Šiljo: Što je nama „Ustavni sud“?

Ustavni sud nije nikakva iznimka. Čitav sustav uspostavljen je tako da je u osnovi „etatistički“, tj. podređen političkoj vlasti i dominantnoj političkoj volji „(duboke) države“, a ne „populistički“ (populus = narod), dakle ne nužno podređen volji ili raspoloženju većine naroda, a ni „formalistički“ ni „supstancijalistički“, dakle ne podređen „pozitivnom“ ili „prirodnom“ pravu u formalnom ili u supstancijalnom smislu tih riječi. Više je tu riječ o „interpretacijskom“ negoli o „ustavnom“ sudu. O sudu koji donosi „interpretacijske (interpretativne) izjave“.

Zagreb – Trg sv. Marka, 15. rujna 2020.

Ustavni sud danas je zaključio da su zakoni koje je o ovlastima Stožera civilne zaštite donio Hrvatski sabor u skladu s Ustavom te da su zakonite sve odluka Stožera donesenih zbog epidemije koronavirusa osim mjera zabrane rada trgovinama nedjeljom u utvrđenom razdoblju. Sjednica Ustavnog suda na kojoj je razmatran niz podnesaka odnosno prigovora ili tužbi održana je iza zatvorenih vrata. Za svaku pojedinu odluku glasovalo je po deset sudaca, a protiv svake po troje sudaca, čija će izdvojena mišljenja tek biti objavljena.

Neke reakcije

Bilo je već više reakcija na odluku Ustavnog suda. Visoki dužnosnici HDZ-ove vlasti i vodeći ljudi Stožera likuju, sve im je što su činili ovom odlukom odobreno i potvrđeno kao sukladno Ustavu. Dužnosnici nekih oporbenih stranaka prokomentirali su odluku kao očekivanu, skrenuvši pozornost na način kadrovskog popunjavanja Ustavnog suda. „Za nas je to u potpunosti očekivano s obzirom da znamo koji je sastav Ustavnoga suda i da znamo način na koji se Ustavni sud bira“, objavio je na Facebooku Igor Peternel, u svojstvu predstojnika Ureda potpredsjednika Hrvatskoga sabora Miroslava Škore. (To je promašen potpis, on se u tom statusu nije se ovlašten baviti takvim stvarima.)

SDP je težište kritike usmjerio na sam način održavanja sjednice, naime „iza zatvorenih vrata“, što je i razumljiva reakcija kada se zna da je znatan broj sudaca u taj sud izabran iz „kvote“ HDZ-a, a gotovo svi i uz suglasnost SDP-a. Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović sadašnji je način održavanja sjednica i zatim izvješćivanja javnosti o ustavnosudskim odlukama nazvao „dobrom praksom“, a sjednice koje su prije njegova mandata bile otvorene nazvao „igrokazom za javnost“, i to slikovito objasnio. (Ružno je i nedolično postupanje prethodnika uspoređivati s „igrokazom“!) SDP je pak izrazio i bojazan da će izjava premijera Andreja Plenkovića kako su „oni koji žele minirati rad Stožera identificirani“ ostati visjeti kao sjena sumnje da je politika utjecala na odluku Ustavnog suda, baš kao i na rad Stožera. To bi valjda značilo da je Plenković izvršio pritisak na Ustavni sud tako što se glagolom „minirati“ i „identificirati“ poslužio da bi protivnike ovolikih ovlasti Stožera civilne zaštite okvalificirao kao (za državu) opasne tipove. 

Najizričitija je bila koordinatorica ljevičarske političke platforme „Možemo“, Sandra Benčić. „Očekivala sam ovakav rasplet jer bi se tražila jako velika hrabrost ustavnih sudaca da donesu drukčiju odluku, odnosno da u određenim mjerama pronađu da zapravo mjere nisu bile razmjerne ili da su postojali proceduralni problemi oko načina na koji su se odluke Stožera donosile”, rekla je ona u emisiji Hrvatskog radija „Oporbeni zarez“. Ocijenila je da je uloga Hrvatskog sabora u svemu bila „nikakva“, da nije donosio nikakve propise o tome. To nije posve točno: dopunio je Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti kako bi Stožeru dao naknadno i one ovlasti koje u tekstu toga zakona nisu još bile navedene, a „primjenjivale“ su se. No u pravu je kada je ocijenila da Sabor nije imao nikakav nadzor nad djelovanjem Stožera, a što je inače nužno u demokratskom društvu (i što se tiče Vlade, a onda pogotovu kojekakvih „stožera“), nad provedbom i učincima poduzimanih mjera. 

Lijevo-zeleni blok u cijelosti podupire epidemiološke mjere ali smatra da nije uvijek poštovani „načelo razmjernosti“. To znači da su neke mjere mogle ili trebale biti blaže. Blagoglagoljiva Benčić (i jednako tako prema njoj susretljiva Hina, koja je to što je Benčićka izrekla na radiju vrlo opširno prikazala!) dodala je da bi „jedan jako hrabar Ustavni sud našao više povreda principa razmjernosti ili bar da način donošenja odluka i mjera nije bio u skladu s Ustavom“. Ustvrdila je da odluke koje postaju obveze za građane – uz sankcije za nepridržavanje – mora donositi zakonodavno tijelo, tj. Sabor. Smatra i da se naknadno neke stvari mogu potvrditi u parlamentu. Najavila je da će od Ustavnog suda – nakon što prikupi potpise određenog broja zastupnika – zatražiti ocjenu ustavnosti Poslovnika Hrvatskog sabora, kojim je zbog epidemioloških mjera onemogućeno svim zastupnicima sudjelovanje na sjednicama Sabora, a time i broj replika koje mogu uputiti  predlagateljima. Ona smatra da svi zastupnici trebaju sudjelovati na sjednici, ili u sabornici ili prostorijama pored nje ili putem video-linka. (Zastupnica Vidović – Krišto dobila je time neizravnu i možda neočekivanu potporu slijeva.)

Što se mora primijetiti

Kao prvo, odluke Ustavnog suda moramo poštovati, zato što bi njihovo nepoštivanje vodilo prema najprije pravnoj, a onda i drugoj anarhiji, što Hrvatskoj ne bi donijelo dobro, pogotovu ne dotle dokle nema pripravnu alternativnu političku snagu koja bi u slučaju pada ove „garniture“ bila kadra preuzeti odgovornost za državu. No o njima pravni stručnjaci imaju pravo kritički raspravljati, političari imaju slobodu na svoj ih način tumačiti, a mi ostali imamo pravo iznositi o njima svoja mišljenja.

Kao drugo, Ustavni sud po svom je sastavu doista političko tijelo – biran je već u više mandata sukladno dogovoru dviju većinskih stranaka, HDZ-a i SDP-a. Zato bi takav „sud“, ako ćemo pošteno, trebalo ili posve depolitizirati i učiniti ga strogo stručno-neovisnim ili ga ukinuti.

Kao treće, ni ove najnovije odluke Ustavni sud nije donio jednoglasno. Ako tri sudca – skupa sa svojim ozbiljnim pravnim savjetnicima i drugim stručnjacima – iskažu izdvojena mišljenja, imamo razloga sumnjati u neupitnu pravnu utemeljenost i „egzaktnost“ donesenih odluka. Situacija očito nije ni posve jednostavna ni posve jednoznačna. Ona to ponajprije nije u samom Ustavu, koji je nedorečen, i u kojem nikomu nije posve razvidno kada se primjenjuje članak 16, a kada članak 17. 

Osim toga, temeljne odnosno načelne odredbe o ograničavanju ljudskih prava i sloboda jače su od obaju tih članaka, no te odredbe čini se da su zanemarene. Općenito, Ustav nam je toliko pun rupa, nedorečenosti i međusobno suprotnih odredaba da bi ga trebalo temeljito preraditi. Za to pak ne postoji politička volja. Lakše je „onima gore“ imati nedovoljno jasne situacije, jer to zakonodavnoj, političkoj i sudbenoj vlasti daje veći „manevarski prostor“ za tumačenje odgovarajućih odredaba, ovisno o trenutnoj potrebi te o užem i širem političkom interesu ili udovoljavanju domaćim ili stranim zahtjevima trenutka.

Kao četvrto, Ustavni sud u pravilu se ponaša tako da daje za pravo vladajućoj političkoj klasi. On joj služi kao vrhovno „pokriće“ za odluke i politike koje naiđu na jača osporavanja i propitivanja. I nije Ustavni sud u tom pogledu nikakva iznimka. Čitav sustav uspostavljen je tako da je u osnovi „etatistički“, tj. podređen političkoj vlasti i dominantnoj političkoj volji „(duboke) države“, a ne „populistički“ (populus = narod), dakle ne nužno podređen volji ili raspoloženju većine naroda, a ni „formalistički“ ni „supstancijalistički“, dakle ne podređen „pozitivnom“ ili „prirodnom“ pravu u formalnom ili u supstancijalnom smislu tih riječi. Više je tu riječ o „interpretacijskom“ negoli o „ustavnom“ sudu. O sudu koji donosi „interpretacijske (interpretativne) izjave“.

Upozorenje nositeljima i aktivistima referendumskih inicijativa

Kada je trebalo da referendum o ulasku u Europsku uniju uspije, dvotrećinska je većina zastupnika izmijenila Ustav tako da više za pravomoćnu odluku nije bio nužan odaziv većine birača, nego je postalo hipotetski dovoljnim da izađe troje ljudi, i da od tih troje dvoje glasuje „za“.

Odatle nam je izvesti još jedan zaključak, koji se tiče referendumskih inicijativa. Dvije takve – za novi izborni sustav i za de-ratifikaciju Istanbulske konvencije – upravo su oživljene, na temelju novih neizravnih „dokaza“ o pretpostavljenom krivotvorenju broja potpisa građana pri njihovu brojenju i provjeravanju autentičnosti potpisa na razini Ministarstva uprave. U danom kontekstu mora se nositelje i aktiviste tih građanskih inicijativa upozoriti: Da se kojim slučajem i potvrdi (a ne će se nikada potvrditi!) kako je bilo prikupljeno dovoljno potpisa za raspisivanje tih referenduma, oni zasigurno opet ne bi bili raspisani. Kako i zašto? – Zato što bi Ustavni sud, kao politički „svjesno“ tijelo, donio odluke po kojima se referendumima ne smije dirati u Ustavom i međunarodnim ugovorima „zajamčene slobode i prava“. Jednako onako kao što je danas donio odluke po kojima se u svrhu borbe protiv zaraznih bolest te iste Ustavom i međunarodnim ugovorima „zajamčene slobode i prava“ mogu i – zanemariti. 

Drugim riječima: Dragi aktivisti, ’man’te’ se tog jalova posla, ne trošite toliko energije i sredstava u aktivnosti koje su unaprijed „osuđene“ na neuspjeh! Radije usmjerite svoje energije na nešto što će dovesti do političkog preokreta, do situacije u kojoj bi neka nova i snažna politička stranka ili grupacija mogla u Hrvatskom saboru može odlučivati u skladu s vašim očekivanjima! I koja bi s dovoljnim brojem zastupničkih potpisa – bez nepotrebnog ’maltretiranja’ stotina tisuća ljudi po ulicama i trgovima – mogla, po odredbi Ustava, i referendume raspisivati.

P.S. I sam naziv – „Ustavni sud“ – neprikladan je. Zašto? Zato što bi po takvoj jezičnoj logici mogao postojati i recimo „neustavni sud“. Ili „izvanustavni sud“. Ili „protuustavni sud“. Što uopće znači izraz „ustavni sud“? Ne znači ništa! Čime se on uopće bavi i kakve su mu ovlasti? U članku 129. Ustava navedene su njegove nadležnosti, koje se nipošto ne mogu sve svesti na zajednički nazivnik. Prva od njih jest ta da „odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom“. Na temelju nje, takav bi se „sud“ zapravo trebao zvati „Sud (Institut, Zavod, Ured…) za utvrđivanje suglasnosti zakonā s Ustavom“. No druge odredbe navode i druge, pa i nedopustivo niže razine suglasnosti ovoga s onim, recimo suglasnosti nižih propisa s Ustavom, pa bi se u tom slučaju trebao zvati „Sud za utvrđivanje i nižih propisa s Ustavom i sa zakonima“. On, nadalje, „prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvješćuje Hrvatski sabor“. Po tomu bi se trebao nazvati „Sud za praćenje ostvarivanja ustavnosti i zakonitosti i za izvješćivanje Hrvatskog sabora“. Kraće: „Saborski izvjestitelj za pitanja ustavnosti i zakonitosti“. Povrh svega, u nadležnost mu je stavljena i ovlast da „odlučuje, u skladu s Ustavom, o odgovornosti Predsjednika Republike“. O kakvoj to odgovornosti? – O odgovornosti za krivu politiku? Ili o odgovornosti za ponašanje u skladu s bontonom, moralom i dobrim običajima? To je sve posve besmisleno! Jedno je utvrđivati je li što u skladu s Ustavom, pa i sa zakonima (iako bi to bio posao „Zakonskog“, a ne „Ustavnog“ suda), a nešto je sasvim drugo odlučivati o konkretnoj odgovornosti konkretne osobe, pa bila to i osoba u statusu predsjednika Republike. [Veliko P posve je neprimjereno, zato što se tu ne odlučuje o odgovornosti predsjednika kao institucije, nego predsjednika kao konkretne osobe, a ta osoba danas je ova, sutra neka druga.] Sukladno toj odredbi Ustava, taj bi sud svoj već ionako nezamislivo dug naziv trebao dopuniti ovim riječima „… i sud za odlučivanje o odgovornosti predsjednika Republike u točno određenim slučajevima definiranima Ustavom i zakonima“. A zapravo tu ionako nije riječ o „odgovornosti“ predsjednika, nego o njegovu sprječavanju njegova protuustavnog postupanja ili o odlučivanju je li on psihofizički i mentalno nesposoban ili zbog nekih drugih razloga bitno neprikladan za obavljanje tako važne i inokosne dužnosti. Kada bi odlučivao o njegovoj „odgovornosti“, tada bi morao biti ovlašten i za izricanje kazne. No odlučivanje o „odgovornosti“ predsjednika Republike ne implicira nikakvo „kažnjavanje“, time se bave redovni sudovi, nego se misli na čin negativna ocjenjivanja i eo ipso njegova razrješenja. Dopuna bi dakle po istini morala glasiti: „…sud za postupak utvrđivanja protuustavnog ponašanja predsjednika Republike ili njegove neprikladnosti za tu dužnost te sud za razrješivanje predsjednika Republike na zahtjev Hrvatskog sabora“ A priznat će svatko razborit da se iz naziva „Ustavni sud“ takva ovlast nikako ne može derivirati.

Šiljo/Hrvatsko nebo