Zlatko Pinter: Zašto se razdoblje velikosrpske diktature od 1918. do 1941. i povijest brišu iz naše memorije?

 Jesmo li svjesni što se događa s hrvatskom historiografijom od 1990. godine do danas? Zašto se pojedina povijesna razdoblja najvećim dijelom jednostavno previđaju i prešućuju? Tko to želi iz naše memorije ukloniti sve ono što smeta današnjoj djeci komunizma i njihovim saveznicima velikosrpskim ideolozima? 

 I, na kraju, moramo li mi poslušno i podanički pristajati na to njihovo selektivno prezentiranje samo onih dijelova naše prošlosti koji ne predstavljaju smetnju ideologijama ove dvije grupacije koje su odavno pronašle zajednički jezik upravo na matrici antihrvatske propagande?

 Je li Hrvatima poznato, primjerice, kako su komunisti u vrijeme Kraljevine Jugoslavije svesrdno podržavali Ustašku hrvatsku revolucionarnu organizaciju (UHRO) praktično od njezina nastajanja (1929. godine) do Drugoga svjetskog rata i da su u kazamatima gdje su skupa robijali ustaše i komunisti imali zajedničke “komitete” – radna revolucionarna tijela uz pomoć kojih su nastojali uspostaviti suradnju u korist ostvarenja zajedničkog cilja: nasilnog rušenja tamnice naroda ili vojno-fašističke diktature (kako su režim Aleksandra Karađorđevića tada zvali jugoslavenski komunisti)?

 Naš karizmatični mučenik, revolucionar i emigrant Ante Bruno Bušić na samome početku knjige Hrvatski ustaše i komunisti (Washington d.c.  1979., naklada: Hrvati iz Vancuvera, ur. Rudolf Arapović) piše:

“Oni kojima je u presudnim vremenima zatajila hrvatska svijest i ljudska savjest, tj. oni koji su hrvatskom ustaškom pokretu nastojali dati fašistička obilježja i oni koji su iz hrvatskih komunista nastojali istisnuti misao hrvatskog suvereniteta, nastoje potisnuti u zaborav stare postojane veze između hrvatskih ustaša i komunista, te prizivaju u sjećanje stare nesreće i zlokobne, prevladane opreke. Istinski hrvatski komunisti i ustaše podjednako su duboko u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etničkih granica.”

https://vdocuments.mx/bruno-busic-hrvatski-ustase-i-komunisti.html

Što god tko mislio o ovim tezama pokojnog Brune Bušića koji je svoju političku platformu u emigraciji gradio na temeljima bezuvjetne hrvatske pomirbe, ne možemo negirati dokaze što ih iznosi u nastavku, a vezano za suradnju ustaša i komunista u vrijeme kad su jednako bili progonjeni od velikosrpske klike i kad su i jedni i drugi zagovarali revolucionarno rušenje beogradskog režima.

Nakon ustaške akcije u selu Brušani (tzv. Velebitski ustanak) 1932. godine, organ tadašnjeg CK KPJ, list Proleter, u broju od 28. prosinca 1932. godine, na str. 2. i 3. izvješćuje o tom događaju i izražava potporu UHRO: 

“U posljednje vrijeme počinje da se širi osobito u Lici i sjevernoj Dalmaciji ustaški pokret protiv srpskih okupatorskih vlasti. Bilo je više sukoba između naoružanih ustaša i žandara. Među Šibenikom i Benkovcem ustaše su digli u zrak četiri žandarske kasarne. U sukobima u Lici zarobili su ustaše 5 žandara i odveli ih sobom kao taoce. Vlada je, da uguši pokret proglasila opsadno stanje u tim krajevima, poslala tamo 1400 žandara, tri bataljona vojske, dva kavalerijska odreda strojnih pušaka (mitraljeza) i jednu brdsku bateriju. Osim toga su poslati neregularni odredi takozvane ‘Narodne odbrane’ Koste Pećanca (srpski komite). Jugoslavenske torpednjače krstare među Rijekom i Splitom i najstrože paze da se iz Italije ne bi švercovalo oružje ustašama. Po selima ne smije se poslije 8 sati u veče izlaziti iz kuća, a kad neko hoće da nekamo putuje, mora moliti dozvolu vlasti. U vezi sa ustaškim pokretom hapse se ljudi po selima u masama. Javljaju iz Zagreba da tamo u policijskom zatvoru ima preko 150 seljaka iz Like, a osim toga oko 90 uhapšenih iz Zagreba radi zadušnica Hraniloviću. Kod Gline, gdje je nedavno bila seljačka pobuna bilo je prema vijestima odatle, 15 mrtvih i 16 ranjenih. Iz svih tih vijesti – koje djelomično potvrđuje i službena agencija Avala – vidi se da situacija u Jugoslaviji postaje iz dana u dan sve ozbiljnija. Glad, bijeda i teror režima nad stanovništvom prevršili su već sve mjere i seljaci dovedeni do očaja bježe u šumu i sa puškom u ruci počinju da se bore protiv velikosrpskog zuluma. Iz okolnosti da ustaški pokret započinje u Lici i sjevernoj Dalmaciji – najsiromašnijim krajevima Jugoslavije – može se zaključiti da socijalno-ekonomski momenti igraju veliku ulogu u tom pokretu. Ali značenje nacionalnog momenta također je veliko, jer je pokret najviše razvijen u hrvatskim dijelovima Like i sjev. Dalmacije. Komunistička Partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu. Dužnost je svih komunističkih organizacija i svakog komuniste da taj pokret potpomognu, organiziraju i predvode.”

(Isto: Bruno Bušić Hrvatski ustaše i komunisti 13 – 14.; stranica posjećena 3. 6. 2020.)  

 Vezano za krvavi velikosrpski teror u Prvoj Jugoslaviji, evo prikaza jednog uvjerenog ljevičara (poslije Drugog svjetskog rata intimnog prijatelja Josipa Broza Tita), velikog hrvatskog književnika koji 1928. godine (dakle, prije uvođenja diktature) u predgovoru brošuri Srbina Rajka Jovanovića “Glavnjača kao sistem”, kaže:

“Po gospodinu Milanu Marjanoviću, hrvatskom proroku Vidovdanskog misterija, mi momentano kao narod živimo u Četvrtoj etapi naše Evolucije: u Epohi Ivana Meštrovića, sa Stvaranjem Države i Vidovdanskog Hrama. Religiozno Stvaranje Države daje u stvarnosti ovakvu sliku: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja 3.000 političkih emigranata i bezbrojnu masu političkih izgona.

 Kada se batinaju politički kažnjenici u masama, kad se siluju uhapšene žene, a nepopustljive kad se proglašavaju službeno ‘prostitutkama’, kada se djeca zatvaraju s provalnicima i kada se iskazi pišu krvavim zubalom, onda se to zove – Objavljenje naše rasne Svečovečnosti: Gesta Dei per Jugoslavenos!

 Pred našim očima ubijaju se politički uhapšenici i nestaju netragom iz zatvora; tuberkulozni ljudi zatvaraju se u betonske samice pune vode, vlasti se groze Dunavom, ljudi se dave, biju batinama, vrećama punima pijeska, žilama, kundacima i bokserima, ljudi se vežu naglavce i zatvaraju u dimnjak, po četiri čovjeka žive na prostoru od jednog kvadratnog metra, i sve to traje već punih deset godina, a da se do današnjeg dana još nije našao nitko da napiše sistematski prikaz ovog našeg rasnog, vidovdanskog, clairvoyantnog paklenog misterija.

 Poslije Barbusseove knjige o ‘Balkanskim krvnicima’, beogradskom publicistu i advokatu Rajku Jovanoviću pripada tužna slava da je prvi došao na misao da sumira i pregledno prikaže sav taj bezglavi kriminalni užas, što se pod maskom takozvane maglene državotvornosti luđački tjera već punih deset godina. Dvadeset i četiri političke smrtne osude, šest stotina političkih ubojstava  i trideset hiljada političkih hapšenja, to je desetogodišnja bilanca našeg narodnog Oslobođenja i Ujedinjenja. 

 Pribroje li se k tome stotine izmrcvarenih leševa hrvatskih jugoslavenskih dobrovoljaca zaklanih u Odesi (gdje je po svjedočanstvu svakako kompetentnog gospodina Franka Potočnjaka samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno 13 dobrovoljaca), ako se misli na žrtve pokolja na Jelačićevom trgu 5.XII.1918., i na sve one nevine ljude, koji su ubijeni mjeseca oktobra, novembra i decembra te iste godine na teritoriju Hrvatske i Slavonije, na bezbrojne žrtve seljačkih nemira u jeseni 1920., pak na kriminalno i nekažnjeno ubijanje nevinih građana po Organizaciji Jugoslavenske Nacionalne Omladine 1918-26., onda se ni za zločin od 20. juna 1928. ne može ustvrditi, da je to čin pojedinca, ‘izbezumljenog u afektu, kome je pao mrak na oči’.

 U okviru makedonskog pakla, sistematskog batinanja hrvatskih provincija (1918-22), po krvavim i mutnim reminiscencijama na tešku šekspirsku pozadinu Solunskog Procesa, i zločin od 20. juna 1928. izgleda samo jednom epizodom koja nije ni prva ni poslednja.

 Krvavo klanje traje dalje; poslije lipanjskih žrtava što su pale na zagrebačkim ulicama i u hrvatskoj provinciji prigodom manifestacija protiv ubojstva u Narodnoj skupštini, jedini relativni izlaz iz ovog pokolja bio bi da se po čitavoj zemlji osnuju Odbori za Obranu Građanskih i Čovječjih Prava.

 Za ilustraciju našeg današnjeg stanja, koje govori svojim krvavim ciframa, i za neoborivi argumenat, kako je već krajnje vrijeme za defenzivu minimalnih ustavnih Građanskih i Čovječjih Prava, ova brošura Rajka Jovanovića dobro je i potrebno djelo. Memento svima, koji ne će da sagnjiju u ovoj klaonici!

Krleža

Predgovor brošure:

Rajko Jovanović, Glavnjača kao sistem,

Zagreb 1928.

Izdanje Zaštite čovjeka”

(Vidi: Miroslav Krleža, Deset krvavih godina i drugi politički eseji; pacifističke refleksije između 1914-1924., Sarajevo, 1990., str. 619 – 620.; stranica posjećena 22. 11. 2020.)

 Kako se jasno vidi, Miroslav Krleža koji (usput rečeno) nakon 1945. godine nikad ni jednom jedinom riječju nije spomenuo velikosrpski teror i diktaturu a kamo li ih osudio, ovdje to itekako oštro čini i čak izruguje one istaknute Hrvate koji slave Kraljevinu Jugoslavije i njezinu mitologiju (u ovom slučaju književnika, političara i ideologa predratnog jugoslavenstva Milana Marjanovića i slavnog kipara, bivšeg člana Jugoslavenskog odbora, Ivana Meštrovića).

 No, na stranu Krleža i njegovo kameleonsko vrludanje stranputicama hrvatske zbilje. Pravo je pitanje kad i kako je došlo do obrata, odnosno, zašto su komunisti neposredno prije rata iz korijena promijenili stav i za svoje saveznike odabrali Srbe (odnosno četnike) koji su bili nositelji hegemonije, u golemoj većini pristaše monarhije i kralježnica tlačiteljskog režima Aleksandra Karađorđevića između dva svjetska rata?

 Kakvi su se to tektonski poremećaji u samo 2-3 godine dogodili u jugoslavenskoj Partiji i što je sve utjecalo na to da KPJ padne pod utjecaj srpske struje, iako joj je na čelu (nominalno) bio “Hrvat”?

 Ni danas se ne zna kako se nakon nestanka čitavih garnitura predratnih jugoslavenskih komunista koji su naročito u drugoj polovici 30-ih godina XX. stoljeća završavali pred streljačkim vodovima NKVD-a ili u sibirskim gulazima, na ključnim mjestima u KPJ pojavio kvartet: Josip Broz Tito, Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj, Milovan Đilas (komunistička “elita” s brojevima od 1 do 4 u partijskim knjižicama). Jedino što je sasvim pouzdano i izvjesno, jest da je Broz preuzeo čelno mjesto u CK KPJ u vrijeme dok je nominalno prvi čovjek KPJ, Josip Čižinski (Milan Gorkić), još uvijek bio živ – u kolovozu 1937. (puna 3 mjeseca prije nego je ovaj ubijen u Moskvi), a da je formalnu suglasnost za tu dužnost od Kominterne dobio tek 1940. godine. Ali se itekako zna da to nikako nije bilo moguće bez moćnih zaštitnika u Kominterni i vrhu NKVD-a, pa u konačnici i bez suglasnosti samoga Staljina čiju su Veliku čistku mogli preživjeti samo oni najsnalažljiviji koji su bili spremni na slijepu, robovsku poslušnost i cinkarenje najbližih suradnika, prijatelja, pa i vlastitih supruga (kao što je bio slučaj kod Tita).

 Prema podacima iz arhiva bivšeg SSSR-a (koji su otvoreni poslije 1991. godine), razmjeri staljinističkih čistki u KPJ bili su zastrašujući. Od oko 900 komunista (koliko ih je u drugoj polovici 30-ih godina bilo tamo), uhićeno je najmanje 800, a samo je oko 40 preživjelo torture NKVD-a i sibirske gulage. Broj ubijenih članova KPJ samo tijekom Velike čistke (1936-1938.) procjenjuje se na 600 – 700 ljudi, među kojima su najistaknutiji članovi i utemeljitelji, uključujući i čitavo rukovodstvo.

 U Moskvi su strijeljani svi dotadašnji generalni sekretari KPJ: Filip Filipović, Sima Marković, Đuro Cvijić, Jovan Mališić, Milan Gorkić (Josip Čižinski) – osim Triše Kaclerovića, koji se na vrijeme povukao iz politike, kao i dva sekretara SKOJ-a (Nikola Kotur i Grgur Vujović), te veliki broj dužnosnika KPJ, članova CK i Politbiroa.

 Nakon likvidacije rukovodstva KPJ u Moskvi, partijske organizacije u Jugoslaviji dobile su nalog da iz svoga članstva uklone “grupaše”, “sektaše”, “frakcionaše”, “cvijićevce”, “gorkićevce”, odnosno sve one koji su mogli predstavljati smetnju za uspostavu apsolutne dominacije Tita i njegove vrhuške. Broz je osobno, nakon što je iz KPJ isključio vodeće komuniste iz Dalmacije, raspustio Pokrajinski komitet za Dalmaciju.

 Kad je proces “diferencijacije” priveden kraju, Tito javlja Kominterni (u lipnju 1939. godine) da je s delegatima iz svih krajeva zemlje (koji su se sastojali u golemoj većini od radnika – proletera) održano savjetovanje i da svi podržavaju njegovu liniju, te da imaju problem samo s nekolicinom intelektualaca u gradovima.

  I sve je to kap u moru neistraženih događaja i procesa koji su za nas i danas uglavnom nepoznanica. Naraštaji su odrastali na lažnoj, mitskoj povijesti koja nema nikakve veze s činjenicama ni stvarnošću.

 Dvije velike i važne teme: velikosrpska diktatura 1918 – 1941. i povijest KPJ (od 1919. do 1941.) ne samo da nisu istražene onako kako zaslužuju, nego ih se od strane današnjih lažnih “antifašista” i njihovih ideoloških sljedbenika i istomišljenika, kao i velikosrpskih propagandista (jer svi pušu u isti rog), nastoji potisnuti iz naše memorije. Za takvo što današnja djeca komunizma, jednako kao i njihovi saveznici – velikosrpski fašisti, imaju itekako debele razloge. 

 Naime, istina koja će kad-tad ugledati svjetlo dana, njihove će tlapnje i lažne mitove pretvoriti u prah i pepeo i otkriti pravu narav i mehanizme koji su pokretali i pokreću obje zločinačke ideologije – kako komunističku, tako i velikosrpsku.

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo