopol“ pretvorila su se ’u ništa’. No to nitko od njih ne priznaje. Nego svi „jašu dalje“, zadovoljni, a Škoro i ozaren (dok su lica onih uza nj i iza njega tužna i jedva skriveno razočarana), kao da su ostvarili manje-više sve što su i obećali. Što su obećali lakovjernim ili u nevolju dospjelim Hrvatima. Od kojih će se mnogi i dalje zanositi „velikim uspjesima“ i „karizmatičnim vođama“, među kojima je, naravno, i doktor znanosti Zlatko Hasanbegović, i niz drugih takvih i drukčijih uglednika. Domoljube masovno resi vrlina da uvijek nepogrješivo tipuju za ono što nije autentično, a nepogrješivo zaobilaze, odbacuju, preziru, prešućuju, a po potrebi i mrze (bez ikakva valjana razloga) ono što se tu i tamo pojavi kao doista autentično, primjerice naš PHB (koji je i nastavljač emigrantske Hrvatske republikanske stranke Ivana Oršanića i doktora Ive Korskog, a i temeljne političke orijentacije prema nacionalnoj državi hrvatskog naroda doktora Franje Tuđmana).

Premnogi su, očito, zavaravani, izmanipulirani, „lobotomirani“. Mnogi očito ne žele i ne vole one koji razobličuju privide. A nemali broj radije uživa u samozavaravanju i političkom mazohizmu. Držeći se, valjda, one Arhimedove izreke, pojmljene po običaju obrnuto od njezina pravog i izvornog smisla: „Noli turbare circulos meos – Ne diraj mi u moje krugove! (ucrtane u pijesku).“

Ljevičarima se mora odati priznanje

Sve u svemu, nakon nebrojenih domoljubno-nacionalističkih, suverenističkih, desnih, demokršćanskih, katoličkih, identitetskih i moralističkih nastojanja ostaje gorak okus nemoći, pa i okus iznevjere, nerijetko i svojevrsne izdaje od „naših“. Ljevičarima se pak mora odati priznanje: Oni su uglavnom, ideološki, to što za sebe govore da jesu. Ne glume zanesenost svojim ljevičarskih i inim, po našem mišljenju, zabludama i fantazmagorijama. Desničari pak, od onih na „desnom centru“ pa sve do „pravih“ i „ekstremnih“, u pravilu se pokazuju kao oni koji nisu to što za sebe tvrde da jesu. Ili to nisu u dovoljnoj mjeri, na pravi način i u pravoj slozi. U tomu je bitna i gotovo jedina politički presudna razlika između onih koji i dalje, i sve više, i sve totalnije, uspijevaju s lijeva, točnije: s nehrvatskih ili protuhrvatskih pozicija, od onih koji i dalje uspijevaju kao tobože „stožerna“ i tobože „hrvatska“ i tobože „zajednica“ te onih koji su jučer ovo, danas ono, a sutra tko zna što. Koji su, da se poslužimo stihom baroknog pisca Gundulića, „vjetar, magla, sjen, dim, ništa“.

U svakom slučaju, establišment, režim i ono što se kolokvijalno naziva „duboka država“ nipošto nisu uzdrmani. Samo su si unutar sebe ponešto preraspodijelili udjele. Zgrada političko-stranačkog ustroja tzv. Republike Hrvatske stoji još čvršće nego što je stajala dosad. Na takvu situaciju može se primijeniti jedna duhovita i jetka Huxleyjeva rečenica iz „Vrlog novog svijeta“ (a aluzijom na dva stiha iz poeme Roberta Browninga): „Ford’s in his flivver. All’s well with the world.” U malo slobodnijem prijevodu: „Gospodin Ford je u svojoj staroj krntijici od automobila. Sa svijetom je sve u redu.“ S time da se to preinači ovako: „Svi smo i dalje gdje smo i bili – u staroj krntijici od Hrvatske. S kojom je sve u redu.“

Na Dan državnosti birači pokopali – 

Iznositi takve spoznaje, stalno iznova „otkrivati toplu vodu“, nije više vrijedno truda. Neka to čine vrli kolumnisti po umreženim portalima „unutar (hašekovskih) granica zakona“ odnosno (pro)režimske „političke korektnosti“. Stoga s ovim osvrtom Šiljo, s pravom i s razlogom, zaključuje svoj niz od 177 kolumni, koliko ih je objavio u ovom strogo definiranom razdoblju od 18. svibnja 2020. (prva je nosila naslov „Raspušteni Sabor“) do danas, 30. svibnja. Zaključuje taj niz na dan još jedne nacionalne blamaže (čast i priznanje vrijednim iznimkama; no stara latinska ionako nas uči: „Nulla regula sine exceptione! – Nema pravila bez iznimke!“) na izborima. Zaključuje ga na „Dan državnosti“, na koji su se i rasplinule preostale „alternativne“ iluzije – i što se tiče glavnih aktera na (estradnoj) pozornici, i što se tiče većine onih koji su ih (neuspješno) birali i što se tiče samog, većinski jadnog (ne)biračkog „naroda“. Zaključuje ovom kolumnom jedno potencijalno prijelomno, no opet jalovo razdoblje. U kojem je tolikim nezadovoljnim Hrvaticama i Hrvatima stajalo gotovo nadohvat ruke stvaranje nove, ne ljevičarske, nego hrvatski odlučne i vjerodostojne političke alternative statusu quo odnosno neojugoslavenstvu, neokomunizmu, neočetništvu i rastrojstvenom liberalizmu. I u kojem su šanse za nešto novo i bolje i hrvatskije i pravednije i humanije naposljetku („uspješno“) prokockane. S još jednim (nepriznatim) izazivačkim fijaskom kao epilogom. Za što krivnju snose i mnogi (zavedeni? nemarni? naivni? neprosvijećeni? zaboravni?) birači, koji su sve to omogućili.

 

Šiljo/Hrvatsko nebo 

Facebook Comments