I prošlost je voda duboka

Pred i postolujni dani uvjerili su nas da nije samo, kako što to pjeva u Hrvatskoj povremeno anatemizirani pjevač, „Istina voda duboka“, već i da prošlost nije ništa plića. Osobito kada u nju jurišaju ratni gubitnici.

Uvod u događaje koji će kulminirati obilježavanjem 25. obljetnice Oluje uz, prvi put, nazočnost predstavnika srpske nacionalne manjine. bio je zapravo – incidentan. Klub zastupnika Domovinskog pokreta zatražio je tijekom aktualnog sata u Hrvatskom saboru od Vlade detaljno izvješće o potrošenih 100 000 kuna iz državnog proračuna za skup u Srbu 27. srpnja za koji sabornica Karolina Vidović Krišto tvrdi da „slavi genocidni pokolj nad Hrvatima u Borićevcu i u okolnim mjestima“.

Kukavičje gnijezdo u Srbu

Vidović Krišto se, inače, u kratkom vremenu na hrvatskoj političkoj a onda i medijskoj sceni afirmirala kao žestok polemičar. I to uglavnom s argumentima. A u konkretnom slučaju, nekadašnjeg Dana ustanka naroda Hrvatske, potporu joj je, uz ine, dao i Zvonimir Hodak.

„Priča u Srbu podsjeća me na filmove Let iznad kukavičjeg gnijezda te na Brod luđaka. U Srbu se slavi zločin jer se tamo 27. srpnja 1941. dogodio četnički ustanak i to četnika iz Drvara koji su, došavši u Srb, poklali određena hrvatska sela i koji su 10. kolovoza 1941. nabili na kolac župnika Jurja Gospodnetića i pekli ga ko janje na ražnju pred očima njegove majke. Tako danas ISIL muči svoje zarobljenike. To su događaji koji su evidentni i koji su u vrijeme komunizma, u ilegalnom imigrantskom tisku više puta opisivani, a naročito nakon Domovinskog rata. Spomenuti događaj u Srbu nitko nije demantirao, ni Pupovac, ni Josipović, ni bilo koji četnički vojvoda. Taj 27. srpnja slavi se kao dan ustanka, a to je farsa“, drži taj zagrebački odvjetnik i kolumnist.

No, koliko je poznato, sabornica Domovinskog pokreta (još) nije dobila odgovor, Vlada s premijerom Andrejom Plenkovićem koncentrirala se na pripremu obilježavanja Oluje, a i Sabor je – na raspustu.

U biti, Vidović Krišto skrenula je na sebe pozornost nekoliko dana prije negoli je problematizirala pokroviteljstvo Plenkovićeva kabineta nad, u najmanju ruku, spornim skupom u Srbu. U emisiji Hrvatske televizije Otvoreno bilo je, uz ostalo, riječi i o sastavu nove Vlade. Na što je saborska zastupnica DP, prilično revoltirana, primijetila kako se u aktualnoj politici uopće ne priča o žrtvama iz jame Jazovka koje su upravo ekshumirane. Na što joj je Arsen Bauk (SDP) kazao kako je pogriješila emisiju, jer da Otvoreno nije TV kalendar.

U nekom drugom kontekstu, taj bi esdepeovac možda ostavio dojam duhovita čovjeka. No u okolnostima kada je samo nekoliko dana prije ovoga pripetavanja, 13. srpnja iz Jazovke, nakon sedmodnevnog iskapanja, ekshumirano 814 žrtava čiji se identitet, s obzirom na stanje posmrtnih ostataka, neće biti moguć doznati, ispao je morbidan. Slijedom čega treba podsjetiti na izjavu patologa prof. dr. Žarka Danilovića, koji je na tu temu 1999. za Večernji list kazao: „Imamo sve dokaze da su u jamu bačeni i ranjenici koje su partizani odmah nakon Drugog svjetskog rata pokupili iz bolnice Sveti Duh te ih doveli u Sošice, likvidirali ih i bacili u jamu. Za ove ranjenike pobacane u Jazovku imamo i svjedočanstva partizana koji je vozio autobus kojim su žrtve dovezene do jame.“

Začudno, priča o Jazovki, aktualizirana rečenim ekshumiranjem, nije dugo zaokupljala pozornost medijske Hrvatske. A da nije bilo „Škorine“ zastupnice, još bi i manje. Vratimo se stoga u Hrvatski sabor, za čiju je govornicu 31. srpnja stala Anja Šimpraga, ispričavši svoja sjećanja na Oluju, kada je imala osam godina.

Rat – dvije priče

„Ovih dana svi pričaju o Oluji. Bez obzira na to koliko o tome doista znaju, jesu li proživjeli te ratne strahote ili su ih samo promatrali. Bez obzira na to iz kojeg su ih ugla doživjeli. Svake godine u ovo vrijeme, dijete progovara u meni. Sjećanje jedne djevojčice iz kolone. Tog 4. avgusta 1995. imala sam tačno osam godina. Najednom i nebo je promijenilo boju. Sparina je otežavala disanje, nije slutilo na dobro“, prepričavala je zastupnica SDSS-a sjećanje na taj dan, i dometnula: „S ruksakom kupljenim za drugi razred osnovne škole bila sam spremna za put, put koji nije imao ime, put koji je vodio ko zna gdje. Od Knina, do Petrovačke ceste, preko Banjaluke, a otuda bez stajanja prema Srbiji. Posljednje komadiće hljeba podijelila sam s rodbinom. Moja ga je baka pekla, a taj miris me je pratio.“

Mnoge je ganula, ali ne i neumornu Vidović Krišto, koja ju je upozorila kako se u Hrvatskom saboru govori hrvatski, pa se onda ne kaže „avgust“ i „tačno“, nego kolovoz i točno. Bilo je, dakako, u ovoj priči iz djetinjstva još mogućnosti za lektorske intervencije. No Šimpragi je tek počeo četverogodišnji saborski mandat pa će, eto, imati prigodu, uz, vjerujem, još pokoje upozorenje zastupnice DP-a, solidno savladati hrvatski jezik.

No replika Vidović Krišto, bila je samo početak. Oglasila se, naime, Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, objavivši pismo koje je potpisala Ivana Andrić Penava, hrvatsko dijete koje je doživjelo 1990-te „s druge strane“ i napustilo zavičaj s kolonom u samo jednom smjeru bez mogućnosti povratka i predsjednik rečene Zajednice Mato Jurić. Poglavito se pritom referirajući na konstataciju SDSS-ove zastupnice: „Vrijeme je da krenemo dalje, nismo više u ratu.“

Slažu se, istina, ovi, sa svojih ognjišta protjerani, Hrvati s tim da je rat završio i kako suživota treba i mora biti. „No bitan preduvjet za to je jednak tretman u medijskom prostoru prema svim žrtvama te dobrosusjedski odnosi Srbije i Hrvatske koji se, među ostalima, trebaju očitovati i u poboljšanju položaja hrvatske manjinske zajednice u Srbiji“, te, izravno se obraćajući Vladi RH, Miloradu Pupovcu i Šimpragi, poručili: „… Budućnost će nam doista biti svijetla kada razriješimo sve repove prošlosti, sve nepravde počinjene jednoj ili drugoj strani, kada i hrvatska i srpska strana ulože istinske i podjednake napore da pravda bude zadovoljena, da se sankcioniraju poticatelji i počinitelji zločina, među ostalima, i nad vojvođanskim Hrvatima, kada se nestali u ratu pronađu, kada nađu vječni spokoj. Tada će biti mira i moći će se krenuti dalje na obostrano zadovoljstvo.“

Slučaj Miloševićeve bake

Nije, međutim, tu bio kraj pričama iz prošlosti. Kako se bližio 4. i 5. kolovoza, u prvi plan je došao potpredsjednik Hrvatske vlade Boris Milošević – hoće li u Knin, bilo je hrvatsko biti ili ne biti?! A onda je taj Srbin iz Šibenika prelomio. Zapravo, kako je to sam formulirao, pokazao kako ima želudac i „za takve stvari“ te obznanio kako će biti prvi Srbin na obilježavanju Oluje. Jasno, odmah je promoviran u medijsku zvijezdu (više) dana. Tako smo, uz ino, doznali i kako mu je nakon Oluje ubijena baka.

Još, dakle, jedna tužna priča, koja nije promaknula ni Luki Mišetiću, odvjetniku Ante Gotovine u Haagu. I onda smo doznali kako Miloševićeva priča ima i svoju pretpovijest. „Čovjek koji je ubio baku Borisa Miloševića uhićen je 1995., a osuđen je za ubojstvo 1996. Bio je svjedok obrane generala Gotovine u Haagu, pozvan da dokažemo da je Hrvatska procesuirala ubojstva nakon Oluje i da te zločine nisu počinili ‘vojnici’ pod vojnim zapovjedništvom. Sam Veselko Bilić svjedočio je da je bio izbjeglica iz sela Krkovića te da je 1991. ubijeno deset članova njegove obitelji. Nasilje rađa nasilje. Ali to nije opravdanje. Veselko Bilić zaslužio je kaznu“, napisao je Mišetić.

A onda je došao i taj dan, proslava Dana pobjede, a Zoran Milanović je nazočnost prvog Srbina u slavljeničkom Kninu iskoristio za (novu) svoju retoričku bravuru: „…Posebno cijenim današnju nazočnost potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića. Jer doći ovdje i slaviti, a ovo je proslava, nije komemoracija… Mi se ovdje radujemo i slavimo svoje uspjehe. Doći ovdje i pridružiti se Hrvatima u proslavi jednog datuma, to nije nikakva jednadžba, već arhitektura srca i duboko emocionalno pitanje. I to nije mala stvar“, kazao je gotovo zanesen(o) hrvatski predsjednik, neizravno uspoređujući prvog Srbina na obilježavanju Oluje s prvim čovjekom na Mjesecu.

Kamo su skrenuli traktore?!

Nije, očekivano, tom „arhitekturom srca“ impresioniran Aleksandar Vučić. Svašta je, također uobičajeno, nadrobio srbijanski predsjednik u Sremskoj Rači na ceremoniji u znak sjećanja na stradale i poginule Srbe u Oluji… Recitirao je egzaltirano čak i Kulenovićevu Majku Knežopoljku, sve dozivajući sinove joj. „Više nikada nećemo dozvoliti da bilo tko i bilo kada ubija i Srđana i Mrđana i Mlađena. Srbija više nikad neće biti tako mala i slaba da bi mnogi u regionu i svijetu bili zadovoljni“, rekao je Vučić, uz scenografiju koja je trebala podsjetiti na postolujno vrijeme.

Nakon čega se ispričao Srbima Krajišnicima jer je, veli, Srbija 1995. ne samo podigla bijelu zastavu, nego sramno šutjela i nije im dala da idu traktorima kroz centar Beograda. „Izvinite, Krajišnici, i beskrajno vam hvala na svemu što ste uradili za svoju Srbiju“, patetično je, okružen traktorima iz (navodno) ’95., završio ovaj komemorativni skup.

Treba, dakako, imati želudac i slušati političara, ratnog huškača dok ulogu Srbije u tragediji Srba Prečana svodi na problem „prometnog preusmjeravanja“. Problem je, naime, u tomu što između Vučića iz Gline ’95. i ovoga iz Rače 2020. nema nikakve razlike. Naime, u ožujku ’95. u tada okupiranoj Glini obećavao je kako „Srpska Krajina“ i Glina nikada neće biti Hrvatska i da ondje „ustaška vlast više nikada neće moći doći“. Uz to je obećao: „Ukoliko srpski radikali pobijede Slobodana Miloševića, živjet ćete u Velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi.“

Danas, pak, jurišnik iz Gline atestira Srbe i Hrvatske, poručujući im kako ne prihvaća njihovu nazočnost na proslavi Oluje, ali – tješi ih – kako ih neće nazvati izdajnicima. Što je, u biti, ratna terminologija. No ionako nije važno što misli, jurišajući u (svoju) bolju prošlost, višestruki ratni gubitnik. Pri čemu treba vjerovati kako su to shvatili i Srbi u Hrvatskoj, osobito oni, poput Pupovca, koji svako malo hitaju u Beograd na roditeljski sastanak kod zakašnjelog pokrovitelja Srđana, Mrđana, Mlađena…

U Hrvatskoj povremeno anatemizirani pjevač pjeva „Istina je voda duboka“. Nije, međutim, ni prošlost ništa plića. Štoviše…

Josip Vričko/nedjelja.ba/hr/ https://www.nedjelja.ba/hr/Hrvatsko nebo