KAKO SU RUŠILI TUĐMANA Zdravko Gavran: Lideri i stranke “hrvatske opcije” (II. NASTAVAK)

Zdravko Gavran: Kako su rušili Tuđmana. Domovina TT, Zagreb, 1992. 119. stranica.

II. NASTAVAK

LIDERI I STRANKE “HRVATSKE OPCIJE”

U prvo doba i inicijalni HSLS (Hrvatski socijalno-liberalni savez), dok mu je predsjedao Slavko Goldstein (poslije je vodstvo preuzeo Dražen Budiša), a čiju je platformu izradio dr. Zvonko Lerotić, dok su ga najodlučnije zastupali Božo Kovačević, Vlado Gotovac, dr. Darko Bekić, dr. Franjo Zenko i nekolicina humanističkih intelektualaca, bio je s jedne strane blizak tzv. građanskoj orijentaciji UJDI-ja po propagiranom načelu “jedan čovjek – jedan glas”. Neki njegovi čelnici bili su usko povezani s tadašnjim vodstvom SSRNH (Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske). No pojedini predstavnici HSLS-a, među kojima osobito dr. Zvonko Lerotić, isticali su republičko-hrvatsku usmjerenost (u sklopu tada jedino javno zamislivog ‘jugoslavenskog okvira’) i uopće nacionalni moment, a u HSLS-u bila je prilično izražena i antikomunistička orijentacija.

Goldstein: Nikakav kolektivitet, nego – pojedinac

Čelnik HSLS-a Slavko Goldstein u jednom je interviewu istaknuo: “U to vrijeme već se bio pojavio UJDI, koji u prvi plan stavlja revitalizaciju jugoslavenske ideje; čulo se o inicijativi HDZ-a, koja u prvi plan stavlja hrvatski nacionalni osjećaj. Smatrali smo da je u tim okolnostima važno pokrenuti inicijativu koja u prvome planu neće imati nikakvi kolektivitet – ni državu, ni naciju, ni klasu, ni partiju – već čovjeka pojedinca, sa svim njegovim pravima, duhovnima i političkima, koja podrazumijevaju i slobodu nacionalnog osjećaja i nacionalnu slobodu općenito. (Start, 27. svibnja 1989.)“

Poznato je da je osnivačkom skupu HSLS-a pozdravni brzojav, osim Milovana Đilasa, poslao i otac “nepostojećeg” Memoranduma SANU Dobrica Ćosić, izrazivši “uverenje da će inicijativa pospešiti demokratski razvoj našeg društva i humanizaciju hrvatsko-srpskih odnosa”. Kako su ti odnosi pod Ćosićevim pokroviteljstvom poslije i stvarno “humanizirani”, pokazala je povijest. 

Ostale stranke i njihovi prvaci

Ostale političke snage koje su u Hrvatskoj tražile najprikladnije oblike svoga djelovanja primjerene novom dobu svoje su mjesto našle u cijelom spektru stranaka “hrvatske opcije”, među kojima je, od starijih, bio i Račanov reformirani SKH-SDP, pa i Mažarova Socijalistička stranka. No, najveći broj stranaka nastao je ili odjeljivanjem odnosno otpadništvom istaknutijih pojedinaca od Tuđmana i HDZ-a, ili pak utemeljivši se nasuprot ideji HDZ-a kao najšireg nacionalno-demokratskog pokreta.

Razumljivo je – kako pokazuje iskustvo svih komunističkih zemalja uoči prvih višestranačkih izbora – da su vlasti nastojale uz pomoć sebi lojalnih ljudi, ustanova, službi i posebnih društvenih skupina inicirati, utemeljiti ili poduprijeti što više stranaka, kako bi razmrvile oporbenjački raspoloženo biračko tijelo. Isto tako nastojale su do određene mjere potpomoći slabije stranke, kako bi se glavnom suparniku oduzelo što više glasova, te kako bi komunističke, socijalističke i njima odane stranke dobile, makar relativno, najviše glasova. A budući da je u Hrvatskoj od početka bilo očito da će vladajućim snagama odnosno tadašnjem državno-političkom ustroju i Hrvatske i Jugoslavije glavni politički protivnik biti HDZ, to je i glavni udar bio usredotočen na njega.

Budući da su u Hrvatskoj po popisu pučanstva iz godine 1981. samo tri četvrtine građana bili Hrvati, trebalo je HDZ-u kontrirati najprije tako da od one preostale, nehrvatske jedne četvrtine nitko, a ponajmanje Srbi, ne dade povjerenje HDZ-u, a onda da se tročetvrtinska hrvatska većina rasloji i razdijeli na mnoštvo manjih stranaka. Pri tome se računalo da jedni (“razboritiji i oprezniji”) neće imati povjerenja u HDZ ako ga se prikaže odviše hrvatski tvrdim odnosno neoustaškim, jer biti i u primisli “na strani NDH [Nezavisna Država Hrvatska, 1941. – 1945.]” značilo je ući u područje mentalnoga zabrana i očekivati policijsko-sudski progon. Od hrabrijih i zahtjevnijih (tzv. desničara i radikala) očekivalo se da će izgubiti povjerenje u HDZ ako ga se prikaže premalo nacionalnim, u usporedbi s “nacionalnijima”, pa je nekim antihrvatima dobro došlo čak i to što je obnovljena stranka oca domovine Ante Starčevića, HSP (Hrvatske stranke prava), kojoj je na čelo došao i ondje, unatoč kasnijim prosvjedima pa i pobunama većeg dijela vodstva stranke, ostao Dobroslav Paraga.

Isto tako, velik se učinak očekivao od stalnog ponavljanja da su Tuđman i još neke istaknute ličnosti oko njega bivši Titovi generali i partizani, “antidemokrati” i “boljševici”, jer se znalo da su veliku dijelu naroda dozlogrdili komunisti i da mnogi jedva čekaju izbore samo zato da bi zbacili komuniste, i jer je u cijeloj Europi vladala antikomunistička psihoza, a ponegdje i histerija. Stoga je i dio ostalih stranaka, koje su u svakom slučaju bile “ljevije” od HDZ-a, uporno isticao svoj antikomunizam na račun navodnog “sindroma boljševizma” u HDZ-u.

Za dio (starijih) građana i seljaka očekivalo se da će povjerenje dati obnovljenom HSS-u (Hrvatska seljačka stranka), pogotovu oni koji se sjećaju Stjepana Radića i štuju kult njegove tragične pogibije u beogradskoj skupštini. Utemeljeno je čak nekoliko radićevskih stranaka, koje su se borile za međusobni primat ili ujedinjenje, sve dok se nisu okupile, zbacile Čička i za predsjednika izabrale predratnog radićevca i otpalog hadezeovca (iz inicijativnog kruga) Dragu Stipca. No, to se dogodilo nakon izbora.

Od dijela vjernika, napose katolika, očekivalo se da će se prikloniti strankama koje ističu svoj konfesionalni, kršćanski profil. Od takvih stranaka osnovane su čak dvije demokršćanske (Lalić-Cesarova Hrvatska kršćanska demokratska stranka – HKDS i Hercegova Kršćanska demokratska stranka – KDS, koja se poslije utopila u HDZ) i jedna “katolička” (Šošićeva “Hrvatska katolička stranka”, čije se ime zbog crkvenih propisa nije moglo održati, pa je odmah izmijenjeno u “Hrvatska stranka”). U početku pak, ne samo nacionalnom, nego i kršćanskom strankom prikazivao se je osobito HDS (Hrvatska demokratska stranka), na čemu su ozbiljno radili braća dr. Marko i Vladimir Veselica te dr. Ante Vukasović i drugi čelnici. Bilo je još nekih novih stranaka i opcija, ali one su se pokazale zanemarivima. A pred izbore g. 1992. još jedan otpali iz HDZ-ove orbite (prvi ministar vanjskih poslova u HDZ-ovoj vladi g. 1990.), mr. Zdravko Mršić, utemeljio je Kršćansku narodnu stranku.

Izbor je ponuđen i pretpostavljenom “klasno svjesnom” radništvu, pa je niknula Socijaldemokratska stranka Hrvatske, koja je dosad iznjedrila samo jedno poznato ime – ime njezina predsjednika dr. Antuna Vujića, uz Željka Olujića, koji je u međuvremenu već davno napustio ideju socijaldemokracije videći da se ona na hrvatskom tlu pokazala više nego neprivlačnom. Tu su orijentaciju pokušali zauzeti i Račanovi komunisti, mijenjajući po drugi put svoje ime: najprije SKH u SKH-SDP (Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena), a zatim u SDP-SDP (Stranka demokratskih promjena – Socijaldemokratska partija).

Nedugo prije izbora, kad se vidjelo da svekolike stranke neće moći parirati HDZ-u, pompozno je promovirana Koalicija narodnog sporazuma, koja je okupljala nekolicinu stranaka i niz istaknutih, tzv. “nestranačkih ličnosti”, među kojima su bili dr. Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Dragutin Haramija, Srećko Bijelić i drugi „proljećari“ iz 1971., sada okupljeni u obnovljenu Hrvatsku narodnu stranku (HNS). Njima se pridružio i stanovit broj istaknutih pojedinaca iz javnog, kulturnog i znanstvenog života, s ak. Ivanom Supekom na čelu, a iz Sjedinjenih Država potporu im je dao čelnik Hrvatskog narodnog vijeća dr. Mate Meštrović. No, ništa nije pomoglo, te je i Koalicija na svenarodnim izborima doživjela fijasko. 

Čičak: Na jugocentrizam ne odgovaramo kroatocentrizmom

Govoreći o stranačkom životu u trenutku legalizacije utemeljenih stranaka, tadašnji predsjednik HSS-a Ivan Zvonimir Čičak u “velikom” interviewu za tada visokotiražni Nedjeljni Vjesnik rekao je: “Sa svim opozicijskim strankama imamo, kao i sve stranke međusobno, jako dobru suradnju. Zanimljivo je da je jedino Tuđmanova Hrvatska demokratska zajednica izuzetak, jer smatra da je ona jedina, dostatna, najveća, najljepša itd.” (Interview je objavljen pod naslovom “Na jugocentrizam ne odgovaramo kroatocentrizmom” u Nedjeljnom Vjesniku od 4. veljače 1990.).

Kao i mnogi drugi na mnogo drugih načina, i Čičak je pokušavao diskreditirati HDZ tako da od njega učini “bijelu vranu” u inače očito skladnu jatu i poju drugih ptica. Na novinarovu primjedbu da HDZ jest najveći, jer da ima oko 150.000 članova, Čičak uzvraća: “Padala je kiša u međuvremenu pa ih vjerojatno ima i malo više. Konačno, francuska Komunistička partija ima najviše članova, više nego sve ostale francuske partije, a na izborima dobiva sedam posto glasova. Naš stav, a mi smo osnovali oko pedeset ogranaka, u malim zaseocima kao što je Kalje u Žumberku, na dalmatinskim raseljenim otocima, u Lici, Istri itd. – jest da djelujemo s malim čovjekom, u malim sredinama, s malim jednostavnim programima na pitanjima telefona, vode, struje, cesta, formiranja malih industrijskih pogona koji će zaustavljati iseljavanje tako da napredak i industrija dođe k ljudima a ne da oni idu za njima. U tome je cijela filozofija naše politike.”

Aludirajući u nastavku interviewa na Tuđmana i HDZ, Čičak je ustvrdio: “Ono što Hrvatskoj danas treba, to je bezgeneralska demokracija. Demokracija sa što više stranaka. Ne treba joj miloševićevski politički obrazac s hrvatskim predznakom.” Zatim je nastavio: “Naime, ta nevješta kompilacija koju je HDZ pokušala izvesti gradeći svoj politički profil na Starčeviću, Radiću i avnojevskom titoizmu dolazi kraju. Jer HDS braće Veselice sve više se profilira kao starčevićanska stranka. HDZ-u dakle ne preostaje ništa drugo nego da bude ono što stvarno jest, politički i metodološki, a to je avnojevsko-titoistički staroboljševički, staropartijski model oblijepljen nacionalnim amblemima i zastavama.”

Čičak nije mogao (ili htio) zamisliti da bi takvu “čudovištu” od stranke narod mogao dati povjerenje. A usput mu na pamet nije padalo citirati prvu točku Programske deklaracije HDS-a, te tobože “starčevićanske stranke”, u kojoj se kaže da je njezinim pripadnicima „želja i cilj napredak Socijalističke Republike Hrvatske i SFRJ“. Uostalom, što drugo očekivati od čovjeka koji može – u situaciji kada se njegov narod nalazi suočen s prijetnjom najstrašnije, genocidne agresije – izjaviti: “Ja sam Hrvat, ali samo po rođenju, a ne po zanimanju i političkom uvjerenju; Moj cilj nije pjevanje pjesmica i vitlanje barjacima, već stvaranje slobodne države socijalnog blagostanja” (v. Čičkov interview objavljen pod naslovom “Protivnik zajapurenog hrvatstva”, Borba, 9. studenoga 1990.).

Tripalo: Ne smijemo riskirati

Teze slične Čičkovima iznosio je i iznenada “oživjeli” sedamdesetprvaš Miko Tripalo. On je uoči izbora, dok su komunisti još grčevito držali vlast i nadali se da će im većinski izborni zakon omogućiti da i s relativnom većinom postignu apsolutnu većinu u Saboru, i dok im je jedini ozbiljni suparnik bio HDZ, govoreći o Koaliciji narodnog sporazuma, izjavio: “Koalicija, međutim, ima i izrazito nepovjerenje prema HDZ. Smatram da bi za Hrvatsku bilo najgore ukoliko bi jedan komunistički totalitarizam kakav napuštamo, zamijenili sa hadezeovskim totalitarizmom. Takva opasnost realno postoji” (“Pobijedit će demokracija”, Borba, 17. travnja 1990.).

Istom prilikom Tripalo je rekao i sljedeće: “S Tuđmanom smo pregovarali oko ulaska u Koaliciju i on je to odbio vjerujući da je dovoljno jak da bi s ‘nekim sitnim strankama’ ušao u savez. Otvoreno nam je poručio da neće dozvoliti da mu kaplari vode politiku.” Istodobno, Tripalo je prema Anti Markoviću bio izrazito blagonaklon: “Osobno mislim da se Markoviću treba priznati reformska orijentacija na tržišnu privredu i višestranački sistem i to apsolutno treba podržati. Činjenica je također da boljeg programa od njegovog nije bilo i zato je taj program dobio u Jugoslaviji apsolutnu podršku.”

U razgovoru za Radio Deutsche Welle, na dan predizbornog skupa Koalicije narodnog sporazuma održanog u Olimpijskoj dvorani u Münchenu, govoreći o “umjerenom kursu” Koalicije, Tripalo, parafrazirajući Savku Dabčević-Kučar, ističe: “Dakle, vrlo radikalne promjene, ali na jedan demokratski i miran način. Jer mi ne smijemo sada riskirati, izazvati neki građanski rat ili nekakve gužve u Jugoslaviji, jer onda bi demokracija opet izgubila bitku.” Nije, dakle, razlog Tripalove bojazni i zabrinutosti u tome što bi, opet, stradala Hrvatska i Hrvati, nego što bi bila poražena “demokracija”.

Dr. Antun Vujić, šef Socijaldemokratske stranke Hrvatske, tadašnje članice “Koalicije narodnog sporazuma”, izjavio je pred izbore: “Mislim da situacija nije tako katastrofalna kao što se misli. SK, koji je do sada bio jedina stranka na vlasti, u sebi objedinjava različite tendencije. Mogli ste primijetiti da je u Skupštini i na partijskim kongresima dolazilo do oštrih konfrontacija. Mi vjerujemo da će demokracija čak i umanjiti te napetosti. Jugoslavija se mora reformirati. Ovakva kakva jest dalje ne može. Sve što potiče njene reforme, pa u krajnjoj liniji i određeni krizni momenti unutar toga, vjerujem da su dobrodošli” (Radio Deutsche Welle, 11. travnja 1990.).

Antihadezeovska i antituđmanovska kampanja

Iz svega rečenoga razumljivo je da su dr. Tuđman i HDZ – koji su se uporno pozivali na ustavnu formulaciju da Jugoslavija nije nositelj suvereniteta, nego da su to republike odnosno narodi koji su se dragovoljno udružili, i koji stoga imaju “pravo na samoodređenje do odcjepljenja” – bili najprije prešućivani, a kad se to više nije moglo, onda najbezočnije ocrnjivani.

“Oni što nas iz hrvatskih redova napadaju”, istaknuo je dr. Tuđman na I. općem saboru HDZ-a, “zbog toga što smo postavili zahtjev za ‘teritorijalnom cjelinom hrvatskoga naroda u njezinim povijesnim i prirodnim granicama’ [misli se na zahtjev iz znamenitog Proglasa HDZ-a od 29. studenoga 1989.], dokazuju da ili nemaju pojma o povijesnim i geopolitičkim čimbenicima, što na dulje staze uvjetuju sudbinu pojedinih naroda, ili im do nje nije stalo. Okrivljujući nas da time izazivamo pogibelj građanskog rata, zaboravljaju da smo mi taj zahtjev postavili NAKON što su planovi o stvaranju Velike Srbije, u okviru ili izvan već narušene avnojske Jugoslavije, izneseni već i pred međunarodnu javnost, i to u doba raspada jaltskog i oblikovanja novog europskog poretka.”

Pripadnike hrvatskoga i drugih naroda strašilo se od početka time da Tuđman i HDZ “vode zemlju u katastrofu”, da hoće NDH, ustaštvo i fašizam, da su antikomunisti, antisemiti, da neće socijalizam ni Jugoslaviju, da neće demokraciju, da je Tuđman nemoguća osoba, autokrat i tome slično. Od Prištine pa do Ljubljane, a osobito u jugoslavenskim glasilima u Zagrebu, nije se o Tuđmanu i HDZ-u moglo u novinama pročitati ili na televiziji vidjeti mnogo toga korektnoga, a kamoli dobroga i pohvalnoga. Išlo se na to da se Tuđmanov HDZ pošto-poto ljudima prikaže kao djeci “baba-roga”. Kao što se u jugoslavenskim režimskim ili disidentskim medijima nije prije toga desetljećima moglo naći ama baš ništa dobro o kardinalu Stepincu, kamoli o poglavniku NDH Paveliću, tako se praktički u jugoslavenstvujuščim medijima teško moglo pročitati što pohvalno o Tuđmanu, osim u nekima, i to onda kada je isticao avnojska načela.

Dapače, Tuđmana se htjelo učiniti “nedemokratom”, “autokratom”, “fašistom”, “antisemitom”, “ustašom”… Jedne talijanske novine iz toga doba napisale su da je Tuđman “bivši fašistički general” (Što li bi tek napisale da je Tuđman stvarno bio ustaški ili domobranski, a ne partizanski general?!). Beogradski glavni politički tjednik NIN, donoseći nekoliko oštrih komentara i zastrašujućih ilustracija povodom netom održanog I. općeg sabora HDZ-a u “Lisinskom”, na naslovnoj je stranici, ponad ilustracije koja na crnoj podlozi prikazuje jaje što se raspucava u znaku kukastog križa, donio naslovnicu: “HDZ i NDH – Kuda vodi Tuđmanov program” (vidi NIN od 4. ožujka 1990.).

NIN se očito oglušio o ono što je dr. Tuđman s tim u svezi rekao na tom Saboru, održanom 24. veljače 1990. A rekao je: “Pobornici hegemonističko-unitarističkih ili jugoslavensko velikodržavnih shvaćanja vide u programskim ciljevima HDZ-a ništa drugo do zahtjeva za obnovom ustaške NDH. Pri tom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka ‘kvislinška’ tvorba i ‘fašistički zločin’, već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama versailleskoga krojila ‘Novi europski poredak’, tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica. Prema tome, NDH nije predstavljala samo puki hir osovinskih sila, već je bila posljedak posve određenih povijesnih čimbenika.”

No u antihadezeovskoj i antituđmanovskoj kampanji, čiji su se akteri koristili najrazličitijim sredstvima s ciljem da se oslabi ili ocrni HDZ i njegovo vodstvo, vlasti i njezini prema javnosti okrenuti “informatori” pogriješili su svakako u jednome: Nisu shvatili da je narod tijekom dugih desetljeća “ispekao zanat” nepovjerenja prema službenim medijima, držeći već po intuiciji stranu onima koje na političkim forumima, u novinama i na televiziji najviše napadaju. Onoga koga se najviše napada, obezvređuje i progoni, pa makar i od neetabliranih, taj je sigurno pravi – bila je elementarna logika širokih narodnih slojeva. Bolje reći, hrvatski narod uspio je raspoznati, razaznati i razlučiti duhove, jer je shvatio da je riječ o vjerojatno posljednjoj prilici da dođe do svoje države.

O cijelom tom predizbornom razdoblju pisat će se knjige i knjige. U ovom trenutku važno je tek naznačiti premise za razumijevanje današnjih pozicija i odnošaja, jer su oni u velikoj mjeri ostali isti. Unatoč činjenici da je između prošlih i ovih izbora stvorena i od svih zemalja svijeta priznata nezavisna hrvatska država, logika i “argumentacija” prigovora, optužaba i sumnji na račun Tuđmana i vodstva HDZ-a ostala je u mnogočem ista. Kojima je smetao onda, uglavnom im smeta i sada.

Znači li to da povijest stvaranja hrvatske države još nije dovršena, ili da će se baštinjeni odnosi preslikati i na politiku koja se više neće baviti pitanjem države, nego mnogo specifičnijim i fragmentarnijim pitanjima, pokazat će najskorija budućnost.

Tuđman: Nova demokratska hrvatska politika

“Nova demokratska hrvatska politika”, istaknuo je predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman pred zastupnicima u Saboru na prvu obljetnicu Dana hrvatske državnosti, 30. svibnja 1991., “nastajala je u promijenjenim okolnostima i bitno doprinosila raspadu na hrvatskom tlu protunaravnih i protuhrvatskih ideja i stvarnosti i socijalizma i jugoslavenstva. Svoju novu hrvatsku politiku gradili smo na sintezi svih pozitivnih odredbenica, ali i na uklanjanju svih negativnih sastavnica dosadašnje hrvatske politike iz prošloga i ovoga stoljeća. Glavni i konačni cilj takve naše politike bio je i ostaje: da na vlastitim, hrvatskim, i europskim demokratskim zasadama ostvarimo punu suverenost i samostalnost hrvatske države. Istodobno želimo ostvariti takvu demokratsku preobrazbu sveukupnoga hrvatskoga društva da bi nam preporođena domovina – Republika Hrvatska – mogla postati ravnopravnim sudionikom stvaranja nove zajednice europskih naroda… (isto)”

Vezano

KAKO SU RUŠILI TUĐMANA Zdravko Gavran: U Tuđmanovu znaku (I. nastavak)

KAKO SU RUŠILI TUĐMANA Zdravko Gavran: U Tuđmanovu znaku (I. nastavak)

Zdravko Gavran/Kako su rušili Tuđmana/Hrvatsko nebo