D. Dijanović: Oluja je hrvatski ponos

Uz 25. obljetnicu Oluje

Proslava 25. obljetnice vojno redarstvene akcije Oluja ponovno je otvorila niz političkih prijepora na hrvatskoj političkoj sceni. Obljetnica koja bi trebala predstavljati mitsko i sakrosanktno mjesto nacionalne povijesti – u skladu s nacionalno-integrirajućom idejom o Domovinskome ratu kao temelju moderne hrvatske države – ponovno je postala objektom prizemnih dnevnopolitičkih prepucavanja.

Milanović: Više nikada ne će biti Jugoslavije

Ne može se mnogo toga prigovoriti kninskim govorima predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. Uz pregršt svojih mana i niza katastrofalnih političkih poteza kad je bio predsjednik Vlade, Zoran Milanović zasigurno je najviše nacionalno orijentirani političar na ljevici. To, naravno, ne govori mnogo toga pozitivnoga u korist njega samoga, koliko govori o stanju duhova na i dalje snažno jugofilnim sentimentima zadojenoj ljevici u Hrvatskoj. Milanović kad hoće zna održati dobar govor i povući dobre političke poteze kao u slučaju odlikovanja generala HVO-a Mije Jelića. Problem je što već sljedećega tjedna od nepredvidljivoga Milanovića možemo očekivati poteze od kojih će nam se dizati kosa na glavi. No dizala se kosa na glavi zasigurno i domaćim ljevičarima kad je Milanović izjavio da više nikada ne će biti Jugoslavije.

Govor predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, objektivno govoreći, ako ne ćemo tražiti dlaku u jajetu, ima tek jednu 1spornu konstataciju. Naime, na jednome mjestu Plenković kaže: ‘ (…) Utoliko više žalimo i za žrtve ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane, kojih je na žalost bilo, jer legitimno pravo na obranu nije i ne može biti opravdanje za nedjelo – te je svaki takav čin bolan za sve obitelji žrtava i ružan ožiljak na pravedno lice i obrambeni karakter Domovinskog rata’. Nema nikakve dvojbe da su nakon Oluje počinjeni zločini nad Srbima. Radilo se o individualnim i izoliranim slučajevima koji nisu predstavljali dio sustavne državne politike, što je potvrdila i presuda Haaškoga suda (koja sama po sebi, da je i bila drukčija, ne bi promijenila te činjenice). Iz tog razloga smatram da je spominjanje zločina nad Srbima u vremenu proslave hrvatske pobjede u ratu nepotrebno. Posebno je bilo nepotrebno korištenje metafore o ‘ružnom ožiljku’ na pravednome licu. Jedan kolega novinar ovih mi je dana u privatnome razgovoru spomenuo ovu metaforu i usporedio je s lijepom umjetničkom slikom: koliko god figura na slici bila lijepa, svi će najprije zapaziti ožiljak. Zato je spominjanje ožiljka nepotrebno.

Zločine s bilo koje strane potrebno je bezuvjetno osuditi, no nisam siguran da se na proslavama pobjede nad nacizmom i fašizmom spominju tepih-bombardiranja Dresdena, Kölna ili Stuttgarta. U skladu s time, odlazak u Grubore u vremenu Oluje jednostavno nije primjeren. Da se taj posjet zbio u nekome drugom dijelu godine, kad se ne slavi ratna pobjeda, onda mu se iz humanističke strane ne bi imalo što prigovoriti. U ozračju obljetnice Oluje posjet Gruborima mnogi su protumačili kao relativiziranje uloge žrtve i agresora.

Miloševićevo je sudjelovanje u proslavi pobjede u Kninu pozitivno

Dakako, treba uzeti u obzir kako se radi o pragmatičnome Plenkovićevu potezu kako bi se namirio koalicijski partner SDSS. Iako ne podupirem takvu vrstu namirivanja, smatram – protivno stavu mnogih – kako je posjet Miloševića Kninu ipak generalno pozitivan. Riječ je o prvome srpskom političaru koji je sudjelovao u proslavi hrvatske pobjede u Oluji. U Kninu se nije slavio ‘parastos’, nego pobjeda. Na stranu prigovori kako je proslava bila skrojena bez naroda i po volji političkih elita (najveća je svinjarija činjenica da HOS-ov amblem nije mogao biti dio službene proslave). Milošević je svojom nazočnošću u Kninu dao legitimitet toj vojno-redarstvenoj operaciji. Oluja, je, dakako, legalna i legitimna operacija i bez sudjelovanja ijednoga Srbina, no činjenici da je jedan od politički najutjecajnijih Srba u Hrvatskoj sudjelovao u proslavi Oluje teško se može uputiti suvisao prigovor s hrvatske strane.

Srpski (geo)politički komentator dr. sc. Dušan Proroković ovako sumira odlazak Miloševića u Knin: ‘Spisak ‘hrvatskih uvjeta’ ispostavljen Beogradu, a čije neispunjavanje može biti i formalna prepreka daljim integracijama Srbije u EU, dobro je poznat. Pokušaj da se tome ‘kontrira’ pitanjem lošega položaja Srba u Hrvatskoj sada je amortiziran jer, kako to Beograd može pokretati ovu temu, ako to ne čine politički predstavnici Srba u samoj Hrvatskoj!? U tom bilateralnom formatu pregovaračka pozicija Srbije sada je pogoršana, Plenkovićev je potez vrlo lukav i ovim manevrom je SDSS praktično suprotstavljen službenom Beogradu. I ovo je, zapravo, najkritičnije za budućnost srpsko-hrvatskih odnosa.’

Miloševićevo kninsko sudjelovanje, naravno, nije naišlo na odobravanje političara s druge strane Dunava. Iako neki kažu da se tu radi o pili naopako, smatram kako nije tako. Aleksandar Vučić, Milorad Dodik i ostatak bulumente ponovno su, ovoga puta u Sremskoj Rači, organizirali komemoraciju za srpske žrtve i pri tom otkrili spomen-ploču. Za njih je sudjelovanje Miloševića u Kninu legitimiranje etničkoga čišćenja. Vučić je Oluju nazvao ‘očiglednim genocidom nad srpskim narodom’, a ponovio je i kako ne će biti novih ‘Oluja’ protiv srpskoga naroda. Bivšem Šešeljevu šegrtu sličnim se narativom pridružio i Milorad Dodik. On je Oluju nazvao dijelom genocidnoga plana o nestanku Srba, istoga plana koji je provodila NDH. Dodik je apelirao na „krajišnike“ da ne prodaju zemlju u Hrvatskoj: ‘Zato je i sada sa ovog mjesta moja molba Krajišnicima, Srbima, ne prodajte zemlju sa koje su vas protjerali. Doći će dan kada će generacije vaših potomaka ponovno na vašim imanjima vratiti ugašena ognjišta’. Uz kosovski mit i mit o Jasenovcu, treći mit srpske (kvazi)historiografije sada je i mit o Oluji kao genocidnome pothvatu. ‘Kult ugroženoga Srbina’, prema kojemu je Srbin uvijek jedino žrtva, a nikada krivac, i dalje čini zaglavni kamen velikosrpske ideologije. A da je velikosrpska ideologija i dalje živa, znade svatko tko barem povremeno prati srpske medije. Patološko sijanje mržnje prema okolnim narodima svakodnevno je prisutno u režimskim medijima. K tome, velikosrpski udarnici i dalje sanjaju o povratku tzv. Republike Srpske Krajine.

Ne će biti po velikosrbe ‘boljih okolnosti’

Kao što se to jasno reflektira iz Dodikova govora, velikosrbi čekaju bolje okolnosti. A te se okolnosti, na njihovu žalost, nikada ne će stvoriti. Hrvatska treba pripaziti na sigurnosnu situaciju na istoku Hrvatske (blizina Srbije) i na području Banovine (blizina tzv. Republike Srpske), no Oluja je srušila san o velikoj Srbiji u Hrvatskoj. Nakon 500 godina etapnoga širenja prema zapadu, u pet dana razbijen je velikosrpski plan. On se održao tek u Bosni i Hercegovini. Tzv. Republika Srpska, kao što je znao isticati i Dobrica Ćosić, predstavlja najveći srpski dobitak u – njihovim riječima – ‘ratovima devedesetih’. Kad je u pitanju Hrvatska, i Vučić, i Dodik, i Dačić, i Vulin, i svi ostali velikosrpski primitivci mogu samo maštati o dijelovima Hrvatske kao dijelovima tzv. velike Srbije. Toga su primitivci svjesni i zato rigaju toliku mržnju na svojim velikosrpskim dernecima. Mržnja prema Hrvatskoj u Srbiji ide do te razine da se gotovo dnevno u režimskim medijima likuje nad iseljavanjima iz Hrvatske i govori da je Hrvatska ekonomski propala država. Iako Srbija nije u EU, iz Srbije se proporcionalno još više iseljava (o čemu medijski režimlije šute), a ako je Hrvatska ekonomski propala što onda reći o Srbiji čiji mnogi državljani ljeti dolaze zaraditi svoj kruh upravo u Hrvatsku?

Hrvatska ne može utjecati na to kakva će se politika voditi u Srbiji. Srbija je suverena država i njezini legalno i legitimno izabrani političari imaju pravo određivati svoju državnu politiku. Hrvatska, međutim, mora spriječiti bilo kakve naznake mogućega jačanja velikosrpskih elemenata u Hrvatskoj. A da je jačanje takvih elemenata prisutno, upozorila je pred koju godinu i SOA. K tome, Hrvatska bi se morala konačno osloboditi političkoga kompleksa od toga da Srbi u Hrvatskoj nužno moraju biti dio vlasti. Takva se politika, ako izuzmemo razdoblje NDH i Tuđmanovo vrijeme, provodi još od vremena Hrvatsko-srpske koalicije početkom 20. st. Srbi kao i svi ostali hrvatski građani imaju, naravno, pravo sudjelovati na izborima i participirati u političkim procesima. Lojalni su Srbi hrvatski državljani i moraju imati svaka prava kao svi ostali stanovnici Hrvatske. No politika prema kojoj oni nužno moraju biti na vlasti, i to neproporcionalno njihovu udjelu u stanovništvu, relikt je jugoslavenske ideologije i politike koja Hrvatsku nije mogla zamisliti izvan jugoslavenskih okvira i integracije sa Srbijom. Srbi u vlasti, izabrani na općim listama – da. Srbi na vlasti samo zato što su Srbi, na temelju privilegiranih uvjeta – ne.

Što radi hrvatska diplomacija

Proslava Oluje uvijek pronađe mjesto i u stranim medijima. Tako berlinski dnevni list Die Tageszeitung piše da ‘nitko danas ne može i ne bi trebao oduzimati Hrvatima ponos na povijesnu pobjedu prije 25 godina koja je toj zemlji nakon više od tisuću godina tuđe vladavine donijela tako dugo priželjkivano pravo na nacionalno samoodređenje’, ali se dodaje da taj ‘ponos prekriva zločine’. TAZ spominje kako su hrvatski policajci i civili ubili 410 starijih Srba, da za to nitko nije osuđen i da se učinilo mnogo toga kako bi se spriječio povratak srpskoga stanovništva koje je stoljećima prije toga živjelo u Hrvatskoj. Berlinski list spominje i ‘opasne poruke’ Zorana Milanovića. Unatoč oslobađajućoj haaškoj presudi, narativ stranih medija o Oluji, a ovo što piše TAZ zapravo je paradigmatično, i dalje nije u skladu s hrvatskim interesima. I dalje se ne može pisati o hrvatskoj borbi za slobodu, a da se predimenzionirano (na tragu nekadašnjih britanskih stereotipa) ne govori o hrvatskim zločinima. Za takvo postupanje nije zaslužno samo djelovanje srpske diplomacije i služba nego i nerad hrvatske diplomacije. Što hrvatski diplomati čine kada se o Hrvatskoj piše neistine, poluistine i laži u stranim medijima? Hrvatska nema mnogo koristi od toga što sami sebi uvjeravamo u opravdanost svoje borbe za slobodu. U tu je opravdanost potrebno uvjeriti strane oči i uši. A to se ne čini neradom, nego stalnim lobiranjem i kulturno-političkim djelovanjem.

Veliki engleski katolički književnik i filozof, genijalni Gilbert Chesterton, napisao je da se pravi vojnik ne bori zbog mržnje prema onome što je ispred njega, nego zbog ljubavi prema onome što je iza njega. Ova misao ponajbolje oslikava motive velike većine hrvatskih dragovoljaca i branitelja u oslobodilačko-obrambenom Domovinskom ratu. Te motive i tu istinu ne mogu narušiti nikakve laži i podvale. Istina je takva kakva jest. A samo Istina oslobađa…

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo