Šiljo: „Priča“ o politici pretvorila se u „burlesku“ s ljudima u politici

Šiljo: „Priča“ o politici pretvorila se u „burlesku“ s ljudima u politici

 

Stanje do kojega se pod kontrolom vladajuće političke i interesne i kriminalne i izdajničke klase došlo postalo je takvo da u Hrvatskoj demokratsko političko razrješenje odnosno istiskivanje gnojnoga političkog čira na tijelu nacije više gotovo da i nije moguće, ili nije izgledno. A znamo iz povijesti: ondje i onda gdje se i kada se zablokiralo alternativne političke snage u njihovu oblikovanju i onemogućilo naravne političke procese dolazilo je nerijetko do „nenaravnih“, tj. do nepolitičkih razrješenja politički nerazrješivih situacija. Dođe li jednom do takvih, to jest do stihijskih i po sebi ne-političkih „razvoja događaja“, za njih će odgovornost biti na mnogima – počevši od naznačenih u prvom pa do nenaznačenih i neopisanih u posljednjem pasusu.

Zagreb – Vidikovac, 8. listopada 2020.

 

Priča o hrvatskoj politici u posljednje se vrijeme gotovo dokraja pretvorila u priču o ljudima u hrvatskoj politici. Točnije, nije pretvorila u priču, pa bila to i ružna priča, nego u scenski galimatijas, u kombinaciju burleske, lakrdije i teatra apsurda. Počevši od prvih ljudi i vodećih struktura u državi pa naniže. Takvoj predstavi ni najstroža ograničenja zbog covida-19 ne mogu oduzeti jako brojnu publiku. 

Moć vladajuće politike – i korist od nje – seže jako široko i jako duboko

A kako vladajuća politika ravna i državnim tijelima i glavnim te mnogim sporednim strankama, i „neovisnim“ institucijama kao što su Ustavni sud i DORH, i javnim poduzećima kao što je Janaf, i Vladinim agencijama kao što su ona za elektroničke medije, i uredima kao što je onaj za nacionalne manjine ili za digitalizaciju, i tajnim službama kao što je SOA, i javnim medijima kao što je HRT, i institucijama u kulturi i znanosti kao što su Akademija i sveučilišta, i brojnim „udrugama civilnoga društva“, među kojima i mnogim braniteljskim udrugama, i mnogim privatnim ili „neovisnim“ medijima odnosno njihovim urednicima i suradnicima kao što su metropolske tv-kuće ili one provincijske poput „Budnice“, „Bujice“ i „Demokracije“, i kao što politika ima „na usluzi“ neograničen broj njihovih novinarskih urednika, kolumnista i suradnika, i onima u crkvenim i drugim redovima, i tako redom, svako raspredanje o politici ima neograničen rezervoar priča o u ljudima ne samo u politici, nego o ljudima u ukupnomu javnom životu. 

U pojam „politika“ ulaze dakle ne samo oni koji su „u politici“, u HDZ-u, SDP-u, HNS-u i ostalim strankama ili izvan njih kao „nestranački“ ili „nezavisni“, svi koji su ikada bile na položajima ili pozicijama realne moći, osim – razumije se to samo po sebi – posvema zaštićenog i od gonjenja njegovih članova za korupciju izuzetog SDSS-a, nego u pojam „politika“ ulaze i nebrojeni koji žive i možda su se nezakonito ili nečasno okoristili povrh svake razumljive mjere po dopuštenju, po volji, uz pomoć ili uz razumijevanje one prave, vladajuće politike i garnitura ili pojedinaca na pozicijama vlasti ili odlučivanja.

Za sada, medijsko-politička „priča“ ograničena je na one kojih se pukim slučajem ili s nepriznatom a smišljenom namjerom dohvatila „pravna država“, ili ih se dohvatio neki od suparničkih tabora, odnosno nevidljivih sila, ili su se prkosno ugurali u vidokrug aktualnog predsjednika. A on „slaže na zemlju“, u pravom fajterskom stilu, dosad nedodirljive ljevičarsko-anacionalne aktivističke „štemere“, dosad zaštićene javne „zvjerke“, političare, „analitičare“, javne „mudrace“ i licemjere, „sastavlja sa zemljom“ bivše lažne svjedoke, Starčevićeve „žbire“ ili vazda nečasne osobe koje vuku debele repove iz nekih situacija za koje su mislile da ih je prekrio veo zaborava, neznanja ili „abolicije“. Ili da ih se nitko ne će usuditi tako gadno „nagaziti“. Ili da taj ne će imati pristup medijima, pa će izostati potrebni publicitet. Ah ne, ovaj put događa se nešto dosad neviđeno!

No mora se odganati površne impresije. Mora se narod upozoriti da nasuprot sebi i žuđenoj pravdi i raščišćavanju i oslobođenju ima zapravo „duboku državu“ (Deep State), koja ne kani ispustiti uzice vlasti i moći, ma koliko se promatračima činilo da je vlast i moć „struktura grijeha“ – koje se danas tako ne atribuira – uzljuljana i uzdrmana. „Duboka država“ u svojoj je srži kvarna i perfidna. Ona i dalje – ne sumnjate u to! – raspolaže nebrojenim, svakojakim, svakovrsnim izdancima i pipcima i upravlja željenim zbivanjima i njihovim učincima.

Medijski metež radi podmetanja senzacija umjesto ozbiljne politike

Sve što se pred našim očima zbiva i što se govori i otkriva može nas veseliti i zabavljati. S pravom. Premda, za sada je kod javnih personalnih prokazivanja i razotkrivanja riječ o razmjernom malom broju javnih osoba. Kao što su i istragama ili kaznenim gonjenjem od „pravne države“ dosegnuti možda samo postotci, promisli ili promili promila svih onih za koje bi „organi gonjenja“ mogli imati razloga pokucati im na vrata. U svakom slučaju, ovo što gledamo na svojim kućnim zaslonima nedvojbeno je samo vrh prljave ledene sante, za koju se može samo pretpostavljati koliko je, ispod tamne površine, široka, koliko je duboka i koliko je voluminozna.

Takva situacija iznimno je pogodna da se mediji danomice bave aferama, skandalima, izjavama i protuizjavama, informacijama koje cure iz istraga, a osobito životopisima, osobnim imovinama i privatnim tajnama, obiteljskim odnosima i srodnicima raznih antijunaka, njihovim društvenim vezama, svezama i spregama, njihovim uhićenjima, puštanjima i pravdanjima, njihovim outfitima kada se pojave pred kamerama ili knjigama koje su – gle samo kako najednom posežu za knjigama kao pravi intelektualci i humanisti! – napisali u zatvoru ili u nekoj fazi njihovih dosad uspješnih ili iznenada prekinutih karijernih i poslovnih i imovinskih uspona.

Razmjere nagomilanog javnog razgolićenja ružnoga i rugobnoga u visokom političkom i političko-poslovnom i pravosudnom i intelektualnom i općenito etabliranom društvu (high society) takve su da se praktički čitavi segmenti strukturiranih slojeva razotkrivaju kao umreženi u korumpiranost i beščasnost. Zakoni tržišta, a još mnogo više zakoni političke psihologije svakako su glavni razlozi da se mediji time tako intenzivno i toliko senzacionalistički bave. Da su brojni tiskani i elektronički mediji svoje prve stranice ili udarna mjesta i termine (prime time) pretvorili u kombinaciju crne kronike, skandala, žutila i neukusa. Čime postižu, neki valjda i ne hoteći, zamjenu bitnoga nebitnim, ozbiljnoga trivijalnim, političkoga nepolitičkim. I čime se stvara zbrka i psihološka, manipulativna smetenost. Umjesto da se raskrinkava politiku i zahtijeva sječa i smjena dosadašnjih politika i svih objektivno odgovornih političara. I tako, u stanju prevage „crne kronike“ i svakodnevnog žutila oni koji su krivi „po objektivnoj odgovornosti“ mogu i dalje prodavati svoju spasonosnu „stabilnost“ i „sigurnost“. I u svoju „vjerodostojnost“ i dalje uvjeravati pravde i istine željan obični svijet, onaj koji je još u stanju išta razumjeti, i koji se nije iselio, povukao ili okrenuo leđa svim „predstavama za javnost“. Kao što to pokazuju i najnovije ankete. Pa bile one i selektivno skrojene po narudžbi, kao što se čini da su i izborni rezultati na takve i slične načine bivali selektivno skrajani.

Drugim riječima, brojni važni likovi hrvatske političko-društvene suvremenosti osvjetljuju se dvama reflektorima: reflektorom zakonitosti i reflektorom morala. A sve jače sja i treći, reflektor estetike, otkrivajući karakternu i duševnu i duhovnu ružnoću mnogih ljudi i etabliranih odnosa.

Otkrivanje loših karaktera i raznovrsnih prijestupnika ne može biti sržni sadržaj politike!

Pritom – a to je zapravo bitno – izostaju ili se zatamnjuju uvidi u „srž stvari“, Heart of the Matter, kako bi rekao Graham Greene, a ta je: organiziranost i strukturiranost i nekvaliteta i krivnja i zloćudnost političkih struktura i povlaštenih krugova i otuđenih slojeva u kojima takve ružne pojavnosti mogu nastajati. 

Otkrivanje loših karaktera i raznovrsnih prijestupnika ne može naime biti sržni sadržaj politike. Time se ex offo bave moralisti, policajci, istražitelji, sudci, povjerenstva, odbori, službe… Sržni sadržaj politike nije nikada razotkrivanje ljudi s karakterom ili bez karaktera, nego razotkrivanje strukturiranih odnosa s ciljem njihova re-strukturiranja nabolje te organiziranje u svrhu njihova re-strukturiranja. A to je upravo ono što ovdje izostaje. 

Vladajuće i njima priležne stranke o tomu ne žele ni pisnuti, a moćna „duboka država“ to sprječava i svima pobrojenima u prvom ulomku. Ona to pokušava spriječiti i pojedinim slobodnim opozicionarima u Hrvatskom saboru i izvan njega. Kako? – Tako što se ne bavi njihovim argumentima, primjedbama, inicijativama i invektivama, nego se pokušava baviti što više – njima osobno, njima samima, njima negdašnjima, njima fantomskima. Kao što se, primjerice, danas, nedvojbeno po nalogu vladajućih odnosno „duboke države“, Pupovčev Portal Novosti pozabavio biografijom Željka Sačića. Njega su, valjda s razlogom, identificirali kao kakva-takvu, ali stršeću, opasnost za sav ovaj nered o kojem je dosad bilo riječi. Da bi ga medijskim konstrukcijama kompromitirali. I njega i koga još bude trebalo tako kompromitirati. Kako ne bi preostao nitko u svima vidljivom političkom ringu tko bi zahtijevao da hrvatska političko-upravljačka struktura proglasi stečaj same sebe i odstupi s pozicija koje drži i pomoću kojih taj nered održava i „ovjekovječuje“. 

„Iscrpljeni i kompromitirani dosadašnji model i praksa političkoga i ekonomskoga upravljanja“

Temeljni problem nije dakle u ljudima – ljudi je uvijek i svagdje bilo i ovakvih i onakvih, a osobito među ambicioznima i pohlepnima, pa tako i među zaslužnima i domoljubnima, sjetimo se samo židovske elite s kojom je posla imao Isus Krist! Temeljni je problem u postojećem sustavu, u modelu koji generira to što gledamo. Koji generira situacije u kojima se ’ljudi nahvao’, kako napisa Marin Držić, uspijevaju u tolikoj mjeri dočepati takvih pozicija i ovlasti da mogu činiti sve što im padne napamet, a osobito prisvajati ili tratiti nevjerojatne iznose javnoga novca i drugog nacionalnog kapitala koji bi po funkciji morali štititi i umnažati za opće dobro, a ne ih skretati u proždrljive trbušine svoje stalno iste i već očajno otrcane gramzivosti za novcem, položajima i prestižem.

Potpisnici Proglasa hrvatskomu narodu Poticajne skupina za osnivanje „Pokreta za hrvatsku budućnost“ (PHB), od 18. srpnja 2018., 

Poticajna skupina za osnivanje „Pokreta za hrvatsku budućnost“ (PHB): PROGLAS HRVATSKOMU NARODU

istaknuli su uz ostalo da polaze „od ocjene da su u Republici Hrvatskoj iscrpljeni i kompromitirani dosadašnji model i praksa političkoga i ekonomskoga upravljanja, koji vode daljnjemu odumiranju, iseljavanju i gubitku dostojanstva hrvatskoga naroda te ugrožavaju smisao i svrhu hrvatske države“. I zatim su iznijeli pozitivna načela i ciljeve za koje se zauzimaju, ističući kao prvi: „mobilizirati hrvatske državljane na programu izlaska iz negativne spirale, radi stvaranja pravednijeg društva“.

Sve je zapelo na ljudima

U međuvremenu, sve je zapelo na ljudima, koji se gotovo nigdje nisu dali za navedene ciljeve na jedini pravi i mogući način „mobilizirati“. U međuvremenu, ti su ciljevi u javnoj percepciji što zatamnjeni, što zanemareni, što iznevjereni, što zaboravljeni. Najnovija priča, to jest lakrdija, s personalnim gonjenjima, radovanjima i zgražanjima, dokraja će potamniti i onemogućiti svaku zbiljsku promjenu „modela i prakse političkoga i ekonomskoga upravljanja“ s realno i odlučno i postavljenim ciljem mnoštvenog okupljanja i organiziranja nacionalne političke alternative radi „izlaska iz negativne spirale, radi stvaranja pravednijeg društva“. 

Glasači su naime neutralizirani (HDZ vlada sa 16,5 posto glasova svih birača), opozicija u Saboru malobrojna je, razdijeljena i personalno atomizirana, a općenito jedva da ičega opipljivoga ima što bi bilo jamstvo omasovljenja odnosno stvaranja u sebi složne grupacije koja okuplja ljude s nacionalnom i etičkom sviješću, s kompetentnošću, s osobnom čestitošću i s razumijevanjem bitnih sadržaja politike te pravila i metoda političkog organiziranja.

Nepolitičko razrješenje politički nerješivih situacija nije isključeno

Stanje do kojega se pod kontrolom vladajuće političke i interesne i kriminalne i izdajničke klase došlo postalo je takvo da u Hrvatskoj demokratsko političko razrješenje odnosno istiskivanje gnojnoga političkog čira na tijelu nacije više gotovo da i nije moguće, ili nije izgledno. A znamo iz povijesti: ondje i onda gdje se i kada se zablokiralo alternativne političke snage u njihovu oblikovanju i onemogućilo naravne političke procese dolazilo je nerijetko do „nenaravnih“, tj. do nepolitičkih razrješenja politički nerazrješivih situacija. Dođe li jednom do takvih, to jest do stihijskih i po sebi ne-političkih „razvoja događaja“, za njih će odgovornost biti na mnogima – počevši od naznačenih u prvom pa do nenaznačenih i neopisanih u posljednjem pasusu.

 

Šiljo/PHB

 

 

 

Facebook Comments