Izetbegovićev četvrti politički narod je i pravna i stvarna fikcija, koju koristi da bi eskivirao provedbu drugog mostarskog sporazuma

Lider SDA Bakir Izetbegović u nekoliko intervju danim sarajevskim medijima otkrio je dvije stvari. Prvu kako namjerava eskivirati, izvrdati, obvezu koju je preuzeo potpisujući sporazum s liderom HDZ BiH Draganom Čovićem koji se odnosi na izmjene Izbornoga zakona kako bi se zajamčili “legitiman izbor i legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda i građana na svim administrativno-političkim razinama, u Predsjedništvu BiH i domovima naroda”. I drugo, kako mu je cilj Federaciju BiH pretvoriti u bošnjački entitet u kojem bi Hrvati imali status kakav Bošnjaci imaju u Republici Srpskoj- kao multietnički ukras koji ni o čemu ne odlučuje.

Podsjetimo Čović i Izetbegović potpisali su u Mostaru dva sporazuma. Prvi se odnosio na Mostar. Čelnici dviju najjačih hrvatskih i bošnjačkih stranaka HDZ BiH i SDA usuglasili su, uz suport specijalnog predstavnika EU Johana Sattlera, američkog veleposlanika Erica Nelsona i britanskog Matta Fielda prijedlog izmjena izbornih pravila za Mostar, kojima se, kako to nalaže presuda Ustavnog suda BiH izjednačava vrijednost glasa svakog birača u Mostaru. Te izmjene trebala bi usvojiti oba doma Parlamenta BiH na sjednicama najavljenim za 7 i 8. srpnja.

No, Mostar i nakon implementacije novih izbornih pravila, koja će omogućiti održavanje izbora za Gradsko vijeće Mostara, nakon 12 godina apstinencije, najvjerojatnije u vrijeme kada se ti izbori budu održali i u drugim općinama i gradovima, 15. studenog ove godine, ipak neće biti organiziran kao druge jedinice lokalne samuprave u BiH. Naime, Čović i Izetbegović uz izmjene izbornih pravila suglasili su se i o novom statutu Grada Mostara, kojeg bi na prvoj sjednici, a vidjet ćemo hoće li, trebalo usvojiti novo mostarsko Gradsko vijeće. Taj najviši gradski pravni akt, na lokalnoj razini uvodi elemente konsocijacijske demokracije, što nigdje u BiH nije slučaj, odnosno onemogućava (hrvatsku) tanku većinu da upravlja gradom. Naime, prema predloženom statutu, koji je preslikani, uz par izmjena, postojeći gradski statut, nametnut od bivšeg visokog predstavnika Paddya Ashdowna, sve ključne odluke gradski parlament donosio bi dvotrećinskom većinom. Dvotrećinskom većinom bi se birao gradonačelnik, usvajao gradski proračun, urbanistički planovi, mijenjao statut, gradske ulice, simboli grada… Prema tom aktu ni jedan narod ne bi mogao imati više od 15 i manje od četiri vijećnika, postojali bi klubovi naroda koji bi imali mogućnost pokretanja vitalnog nacionalnog interesa…

U Mostaru, ali samo u Mostaru, su SDA i druge bošnjačke stranke zdušno zagovarale ravnopravnost naroda, i protivile se majorizaciji, uz obrazloženje kako su Bošnjaci u Mostaru bili žrtve etničkog čišćenja, no taj princip koji ne postoji nigdje u BiH na lokalnoj razini, nisu spremne primjeniti primjerice u Travniku gdje su Hrvati bili žrtve progona tzv. Armije R BiH i u kojem su izloženi majorizaciji. I u konačnici princip jedan čovjek jedan glas, kako je presudio Ustavni sud BiH, u Mostaru je predloženim Statutom razvodnjen, devalviran, a uveden je konsocijacijski model upravljanja. Model kakav prema daytonskom Ustavu postoji na razini države i entiteta, gdje bi ga bošnjačke stranke srušile, kako bi uspostavile “normalnu državu” u kojem bi vrijedilo načelo jedan čovjek jedan glas. U Mostaru, gdje bi, kao i u ostalim općinama i gradovima trebao važiti građanski princip “jedan čovjek- jedan glas”, sve bošnjačke stranke bile su za ravnopravnost i konstitutivnost naroda. Na razini Federacije BiH, gdje se prema daytonskom ustavu treba poštovati i primjenjivati načelo konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda to načelo za njih je “etnonacionalistički princip”, “segregacija”, “aparthejd”, “vladavina manjine nad većinom”. Principjelno nema što.

I kako što je za Mostar odlučio da glas svakog birača mora vrijediti jednako, Ustavi sud BiH je jednako tako, tumačeći Ustav BiH, po apelaciji Bože Ljubića, presudio da se u Domu naroda Parlamenta F BiH i Predsjedništvu BiH mora osigurati legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda, a to znači da izaslanike u sva tri nacionalna kluba i tri člana Predsjedništva BiH moraju birati oni narodi koje ti izabranici trebaju predstavljati, dakle Hrvati, Bošnjaci i Srbi.

Čović i Izetbegović obvezali su se kako će istovremeno kroz izmjene Izbornog zakona provesti i presude Europskog suda za ljudska prava u predmetima Sejdić- Finci, Pilav i Zornić. Implementacijom tih presuda, u najkraćem, omogućilo bi se i pripadnicima nacionalnih manjina i svima ostalima da se mogu kandidirati za članove Predsjedništva BiH.

Iako, postoje izborni modeli koji osiguravaju i da se svi mogu kandidirati, a tri naroda izabrati one koji će ih predstavljati bez značajnog utjecaja drugih na njihov izbor, Izetbegović, presudu Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić suprostavlja presudama Europskog suda, navodeći kako prva favorizira etnički, dok presude Europskog suda, favoriziraju građanski princip, pri tom preferirajući ove potonje na osnovu njihova broja (tri), što je kvazi argument.

Lider SDA, ne prvi put, koristi još jedan kvaziargument kako bi ishodio sporazum kojim bi “legitimno političko predstavljanje” proveo tako što bi ga poništio. On izmišlja “četvrti politički narod u BiH”- “ljevičare”, koji po njemu ne žele pripadati ni jednom narodu, a za koje tvrdi da čine 25 posto stanovništva BiH. I s njima bi Hrvati trebali napraviti kompromis, a on i njegova SDA bi, veli, u tome pomogli. Velikodušno, nema šta.

Samo da taj Izetbegovićev četvrti politički narod nije apsolutna i pravna i stvarna fikcija. Pravna jer Ustav BiH poznaje samo tri konstitutivna naroda, kojima daje status jednakopravnih- Bošnjake, Hrvate i Srbe. Stvarna, jer prema popisu stanovništva u BiH iz 2013. 97,5 posto stanovnika ove zemlje se izjasnilo kao pripadnici jednog od ta tri naroda. Ostalih, a tu spadaju svi oni koji se ne izjašnjavaju kao jedan od spomenuta tri naroda, dakle i pripadnici nacionalnih manjina, i svih drugih, svega je 2,5, a ne 25 posto, kao što tvrdi lider SDA. I konačno, ti Izetbegovićevi “ljevičari”, ma koliko se on trudio tvrditi kao oni ne pripadaju ni jednom od tri naroda, dio su nacionalnog bošnjačkog korpusa, više od 98 posto njih, a politički sto posto.

Argumentacija kojom bi Izetbegović izvrdao provedbu presude Ustavnog suda BiH po apelaciji Ljubić zapravo je na razini priče za malu djecu. On zna da u ozbiljnim političkim, znanstvenim, pa i međunarodnim krugovima ta priča “ne pije vodu”. No, svejedno pokušat će igrati na tu kartu, pa ako upali, upali.

Izetbegovićev pristup u skladu je s dugoročnom strategijom bošnjačke politike pretvaranja, primarno Federacije, u bošnjački entitet, eliminacijom Hrvata kao političkog faktora.

Ta bi politika osigurala Hrvatima da mogu izabrati svih 17 izaslanika u Dom naroda Parlamenta FBiH, kad već moraju, ali bi reducirala ovlasti tog doma na razinu Vijeća naroda u Republici Srpskoj. Dakle, oduzeli bi mu zakonodavne ingerencije koje bi imao samo većinski bošnjački Zastupnički dom, a Domu naroda dodijelili ulogu zaštitnika “vitalnog nacionalnog interesa”, o čemu bi, u konačnici, odlučivao federalni Ustavni sud. Nije teško zamisliti kako bi ta institucija presuđivala o Vitalnom nacionalnom interesu na sličan način kao što presuđuje Ustavni sud Republike Srpske kada Bošnjaci ili Hrvati pokrenu pitanje zaštite VNI na neki od zakona koje usvoji srpska većina u Skupštini RS-a. U najkraćem-odbacivanjem apelacije.

Da SDA tako vidi provedbu presude Ustavnog suda BiH po apelaciji Ljubić potvrdio je i sam Izetbegović u intervju portalu Depo.ba

– Bošnjaci bi sigurno bili spremni pomoći Hrvatima da osiguraju vlastitu poziciju, da bez straha od dominacije gledaju u budućnost. Ta pozicija znači isključivo Ustavom zagarantovanu proporcionalnu zastupljenost i zaštitu vitalnih nacionalnih interesa, a ne pravo HDZ-a da bez obrazloženja zaustavi formiranje operativne vlasti u Federaciji BiH ili da spriječi popunu Ustavnog suda Federacije BiH. A HDZ nam ovo dvoje upravo radi – bez nove vlade smo njihovom voljom već skoro 20 mjeseci, Ustavni sud je nepopunjen već pola godine, kazao je lider SDA, potvrđujući kako njegova stranka Hrvate vidi na isti način kao Dodik Bošnjake i Hrvate u Republici Srpskoj- kao remetilačku manjinu.

Postalo je već ustaljeno Izetbegovićevo isticanje Hrvata kao manjine koja hoće vladati većinom. Istina, Hrvati jesu manjinski narod u Washingtonskim sporazumom skrojenoj, a Daytonskim potvrđenoj Federaciji BiH, kojim im je osigurana ravnopravnost s brojnijim Bošnjacima. No, isto tako mogu biti većinski narod, u drugačije uređenoj BiH, s tri federalne jedinice, koju Izetbegović treba dobiti kao odgovor HNS-a na svoju političku agendu.

Milan Šutalo/hms.ba/ https://hms.ba/Hrvatsko nebo