Bleiburg na Križnom putu

U knjizi Klagenfurtska urota Nikolaj Tolstoj svjedoči kako u Bleiburgu nisu pogubljeni samo ustaše, nego i „…ljudi koje su Britanci vratili iz Austrije i koji su bili jednostavno seljaci. Ruke im nisu bile umrljane krvlju… Danas je, u režiji austrijskog Parlamenta, na djelu nastavak te urote iz ’45. Samo drugim sredstvima.

Početkom srpnja velikom većinom glasova zastupnika u Nacionalnom vijeću izglasovana je Rezolucija kojom se od Savezne vlade, posebno ministra unutarnjih poslova, zahtijeva da ispitaju sve mogućnosti kako bi se od sljedeće godine spriječilo održavanje Bleiburške komemoracije na Loibaškom polju u Koruškoj.

Rezolucija je izglasovana na prijedlog četiriju stranaka: Narodnjaka, Socijaldemokrata, Zelenih i Liberala, dok su protiv bili samo zastupnici Slobodarske stranke.

Što je (sve) vrlo jasno?!

Treba se, međutim, vratiti nekoliko mjeseci unatrag, još potkraj ove zime kada je bilo jasno da se, zbog pandemije Covida-19, komemoracija neće održati. Tada je, zapravo, zastupnica Zelenih u austrijskom Parlamentu Olga Voglauer navijestila epilog kojem smo, evo, svjedočili u srpnju.

„Otkad smo preuzeli odgovornost u novoj austrijskoj Vladi, mi Zeleni aktivno se zalažemo za zabranu fašističkog okupljanja na Bleiburškom polju. Razlog je vrlo jednostavan – tim se skupom ne komemoriraju žrtve rata. Proteklih godina i te kako je dokazano da se tamo slavilo ustaše i da su sudionici koristili hitlerovski pozdrav. Dakle, vrlo je jasno tko se okuplja na tom događaju. Trenutačno aktivno pregovaramo s ministrom unutarnjih poslova Karlom Nehammerom da se taj događaj trajno zabrani. Skup na Bleiburgu zloporabila je i hrvatska politika, a mobilizacija posjetitelja bila je politički motivirana“, konstatirala je ta austrijska zastupnica – gotovo bez ikakvih argumenata.

Zagledana, u biti, u neke davne godine kada se Bleiburško polje doista znalo (za)crnjeti od ustaških odora. Mada, ni tada nije točno detektirano tko je odoru uzeo iz djedova (ili očeva) ormara, a koga su, pak, odjenuli kako bi kompromitirao komemoraciju. A nemalu ulogu  odigrali su i lokalni ugostitelji koji su na svojim štandovima punim alkohola znali razigrati sudionike bleiburškoga skupa.

Ne znam sjeća li se Voglauerova tih godina, ali svibanj 2019., kada se, bjelodano je, već pripremala za ovu urotu, sigurno joj je u sjećanju. Jer – kada kaže „sudionici su koristili hitlerovski pozdrav“, referira se na jednog veselnika koji je na parkiralištu, nakon što je skup već završen, mjerio kukuruz. Dakle, „najveći susret fašista u Europi“, kako to misli zastupnica Zelenih, obilježio je jedan incident.

Defenziva službenog Zagreba

O čemu je, uostalom, lani za Deutsche Welle, odmah poslije mise, svjedočio glasnogovornik Koruške policije Rainer Dionisio.

„Vrlo dobra bilanca iz naše perspektive. Imamo samo jedno uhićenje, taj je čovjek podignuo desnu ruku i pokazao Hitlerov pozdrav. Priveden je i s njim će se pozabaviti Državno odvjetništvo“, kazao je.

Međutim, kada se vraćamo u prošlu godinu, treba kazati kako je i hrvatska politika – koju je, vidimo, prozvala Voglauerova – pokazala stanovitu defenzivu. Budući da je stvoreno ozračje kako skup po svaku cijenu treba zabraniti ili makar oko njega napraviti takvu psihozu da mnogi hodočasnici odustanu, hrvatske su vlasti na komemoraciju poslali drugi ešalon. Oprezno, plenkovićevski, kazao bih. Svi predsjednici – Sabora, Vlade i šef države poslali su svoje izaslanike. U takvu ozračju najbolje se snašla Katolička Crkva u Hrvata. Budući da je mjesna, koruška Crkva zabranila da zadušnicu vodi hrvatski biskup, misu je predvodio ravnatelj Hrvatskog Caritasa Fabijan Svalina, a propovijed je održao krčki biskup Ivica Petanjak.

„Neka svi oni do kojih dopire ovaj glas pokušaju shvatiti da ne mogu uništiti ovakva okupljanja. Nama naše bake i roditelji nisu prenijeli mržnju, nego uspomenu u svjetlu kršćanske vjere. Nismo danas ovdje jer nekoga mrzimo, nego jer svoje volimo“, poručio je biskup Ivica. No, naišao je na gluhe uši – koruške.

Ima li Hasanbegović prevelika očekivanja?!

Znakovito je, također, da se hrvatska Vlada (još) nije očitovala o rezoluciji austrijskog Parlamenta. Štoviše, nema (još) niti reakcije Počasnog bleiburškog voda. Istina, Jutarnji list je, nakon što je stigla vijest iz Beča, razgovarao s čelnikom Nadzornog odbora PBV-a Vladimirom Šeksom i članom PBV-a Zlatkom Hasanbegovićem. Ali, oba su naglasila kako iznose osobne stavove.

„…Bitno je kazati da su posljednjih godina i Hrvatski sabor kao pokrovitelj i Biskupske konferencije Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te PBV kao organizator poduzimali sve moguće korake da se komemoriranje žrtava Križnog puta i Bleiburga odvija tako da to bude isključivo komemoriranje – ništa drugo. Nikakvo veličanje nekog drugog, NDH-ova režima. U tom smo smislu polučili ogromne rezultate. A što se tiče ovih nasrtaja na Bleiburg, to je u bitnom stvar unutarnjih odnosa na austrijskoj političkoj sceni, a mi smo se našli u žrvnju tih odnosa“, drži Šeks.

Hasanbegović je, pak, (još) konkretniji, pa se, žaleći zbog odluke, uzda kako je Austrija (ipak) demokratska zemlja. Podsjeća pritom kako su se komemoracije održavale i u puno težim okolnostima, za vrijeme hladnoga rata – čak! Sve, dakako, sukladno austrijskim zakonima.

„Od Andreja Plenkovića očekujem da će izvršiti utjecaj kod svoje sestrinske, austrijske Pučke stranke i kancelara Sebastiana Kurza da se ta Rezolucija ne provede u djelo. Jer to bi bio udar na austrijsku demokraciju, ali i vrsta uvrjede hrvatskom narodu i državi“, misli taj hrvatski sabornik.

Njegova očekivanja, glede Plenkovića – osim ukoliko to premijer ne radi rabeći tihu diplomaciju – nisu zasad ostvarena. Tako je jedina službena reakcija pismo što su ga 24. lipnja, neposredno nakon što je austrijskom Parlamentu podnesen prijedlog za zabranu komemoracije hrvatskim poratnim žrtvama u Bleiburgu, napisali Franz Jordan, dopredsjednik Koruškog domovinskog saveza, Franjo Pavić, dopredsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa, i dr. Josip Stjepandić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini.

Svi “ustaše“ i „fašisti“

U tom svome podnesku rečena trojka piše, prije svega, predsjedniku Republike Austrije Alexanderu Van der Bellenu i kancelaru Kurtzu, ali i čelnicima Parlamenta: „… Posljednjih godina hodočasnici su morali otrpjeti bolne uvrjede i psovke poput ‘fašisti’ i ‘desničarski ekstremisti’, a da niti jedan sudionik nije identificiran kao takav. Poziv visokim predstavnicima austrijskih medija da usred mnoštva prate komemoraciju i tako se uvjere u njezin stvarni karakter ostao je bez odgovora. Kako se osjećaju rođaci nevinih žrtava koji u tisućama dolaze iz mnogih zemalja na Loibacher Feld kada moraju čuti i čitati na transparentima da su svi ‘ustaše’ i ‘fašisti’?! Bezbroj sudionika komemoracije – uključujući i one koji su se također protivili zločinačkom Titovom režimu i koje su Titovi ubojice (Udba) progonili u Austriji i Njemačkoj?“

Uz rečeno, potpisnici podsjećaju austrijsko čelništvo kako je u Južnoj Koruškoj bilo više od 80 mjesta partizanskih zločina, ali da (i dalje) stoji više od 40 partizanskih spomenika… Na kraju navješćuju Dane dijaloga u organizaciji Općine Bleiburg te naglašavaju:

„Štovani gospodine predsjedniče, poslijeratni događaji također su dio tužne povijesti Austrije i Koruške. Više od 200 000 izbjeglica prispjelo je u Korušku, mnogi su ubijeni na licu mjesta, a tisuće ljudi Britanci su poslali u sigurnu smrt. Važno je o tome javno se izjasniti. Kao skupina za prekogranični dijalog, pozivamo vas da nam se pridružite na putu Zajedno se sjećajmo, zajedno komemorirajmo i vraćanju dostojanstva spomenu na žrtvu.“ Ovo su poručili uz želju ostvariti izravni kontakt i dobiti pozitivan odgovor.

Panika jedini motiv

Dosad ga, međutim, nisu dočekali. Slijedom čega treba podsjetiti na ustrajna kroničara bleiburške tragedije Nikolaja Tolstoja koji u knjizi Klagenfurtska urota svjedoči kako u Bleiburgu nisu pogubljeni samo ustaše, nego i „…ljudi koje su Britanci vratili iz Austrije i koji su bili jednostavno seljaci. Ruke im nisu bile umrljane krvlju… Njihov jedini zločin bio je strah od komunista i loš glas komunista. Jedino što ih je tjeralo da napuste svoje domove bila je panika.“

Danas je evo, u režiji austrijskog Parlamenta, na djelu nastavak te urote iz ’45. Samo drugim sredstvima. A kako je riječ i o uvrjedi hrvatskog naroda i države, očekuje se – koordinirana s Katoličkom Crkvom – reakcija državnog vrha.

Josip Vričko/nedjelja.ba/hr/ https://www.nedjelja.ba/hr/Hrvatsko nebo