Marija Dubravac : Lepoglavska priča

LEPOGLAVSKA PRIČA

“Navik on živi ki zgine pošteno.”
Frano Krsto Frankopan

U Lepoglavi, u Hrvatskom Zagorju

Gdje nekoć Hrvat čekao mile slobode ‘‘Zorju”

Koči  se ogromna tvrđa… Petsto godina broji!

Ne izjede ju vrijeme, tuča, gromovi, hrđa,

Stoljeća klize, ona prkosno stoji.

I kao sijeda baka glava joj mudra, stara,

Pamti uljeze, bitke i monarhije:

Turčina, Habsburgovca, lukavoga Mađara,

I tko sve za Hrvatskom ruku pružao nije

Jer htjede svaki vrag, Hrvatu sjest na prag.

Sjeća se ‘‘baka” – u tvrđu dođoše pavlini,

Bijeli fratri, ljudi pametni, fini,

Hrvatski bio im duh.

Tu molili, radili, stjecali svagdanji kruh,

Živjeli za svoj rod.

Donosili su plod i bili Zemlji čast.

A onda carska vlast grabežljivoga stranca,

Josipa drugog, Austrijanca, uze pakleni mah.

Zavlada jad i strah – pavline tjerahu van!

Ništa odnijeli nisu, tek oči suza pune.

Naredbom carske krune

Taj sveti samostan, strpljivo brojio dan po dan

I posta mnogom uzniku stan.

Govore hladni zidi:  –  Čovječe, dođi, vidi,

Povijest sačuva spom.

Ovdje su patnici bili i krvlju poškropili

Zidine Lepoglave. Bjehu to doba strave,

Doba krvavih muka kada je ‘‘Crna ruka”

I jugobagre svita u ime naroda i Tita

Krojila zakon svoj,

A crven-petokraka usred mrkloga mraka

Lomila Hrvatu kost; kada samice hladne

Gledahu ljude gladne, užas, kletvu i post.

Rijeka suza je tekla, a jugopravda rekla

Da Hrvat mora patit, neposluh kaznom platit,

Ostati vječni crv.

Junak koj’ slušat neće, eto mu puste sreće!

U Lepoglavu s njim! Bljuvati će krv,

Imati neznan grob, stog slušaj ustaško đubre

Rob si i samo rob!

Jednoga dana na radost partizana

U staru Lepoglavu došao čovjek svet.

Visoko dignuo glavu, mrzio dušman ga klet.

Crna ga resila halja i dostojanstvo kralja

I osmjeh mio, blag.

Čitavom Lepoglavom s pritajenom stravom

Čuo se šapat drag: ‘‘Ljudi, Stepinac to je,

Naš pastir i naš brat! Čuvaj ga Bože s neba,

On rodu svome treba on će nam snagu dat.

On je naš stanac kamen, utjeha, nada i kras;

Vjere  i hrvatstva znamen, ponos nam, štit i spas.

On bilo naše sluša i tužnog roda krik.

Hrvatska njegova duša s nama trpi bol.

On naš je mučenik koj’ patnju hrabro kuša

I drži ko čvrstu nit Hrvatsku suznu dol.’’

Nepobjedivi lav, dade se Domu sav

I trpio je rad. Čovjek  nevin, prav,

Baš kao Isus Krist.

Iz ponosnoga oka sjala ljubav duboka,

Obraz bio mu čist.

I samo Hrvat osta, nikada izdajica,

A nudiše mu dosta da bude kukavica,

Da im se proda, da se Vragu poda

I bude gazda u Crkvi vazda,

Da vlada s Titom i jugo-svitom;

Ih, kakav mu nudiše raj

I siguran u paklu kraj!

Vrijeme prohuja… Povijest zapisa

Lepoglavsku priču, neumrli spom.

Bjegnu iz zidina klupko crvenih guja

Što trovahu život sinu hrvatskom.

Nestao Josip drugi, nesta krvave juge,

Na doba suza i tuge, ostao spomen klet;

Al’ naš Stepinac živi i nikad neće mrijet;

Danas je blaženik, sutra će biti svet!

‘‘Jer navijek živi koji pošten mrije,

U kome srce hrvatsko bije.”

Slava mu!

Marija Dubravac, Brisbane/Hrvatsko nebo