I. Barić: Odgovornost je glavna poluga slobode

Čovjek koji je formiran kao proizvod diktature, boji se slobode

Hoćemo li iskoristi nadolazeće izbore da bismo napravili korak naprijed ili ćemo i dalje stagnirati, tapkati na mjestu pa možda i nazadovati? Hoćemo li birati časne, ozbiljne i odgovorne ljude ili ćemo birati one koji gledaju samo svoje interese, a ne opće dobro svih ljudi? Hoćemo li tražiti dobre i ostvarive programe i ljude koji su ih spremi izvesti ili ćemo prihvatiti demagoško obmanjivanje?

Nameću se su neka od pitanja koja bismo si trebali postavit na ovim parlamentarnim izborima:

• Tko je odgovoran za još uvijek velike društvene podjele u Hrvatskoj?
• Tko je odgovoran za veliko iseljavanje najkvalitetnijeg hrvatskog stanovništva?
• Tko je odgovoran da je Hrvatska pretposljednja u EU po potrošnji i BDP-u po stanovniku?
• Tko je odgovoran da je Hrvatska na ovogodišnjoj ljestvici konkurentnosti Instituta za razvoj poslovnog upravljanja (IMD) iz Lausanne na 60. mjestu od 63 analizirane ekonomije, pa je najnekonkurentnija zemlja u EU te se nalazi na samom začelju liste, a iza nas su samo Mongolija, Argentina i Venezuela?

Bilo bi ljudski reći “Svi smo odgovorni”, kako je napisao književnik i javni radnik Petar Šegedin u svojoj knjizi koja nosi isti naslov (Matica hrvatska, Zagreb 1971.).

Čini mi se da je Šegedin u pravu.

Svi smo odgovorni i vlada i opozicija, vlada što nije bolje upravljala, a opozicija što nije budnije pazila i na vrijeme upozorila javnost na pogreške, intelektualci jer ne upućuju narod na probleme i njihova rješenja, a narod je odgovoran jer je zbog neizlaženja na izbore iz nemara ili neznanja, birao takve političare za svoje zastupnike, župane i predsjednike.

Živimo u vremenu lako dostupnih informacija i znanosti, iz gotovo svih područja i nemamo pravo na neznanje. U slobodnim državama engleskog govornog područja postoji svima dobro poznata uzrečica “Ignorance is no excuse”, što u prijevodu znači “neznanje nije izgovor”, jer nitko ne može upotrijebiti nedostatak znanja za izgovor, jer je dužan saznati.

Stanovnici u slobodnim uređenim državama su svjesni da moraju imati jaku opoziciju koja bi mogla pratiti rad vlade, upozoravati na njene pogreške i prisiljavati ju na donošenje odluka koje će biti pravedne i na korist cijele narodne zajednice.

Dakle, općenito govoreći svi smo mi odgovorni za stanje u kojem se nalazi hrvatski narod, ali najveću odgovornost na političkom području imaju političari, na vjersko-moralnom području Crkva, na kulturnom području kulturni radnici, na ekonomskom području ekonomski stručnjaci i privrednici, na socijalnom socijalni radnici, itd. itd.

Najodgovorniji od svih su oni koji su hijerarhijski na višim vodećim položajima, koji su imali vlast, donosili odluke i doveli nas u sadašnje stanje.

Na predizbornom sučeljavanju ministrice Nine Obuljen Koržinek i Karoline Vidović Krišto, u emisiji koju je vodio Mislav Bago, gledali smo kako se ministrica ljuti i ne želi prihvatiti odgovornost za pronevjeru i financiranje komunističkog derneka u Rijeci. Govori da su zato odgovorni drugi a ne ona, iako je baš ona na čelno mjesto kulture stavila Danila Šerbedžiju, sina poznatog glumca Rade Šerbedžije. Nije li to klasični primjer ljudi koji u sebi nose način razmišljanja iz prošle države, gdje nitko nije ni za što odgovoran, za razliku od načina razmišljanja slobodnih ljudi koji se žrtvuju, uče, razmišljaju i nastoje svoje zamisli ostvarivati do vrhunca svoga kapaciteta. Imamo mi i ljudi koji šalju pozitivne i poučne poruke. Crkva u Hrvata je najzaslužnija za opstojnost hrvatskog naroda, zato napad na nju najčešće dolazi od naših neprijatelja, ali i od zlonamjernih i nesvjesnih pojedinaca, jer ne vide koliko nam je potrebna ljubav i vjersko-moralni odgoj koji ona najjače promiče. Kao svi ljudi i oni mogu griješiti, ali čovječanstvo ne poznaje veće ljubavi od Isusa Krista i bolje nauke od kršćanske.

Hrvatska je u vjerskom pogledu pluralistička zemlja, iako se je hrvatski narod kulturno razvijao u sferi zapadnog kršćanstva. U Hrvatskoj danas djeluju i druge vjerske skupine, agnostici, ateisti i oni vjerski indiferentni, koji imaju pravo na slobodno izražavanje svojih gledišta jednako kao i različite tradicionalne vjerske zajednice, ali nitko nema pravo nametati svoje svjetonazore, koji bi vrijeđali druge ljude.

Ispravna je stoga poruka fra Marija Knezovića upućena hrvatskim političarima i kandidatima na idućim parlamentarnim izborima, u kojoj ih savjetuje da se ponašaju kršćanski kad kaže: “Vrijeme je da se stane na loptu” i da se grubo i neljudski ne napadaju, jer će nakon izbora morati surađivati ili koalirati, te za primjer navodi da nije pametno ogovarati buduću nevjestu, koja će vam doći u kuću, i zajedno s vama živjeti.

Mislim da nije dobro, što rade neki naši svećenici, i rezerviraju prva mjesta u crkvi političarima koji dolaze s namjerom samopromocije, a mnogi ni nisu vjernici.

Ostaci jugoslavenske diktature

Dok političari, u slobodnim državama zapadne civilizacije ističu svoje ostvarive i narodu razumljive programe, mole ih i traže da glasuju za njih, stalno im govore da vjeruju u njihovu pamet, te da će prepoznati da su baš oni najbolji, većina hrvatskih političara, a pogotovo oni u velikim strankama, bahato govore da su oni najbolji, a njihove stranke jake i da će baš oni pobijediti na izborima. Zar nije to vrijeđanje zdravog razuma i inteligencije birača.

Biti slobodan najteže je stanje za čovjeka, jer znači biti obvezan donositi odluke i za te svoje odluke odgovarati. Često puta to zahtijeva u sudbonosnim časovima poći novim, nepoznatim putem, punim zasjeda i pogibelji, sa sviješću da u slučaju neuspjeha neće biti primljen izgovor: “Zabunio sam se, nisam to predvidio, jer sam morao odluke donositi na brzinu”. Slobodan čovjek može se zabuniti, može i pogriješiti. Ako zabune i pogreške štete samo njemu, odgovoran je samo svojoj savjesti, a ako štete i drugima odgovoran je zajednici. Zajednica slobodnih ljudi odgovara za svoje zablude i pogreške isto kao i pojedinac. Ne može se okriviti jednog, ako je zajednica stvarno bila slobodna.

Nasuprot slobodi, u neslobodnim zajednicama nema te odgovornosti. Diktator vlada i sakuplja hvalospjeve i obožavanje dok ima uspjeha, a kad propadne, objese ga kao Mussolinija ili ga ubiju kao Čaušeskua. Njegovi nasljednici javno plešu na ulicama i trgovima od zadovoljstva što je tiranin umro, jer su bar na časak osjetili oslobođenje, iako ni sami nisu svjesni koliko je mukotrpan put iz diktature do slobode. U diktaturi nitko nije ni za što odgovoran. Dovoljno je biti oprezan i lukav, uokviriti svoje djelovanje u mreži propisa i uputa, izvršavati naloge i ulagivati se nadređenom, pa osoba može lagodno i bezopasno živjeti.

Onaj tko djeluje kao dio stroja lako obavlja svoju dužnost i nije odgovoran ni za što, jer samo vrši funkciju koja mu je namijenjena. Slično je i s ljudima u diktaturi – šuti i izvršavaj zapovijedi. Problem tek nastaje nakon pada diktature, jer se društvo nije naviklo na slobodno, pravedno i odgovorno odlučivanje. Čovjek koji je formiran kao proizvod diktature, boji se slobode.

Sloboda

Nažalost, pravo na slobodu priznaje se tek onda kad iza njega stoji sila. Zato svaka narodna zajednica koja želi biti slobodna prije svega mora imati svoj državu i sve njene atribute koje imaju i druge slobodne države.

No što je to sloboda jedne narodne zajednice? Sloboda je riječ koja budi osjećaje i djeluje na ljude, te u očima svih znači nešto veliko. Ali što je sloboda?

“Sloboda je unutarnja stvaralačka energija čovjeka”, rekao je Nikolaj Berdjajev.

“Sloboda je nedostiživo savršenstvo prema kojem teži društvo stalnim i svakodnevnim naporom, nastojanjem i sazrijevanjem. Biti slobodan i htjeti biti slobodan znači biti u neprestanom naporu”, napisao je prof. Ivan Oršanić. (Vizija slobode).

“Sloboda je idealno stanje čovjeka. Njegov najsavršeniji životni oblik, ali mu nije od prirode dana na tanjuru. Dana mu je samo sposobnost da je spozna i da je mukotrpnim radom ostvari.”, napisao je dr. Ivo Korsky u “Republici Hrvatskoj” br. 27/28 za studeni 1957.

Ako stvarno i pošteno shvaćamo duh zapadnjačkog demokratskog razvitka, ako stvarno hoćemo slobodni društveni poredak za svoju narodnu zajednicu, onda se moramo ugledati na one države i narodne zajednice koje imaju najveći stupanj slobode, njihovim vrijednostima i segmentima u cijeloj strukturi.

Kolektivna sloboda jednog naroda u odnosu na druge narode ostvaruje se uspostavom nacionalne države. Država je temeljni okvir narodne zajednice, bez koje narod ne može biti slobodan, a niti pojedinac, pripadnog tog naroda ne može biti slobodan ako cijeli narod nije slobodan.

Možda će se netko pitati čemu ovo, svi mi tobože znamo što je sloboda, jer su tolike tisuće patile, a mnogi su za slobodu i život dali. Samo da spomenemo žrtve Domovinskog rata, za koje Državni Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar navodi da ukupni broj stradalih i nestalih s hrvatske strane iznosi 15.007 osoba. Dr. Andrija Hebrang piše da je među njima čak 402 djece.

No slobodu osjećati nije isto što je i slobodu izgrađivati. Bez shvaćanja pojma slobode nije moguće izgraditi društvo u kojem će se svi osjećati slobodni i ravnopravni. To što mi danas imamo hrvatsku vojsku, hrvatski novac, Hrvatski sabor i vladu ne znači da je sloboda na visokoj razini u kojoj bi se svaki ili bar većina hrvatskih državljana osjećala slobodna, sretna i ponosna. U ovakvoj slobodi nam se događa krađa referenduma, jedni žive u izobilju, dok drugima nedostaje za životni minimum, za jedne je uspostavljen sustav pravde, a drugi se osjećaju obespravljeni.

Nitko ozbiljan neće misliti da je sloboda to da svatko radi što hoće bez obzira na druge, to je stanje bezvlađa, samovolje, zakon prašume u kojem je sloboda jačega neograničena prema slabijem i tek je sputava sloboda još jačega.

“Sloboda je stanje u kojoj je svaki član zajednice pozvan odvagnuti svaku odluku i odlučiti se za svoj put tako da ne povrijedi svoju savjest, ni slobodu svog bližnjeg, niti interes svoje zajednice, nego naprotiv da s najvećom odgovornošću izgrađuje svoju osobnost i da sudjeluje u upravljanju i izgrađivanju narodne zajednice. Korektiv slobode je odgovornost. Stvarno je slobodno samo ono društvo u kojem svi pripadnici odlučuju o općim pitanjima i odgovaraju za svoje odluke.”, napisao je dr. Ivo Korsky u “Republici Hrvatskoj” br. 27/28 (studeni 1957.)

Danas se zbog koronavirusa nalazimo u vrlo neizvjesnoj situaciji i nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti ekonomske posljedice, trebati će nam odgovorni, pametni i smireni ljudi, domoljubi i najbolji umovi, koji će imati hrabrosti i znanja, da nas izvedu na pravi put i prebrodimo krizu. Narod optimizma će iskoristiti svaku krizu da se više zbliži, ojača i izađe još snažniji.

Narod koji je uspio, tako reći goloruk, pobijediti četvrtu vojnu silu u Europi i u Domovinskom ratu ostvariti samostalnost, zaslužuje bolju budućnost. Ali da bi smo mogli ostvariti naš cilj morati ćemo birati političare i tražiti od njih programe s primarnim strateškim interesima cijele hrvatske narodne zajednice uključujući i Hrvate BiH.

Publicist i politički pisac gospodin Davor Dijanović napisao je članak, koji je objavljen 14.06. 2020. na portalu Direktno.hr s naslovom “Protiv klijentelizma se možemo boriti na sedam načina, ne zaboravimo ključne vrijednosti, sve ostalo je laž i opsjena”:
• Domovinski rat kao temelj;
• Demografska strategija;
• Reforma pravosuđa;
• Reforma javne uprave;
• Niži porezi i poticaji malih obiteljskih gospodarstva;
• Jačanje vojne moći i
• Pomoći Hrvatima Bosne i Hercegovine.

Iziđimo na izbore i birajmo najbolje ljude, čijih se djela nećemo sramiti kao što se sramimo svadljivog i bahatog predsjednika Milanovića, koji dijeli narod i nastavlja putem Stipe Mesića. Molim vas dragi hrvatski narode i svi stanovnici države Hrvatske, birajte po svojoj savjesti najbolje ljude, koji će služiti našem zajedničkom dobru. Izvršimo svoju građansku dužnost, iziđimo na izbore da se ne bi poslije njih kajali. U vlak se ulazi dok stoji kasno je dizati nogu kad ode.

Ivan Barić/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo