MILE PRPA: Galaksija, VIHOR ORHIDEJA (7)

Za čitatelje našeg portala, donosimo nekoliko pjesama u prozi iz neizdane knjige, autora gospodina Mile Prpe (br.6) (Knjiga sadrži 110 pjesama u prozi)

Galaksija
VIHOR ORHIDEJA

Magle

Kuda idu magle,
da zamagle nam poglede, naše misli i naše nade.
Kuda idu magle, kojim smjerom nas vode,
kojem cilju?
Ponijele nas mutne magle,
vode li nas u novo ropstvo.
Sve su mutne i sprečavaju nam vizure.
Prave jesenje magle.

Ne, nisu jesenje
već duhovne magle,
ideološke da ne znamo tko smo i čemu težimo.
Političke da bi im služili, a oni samo uzimali.
Magle lažne nade da bi nam obećana sreća
bila nadohvat ruke, a nikada u ruci.
Magle beznađa gdje samo ponekad
ugledamo sunce nade
tek toliko da znamo da još postoji.

Magle lažne sreće u budućnosti,
magle da lakše progutamo laži
na svim područjima.
Mi sve više otvaramo oči,
ali nema glasa krika i prosvjeda,
tek šapćemo ostavite nam barem
našu vjeru.

Snovi

Sanjali su naši stari snove svoje.
Rekoše mi – Sinko, snovi su zlato.
Ne kontrolira ih država,
na njih se ne plaća porez.
Sanjaj, sanjaj sinko,
snovi su od Boga.
San ne laže niti govori istinu.
San je noćna budnost i dnevna uspavanost.
U životu ti treba i jedno i drugo.
Lažni snovi nisu lažne nade,
lažne nade nisu lažni snovi.
Neka dijete sanja
svoju budućnost.
Neka dijete sanja svoju radost
Neka dijete sanja svoju sreću.
Neka dijete sanja
ljubav
kojom će biti obdaren.
I nitko mu nema pravo taj san oduzeti.
Cijeli svijet je sanjao!
I dok je sanjao bilo mu je lijepo.

Kletva

Kletva, kletva, pa kletva.
Ljudi proklinju, jer ne mogu vjerovati,
jer ne mogu ljubiti, jer ne mogu voljeti.
Proklinju jer se ne znaju moliti.

Kletva je otrov od kojeg se ne umire,
jer nije otrov tijela – već otrov duše.
Nema prokletije riječi od kletve,
njome se zaziva zlo drugima,
njome se proklinju još nerođeni potomci.

Kletva je prošlo, sadašnje i buduće zlo.
Ništa tako ne truje nečiju dušu kao kletva.
Tko proklinje druge bit će proklet.
Tko izgovara riječi – proklet bio,
te su riječi poput bumeranga
pogađaju onog tko ih izgovara.

Kletva i blagoslov su dva oprečna pojma.
Iza blagoslova stoji Otac milosti,
a iza kletve Otac zla.
Kletva sustiže onoga tko je izgovara.
Jao ustima koje izgovaraju kletve.

Ogledalo

Kome nije zanimljivo ogledalo.
Ponajprije da vidi samog sebe
je li dotjeran za izlazak i sl.
Potom, ogledalo čovjeku daje mogućnost
da se zagleda u svoje vlastite oči,
a oči su kako znamo prozori duše.
U ogledalu možemo vidjeti
i svoj vlastiti smješak, zabrinutost na svome licu.
Ponekad gledamo i bore
za koje nam nije jasno otkud su se pojavile.
Ali od svega je najvažnije – gledamo reflex svoje osobnosti.
Ogledalo nas ne može ni poljepšati
ni poružniti.
U njemu vidimo
samo ono što jesmo u tom trenu.
Ogledalo ne daje lažnu već krivu sliku,
ali u nama zna otkriti i lažnu dušu.
Što se više ili što se češće gledamo,
to ukazuje ili da smo narcisoidni ili da smo bolesni
što se primjećuje u našim očima.
Malo ih je primjetilo kad gledamo svoju sliku u ogledalu,
da se naše desno oko nalazi lijevo, a naše lijevo oko desno.
To je isto i s ušima, s rukama i drugim dijelovima tijela.
Ako podižemo desnu ruku u zrak,
u ogledalu ćemo vidjeti da se podiže lijeva.
Pa ipak ogledalo je stvarna refleksija
našeg tijela i duše.

Onomatopeja

Zarikat ću rikom slonova,
zalajat ću lavežom pasa,
zakreketati kreketom žabe,
zameketati meketom koze,
zarevati revom tovara,
zazviždati zviždukom kosa,
zabiglisati biglisajem slavuja.
A ljudi će misliti da je u meni ljudsko ludilo.
Ne, nema ludila, ja sam samo pjesnik
onomatopeje.

Zato zatuliću tulom vukova,
zabrundati brundanjem medvjeda,
zagrakati grakom vrane,
zaklopotati klopotom rode,
zamukati mukom krave,
zasiktati siktanjem zmije,
zakukurikati kukurikom pijetla,
zarikati rikom lava.
Neka za mene znaju glasovi stepe,
neka me čuju obronci šuma,
neka se pridružim urliku džungle.
Ako imitiram glasove životinja,
neka se i one zaigraju
grlatošću pjesnika –
onomatopeje!

Zora i pijetao

Jedan pijetao je svako jutro kukurikao,
prije izlaska sunca, prije pojave zore.
Bio je poput švicarskog sata.
Znao je svoje vrijeme
kad će kukuriknuti
i početi buditi uspavane stvore,
a među njima i ljude.

Svi su voljeli toga pijetla,
jer je znao svoj red
i što je njegov posao.
Pijetao je bio ponos cijeloga sela,
jer je pored svega toga
bio vrlo lijep s prekrasnim perjem
i crvenim resama koje su mu visjele
ispod glave a druge
stršale nad glavom.
Jednoga dana nad selom je rano ujutro
letio veliki orao i čuo je kukurik pijetla.
Spustio se naglo s nebeskih visina,
snažnim pandžama zgrabio pijetla
i odnio ga visoko u brdo.
Nakon toga dana ni zora nije bila
onako lijepa
jer joj je nedostajao
kukurik najplemenitijeg pijetla.

Ništa me nemojte pitati

Kad prolazim pokraj vas,
ništa me nemojte pitati.
Mlin u meni još nije samljeo brašno,
niti se je ispekao kruh topline riječi
da bi vam bile jestive.
Nemojte me ništa pitati,
jer ja ne znam dati odgovore
koji će vam udovoljiti duši,
i nahraniti njenu upitnost.
Nemojte me ništa pitati,
jer u meni još nije sazrela sloboda
da bi vam mogla donijeti
veselje i sreću.
Nemojte me ništa pitati,
jer u meni ljubav
još nije dosegla razinu
bezgraničnosti,
još zakukuljena leži u mom srcu.

Zato nemojte me ništa pitati,
prođite pokraj mene,
i budite sretni da ja nešto
ne upitam vas.

Košarica života

Jutro je najljepši i najvažniji dio dana.
Ujutro misli su trezvene i svježe.
Svaki čovjek živi u nadi,
a nada se najviše javlja ujutro.
Ono što jutro rodi
to podne odgaja,
a večer prosuđuje
da li će sutrašnje jutro to prihvatiti ili ne.

Bila jedna djevojka
koja, probudivši se, još za zore rane,
pomisli da će joj ovaj dan nešto lijepo donijeti.
Bio jedan mladić,
probudivši se prije zore rane,
isto pomisli da će mu ovaj dan nešto lijepo donijeti.
Dvije lijepe želje.

Djevojka nosila košaru,
i kad je slučajno prolazila pokraj tog mladića
njoj košara ispadne iz ruku ,
i sav svoj sadržaj prospe po tlu.
Mladić se sagnu sve lijepo pokupi
i složi u košaru i dade je toj djevojci.
Nakon toga i mladić i djevojka
cijeli svoj život
zajedno su skupljali plodove
u košaru života.
Bilo je to
zbog jutra obostrane nade.

Paun i njegove družice

Paun je kralj svih ptica.
Čudesna ljepota
njegovog repa,
kojeg pokazuje
pred svojim družicama,
šepureći se u krugu,
čini ga kraljem
pa i carem svih ptica na svijetu.

Ljepotan do najvišeg stupnja divljenja,
sklada i kreativnosti,
kako u oblicima
još više u svom prelijepom koloritu.
Nije glazbeno nadaren,
on je kralj vlastitog harema,
jer mora imati više ženki.

Ženke su skromnog izgleda,
one su zaljubljene u raskoš svog kralja,
a on sam u sebe.
Na repu ima mnogo nacrtanih
prekrasnih očiju.
Paun bi trebao imati toliko ženki
da svaku motri barem pet pari
njegovih nacrtanih očiju.

On je neprikosnoveni car ljepote
i kralj svih ptica.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo