M. Ljubić: Postupak izbora ravnatelja HRT-a težak je debakl Andreja Plenkovića i Bože Petrova

Ovakav HRT najveća je zapreka bilo kakvog razvoja Hrvatske

U potpunoj diskreciji, rekao bih znakovitoj šutnji, bira se novi ravnatelj HRT-a. Saborski odbor će u četvrtak razgovarati s kandidatima koje je nakon pregleda dokumentacije potvrdio Nadzorni odbor HRT-a, zatim će u petak utvrditi jednog kandidata kao prijedlog Saboru i taj će kandidat biti imenovan ravnateljem HRT-a, s ovlastima izbora ravnateljstva, odnosno imenovanja pomoćnika za najvažnije resore najmoćnije medijske kuće u Hrvatskoj.

Saborski zastupnici će – odlučiti većinom glasova.

Na temelju čega i što će odlučiti?

Kakva je to HRT, kakva je to televizija koja ni jedne jedine sekunde svojeg programa nije posvetila izboru rukovodstva koje će presudno utjecati ne samo na kvalitetu informativnih procesa u toj medijskoj kući, nego i posredno, svojim standardima, na ukupan proces informiranja i medijsku kulturu u Hrvatskoj te porukama i programima na ukupno realno raspoloženje hrvatskoga naroda, njegove stavove prema aktualnim događajima i atmosferu u hrvatskom društvu?Dok se ovakav HRT bavi obranom Soroševih stajališta, nakaznih ciljeva „novoga svjetskog poretka“ i nemilosrdno lupa minute i sate na profesionalne demonstrante po Sjedinjenim državama protiv predsjednika Trumpa, uz tumačenje profesionalnih Soroševih aktivista u Hrvatskoj, prava omerta vlada oko izbora ravnatelja i vjerojatno ukupne kadrovske hijerarhije te nacionalne medijske kuće.Kako je moguće da je višednevna tema HRT-a izbor rukovodstva opskurne Nove ljevice, a izboru ravnatelja HRT-a ni jedan jedini urednik nije posvetio ni sekunde?Jer ne donosi odluku ni jedan od njih samostalno i slobodno, jer je takvih koji to razumiju nakon dvadesetogodišnje antifašizacije televizije ostalo malo i jer ostali – ne znaju razabrati što je bitno, a što ne, jer nisu ni dovedeni na HRT zbog toga što su nešto znali, nego jer su – bili podobni i „nečiji“.Nije li to najbolji dokaz teške i nepoštene sprege novinarstva i politike, koja unazađuje i jedno i drugo, urušavajući dodatno društvene standarde u Hrvatskoj?Naravno da jest.No, posvetimo se gospodaru, Saboru i vladi.Primjereno bi bilo, ako izuzmemo nekolicinu notornih tipova po Saboru od kojih ni najbliža rodbina ne očekuje racionalno i odgovorno odlučivanje, da odrasli ljudi znaju što biraju, što žele s tim postići ili kakvu HRT žele, kako će izmjeriti nakon godinu, dvije ili pet godina to što su zacrtali kao cilj, kojim instrumentima, kako će za godinu dana ocjenjivati uspješnost čovjeka kojega će imenovati svojom voljom, o kakvom stanju nacionalne medijske kuće odlučuju izborom rješenja za to stanje te tko su, iza nekoliko natječajnih stereotipa, ljudi o kojima će odlučivati svojim glasovima?Bez ikakve rezerve želim istaknuti da devedeset posto saborskih zastupnika koji će dići ruku i iskazati svoju autentičnu volju za novoga ravnatelja na taj način – nemaju blage veze o ovim pitanjima.Također, bez ikakve rezerve želim istaknuti da gotovo u stopostotnom broju članstvo HDZ-a, njegova tijela, članstvo Mosta i njegova tijela te izborno tijelo Mosta i HDZ-a nemaju pojma o ovim pitanjima.Čiju će volju onda zastupnici iskazati? Plenkovićevu i Petrovljevu.

Kakav će biti mainstream?

Izvan je svake sumnje da će upravo HRT najbitnije utjecati na popravljanje, urušavanje postojećega ili stvaranje posve novog mainstreama u Hrvatskoj.

Dakle, znamo cilj.

Imamo instrument za proizvodnju mainstreama, a dobit ćemo i ljude koji će ga ostvariti.

Jedino ne znamo, kakav će taj mainstream biti? Drugim riječima, nemamo pojma ni mi izvan procesa odlučivanja, niti saborski zastupnici je li taj ciljani mainstream ona najavljena predizborna volja koju je nacija nagradila izbornim povjerenjem, ona demokršćanska, ona konkurentna, dokaziva i mjerljiva europska standardizacija svega u Hrvatskoj, koje je toliko nedostajalo do danas.

Ili je taj mainstream još jedna – prijevara?

O tome bi razumni ljudi trebali nešto znati, imati neke dokaze, argumente, a ne samo i isključivo vjerovati ili ne „našemu“ u ovome slučaju Plenkoviću i Petrovu, a poprilično i Pupovcu?

Kako ćemo znati da oni sadržajno nisu „njihovi“ ako nemamo pojma ni o čemu.

S obzirom da je Andrej Plenković, već uz kandidaturu na čelno mjesto HDZ-a snažno najavio europeizaciju političkih procesa u Hrvatskoj, što je ako mislimo na standardizaciju, mjerljivost, kompetitivnost i izvrsnost, kao kruh potrebno cijelo prethodno stoljeće namjerno uništavanoj Hrvatskoj, onda bi prva etapa ka tom cilju trebala biti – potpuno različita od svega prethodnog. Jasnoća ciljeva, procesa odlučivanja i prepoznatljivost ljudi koji će te ciljeve ostvarivati.
Ovdje je nužno postaviti pitanje, a to mogu jer znam relevantno ocjeniti vrijednosti informativnog procesa, kako se uopće aktualni ravnatelj Markota nakon nevjerojatnog debakla najvećeg dijela informativnog procesa tijekom zadnjih mjesec i više dana, usuđuje kandidirati, ako ima na umu sve ono što je Plenković najavio kao svoj i HDZ-ov politički program ili sve ono što Petrov najavljuje kao svoju i Mostovu misiju od trenutka kada su se pojavili?

Ili Markota zna da lažu, a to što je radio sa svojom kadrovskom hijerarhijom praktično to potvrđuje jer se nikada nisu očitovali o strahotama kojima gotovo dnevno svejdočimo na HRT-u, potvrđujući svojom kandidaturom da je provodio samo njihove zamisli i očekivane standarde i ciljeve, ili je činjenica da Plenković i Petrov zapravo nemaju – stvarnu vlast?

Treće opcije ovdje nema.

Vrijeđanje zdravog razuma nacije na HRT-u posljednjih mjeseci

Teško je zamisliti da bi se netko usudio i pojaviti pred vlasnikom kompanije s takvim očiglednim rezultatima i javnim debaklom, a navodio sam niz primjera, počevši od kampanje protiv predsjednice Republike preko svakodnevnog brutalnog antifovanja i vrijeđanja zdravog razuma nacije, zastrašujućeg ponavljanja notornih propagandista, aktivista i sličnih društvenih kreatura koje godinama kao „stručnjaci“ kompromitiraju akademsku zajednicu i zdrav razum hrvatskoga čovjeka te potiču goleme frustracije, ako nije imao prešutnu suglasnost – gazde.

To u svakodnevnom životu nikada nigdje nije bilo moguće niti bi se to tko usudio i pokušati.

O čemu se onda tu radi?

Kako se saborski zastupnici mogu ne upitati kad budu odlučivali, kakva je to HRT koja ni tri mjeseca nakon neviđenoga međunarodnoga skandala i po svoj prilici planiranoga udara na Hrvatsku u režiji Lekovića i Bog zna koga sve još iza njega, dopušta da MUP i ministar Orepić ne objave naciji o čemu se tu radilo, pogotovo u kontekstu činjenice da je upravo HRT prigodom objave te manipulacije dva dana bez ikakvih racionalnih pitanja iz sata u sat objavljivao Lekovića i njegove optužbe te stvarao klimu kaosa u Hrvatskoj, izravno u službi vrlo moguće teške subverzije.

Kako će smjeti saborski zastupnici, oni suverenisti i nacionalno svijesni ljudi ne postaviti pitanje, kako je HRT dopustio da se ministar Orepić nakon praktično godinu dana upravljanja MUP-om, još uvijek nije javnosti obratio s rezultatima istrage jedne od najtežih subverzija poznate kao poljudska svastika, organizirane, detaljno isplanirane i provedene pred televizijskim gledateljstvom od nekoliko stotina milijuna ljudi u televizijskom prijenosu od sat i pol?

Koliko je takvih događaja bilo, koliko manipualcije, koliko selekcije, koliko nepostavljenih pitanja, koliko propagandizma, koliko otvorenoga divljaštva umjesto novinarstva, a da baš nikada nitko nije snosio odgovornost za to što vidimo, niti je ikada primjenjen bilo kakav standardizirani kriterij sankcioniranja takvog ponašanja?

Koliko je takvih propagandista završilo prema neusporedivim i nejasnim kriterijima na visokim uredničkim, komentatorskim ili kakvim sve ne pozicijama s astronomskim plaćama za svoja – opasna nedjela?

Znaju li saborski zastupnici što su najvažniji problemi HRT-a?

Imaju li saborski zastupnici uopće približan dojam o tome što su najvažniji problemi HRT-a, koliko je zastranilo

novinarstvo, kako ga se i čime uništava te koliko je opasno samo tako, rutinski prijeći preko tako važnog čina kao što je izbor ravnatelja, a onda se iščuđavati divljanju Maje Sever i kompanije po Saboru, ne znajući da je tome divljanju prethodila nekompetencija u hijerarhiji i nepostojanje minimuma profesionalnih kriterija novinarstva.

Bojim se da je sve ovo otišlo predaleko te da upravo ovaj proces koji se odvija u tišini predstavlja potpuni debakl svih Plenkovićevih i Petrovljevih najavljenih politika i promjena, kao i navodnih vrijednosti koje su najavljivali kao svoje misije.

Jer, opet ističući bez ikakve rezerve, ovakva HRT, s ovako zastrašujućom koncentracijom neznanja, pristranosti, poltronstva, mediokritetstva, nenovinarstva i običnog banalnog propagandizma, s vrlo rijetkim iznimkama, bar prema onome što vidimo na ekranima, najveća je zapreka bilo kakvog razvoja Hrvatske. Da je HRT na pristojnoj profesionalnoj novinarskoj razini, da se na HRT-u vrednuje znanje, poštenje, novinarstvo, a ne pristranosti, podobnost ili neznanje, državne politike, ali i sve društvene institucije radile bi bitno drugačije.

Bojale bi se informirane javnosti.

Mi danima svjedočimo žestokoj kampanji protiv legalno izabranoga predsjednika Trumpa, iskazujući na taj način primitivizam i nepoštovanje prema američkom narodu. Istodobnose na ekranu i u svim pretežitim medijima smjenjuju dramatične poludirigirane objave, s dramatičnim naslovima, kao uvod u rat, a skrivaju se informacije o tome da notorni Soroš i slični međunarodni manipulatori i nositelji antihumanističkih i antikršćanskih destrukcija ulažu milijune i milijune dolara u prosvjede, agencije koje tuže Trumpa, procese, televizijsku propagandu, istodobno stimulirajući i podupirući na taj način i izrazito nastrane njegove agenture u Hrvatskoj među civilnim udrugama, ali i u politici navodne ljevice, koja je dokazano na posredan ili neposredan način odavno na njegovim financijskim jaslama. Usprkos tome što recimo HRT nikada nije ni pokušao objaviti takve informacije, a imao ih je i ima ih.

Kako to da nacionalna HRT ne educira potpunim informacijama hrvatski narod o tome što se događa, da ljudima prepusti da na temelju informacija stvore svoj stav umjesto da im na totalitaran i komunističko propagandni način zadaje što će misliti? Kako to da uz moćnu nacionalnu infrastrukturu HRT-a u koju je ulupano milijarde i milijarde kuna hrvatskoga novca, te kadrove u koje se mjesečno ulažu zastrašujuća sredstva na ime plaća za strahote koje čine, hrvatskome narodu preostaju jedino uski prolazi stvarnoga i potpunoga informiranja, nekolicina portala i alternativnih medija, sve redom jako udaljenih od državnih poticaja Republike Hrvatske?

Muk iz Mosta i HDZ-a

Izabrati novoga ravnatelja HRT-a a bez relevantnih odgovora na ova pitanja je – sramota.

Zašto ovo ističem?

Prije nego sam počeo pisati ovaj tekst, tražio sam pismeno od klubova zastupnika saborske većine, izuzev od Milorada Pupovca, jer od njega nemam što tražiti, a istaknuo bih mu na taj način samo priznanje legitimnosti koja ne postoji i koju ne želim priznati, očitovanje o kriterijima i načelima o kojima ovdje pišem. Muk iz Mosta i HDZ-a.

Totalni muk.

O tim pitanjima i o takvim načelima je nužno prethodno raspraviti, jasno iskazati ciljeve i usmjerenja hrvatskoga društva, mjerljivim standardima, a onda na isti način duboko analizirati HRT i na temelju toga – birati ne samo rukovodstvo nego i program te nacionalne medijske kuće.

Kamo će bilo koji ravnatelj kojeg će izabrati ovaj Sabor, voditi HRT?

Veze on nema, jer ako gazda ne zna, kako će on znati, a on je svojevrsni menadžer projekcije informiranja hrvatskoga naroda prema ciljevima usmjeravanja tog društva i većinskoga naroda, a ne računovođa koji će sjediti i prema migovima iz politike ili mnogobrojnih lobista oko politike, dijeliti mlijardu i dvjesto milijuna kuna poslušnicima, a ne novinarima. Za poslušnost, a ne za informiranje naroda.Ne znam dopire li do Plenkovića ili Petrova kao vodećih ljudi u državnoj administraciji da se mjesecima već širi ciljana kampanja Zagrebom, poticana iz notornih lobističkih krugova koji su nažalost godinama ranije pokazali da nisu tek bleferi, da je Ante Sarjanović, čovjek koji je nekad ravnao scenografijom na HRT-a, zatim nastavio upravljati javnim poduzećima i kompanijama dugi niz godina, bez ikakve relevantnosti u upravljanju medijskim procesima, već stvorio zid oko sebe i prije službenoga natječaja da je on – Plenkovićev izbor te da ostali uzalud gube vrijeme?

To nije nebitno, jer se na temelju iskustva, ali i nečinjenja aktualne vlasti, koje se zorno vidi u aktualnom kandidacijskom procesu, zapravo sami natječaj čini banalnom formom, pri čemu se fingira procedura da bi se zadovoljili i onako kriminalno loši zakoni te u prividu demokracije zapravo nametnulo skriveno riješenje s Bog zna kakvim zadaćama i ciljevima.

Reći ćete, pa nije Plenković odgovoran za to, kako će on spriječiti govorkanja i takvu moguću manipulaciju?

Naravno da ne može spriječiti galamom niti porukama, jer mu uz sve ostalo nitko ne bi vjerovao, tragom stečenih iskustava godinama unazad. Ali, takve manipulacije se spriječavaju valjanom i sadržajnom procedurom; znanjem, a ne poslušnošću, a to je Plenković najavio i – nije u ovome slučaju realizirao.

Dakle, upravo procedure i europejstvo koje je obećao lijek su za manipulaciju, ili ne mislimo na isto europejstvo. Moguće je vrlo lako u vremenu relativizacije svega postojećega i situaciji kad se svi univerzalni pojmovi tumače na radikalno suprotne načine, ovisno o društvenoj moći i pozicijama u – medijima.

Puštanje ili proizvodnja takvih spinova o pojedinim kandidaturama, koliko su god nedokazivi kao krimen onima kojima koriste, uvijek su provjereni i dokazani obrazac za postizanje ciljeva i model isključivanja ostalih kandidata, koji ispadaju obični avanturisti ili zadnji romantičari u Hrvatskoj. Svjedočimo potpuno nakaradnoj i potpuno suprotnoj proceduri i sadržaju od svega što je Plenković najavljivao kao – svoj politički identitet.

Ovo je prvi veliki i težak debakl Plenkovićeve politike jer je upravo on zbog svegašto se događa apsolutno najodgovorniji za nevaljalost iznimno bitnog procesa, koji jasno pokazuje da Plenkovićevo odustajanje od proklamiranih kadrovskih načela prilikom sastavljanja izvršne vlasti, nije bila taktička operacija nego jasan strateški znak njegove – političke orijentacije. A ako je to europejstvo, treba ga vratiti onome tko ga je u stanju progutati i glumiti – zadovoljstvo.

Marko Ljubić/hkv.hr/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo