M. Jović: Vladine su mjere dobre, ali odakle novac?

Što sve može i ne može država

Travanjski set mjera za očuvanje gospodarstva što ga je donijela hrvatska Vlada za svaku su pohvalu, a podržava ih, osim poduzetnika, i velika većina zaposlenika, čak i u javnome djelokrugu. Najvrjedniji je svakako potez isplaćivanje osnovne plaće za vrijeme smanjene gospodarske aktivnosti kako bi se održala zaposlenost te oslobađanje od plaćanja raznih davanja dok poslovni subjekti ne mogu obavljati svoju djelatnost. Pod velikim upitnikom ostaje još način na koji će se omogućiti likvidnost poduzećima jer u slučaju njezina izostanka možemo poništiti sav dosadašnji trud. HABOR nema dovoljno novca za apetite privrede, dok je od poslovnih banaka nerealno očekivati sklonost davanju kredita u trenutačnim neizvjesnostima. Država u trenutku gospodarske inducirane kome nema luksuz ponašati se ekonomski neutralno, već jednostavno mora pronaći način kako da likvidna sredstva dospiju do poduzeća i građana ne bi li oni premostili ovaj jaz nemogućnosti poslovanja. Vjerojatno će morati jamčiti poslovnim bankama za veliki postotak kredita poduzećima, ili će pomoću HNB izravnim kreditnim linijama preko državnih agencija sama preuzeti posao kreditiranja.

Mijenjanje pameti

Sve preventivne mjere ipak ne mogu jamčiti i opstanak poduzeća nakon što epidemija završi jer je vjerojatno kako ekonomski sustav Hrvatske i Europe ne će funkcionirati na isti način kao i prije. Nove će tržišne okolnosti odrediti dobitnike i gubitnike, a u tome procesu sama država ne smije i ne može intervenirati. Potrošačke navike stanovništva ne mogu biti iste kao i u vrijeme bezbrižnosti, mahnitoga trošenja i odbacivanja još uporabljivih proizvoda. Većina zbog uljuljanosti u sigurnost ekonomije nije niti stvorila nekakvu ušteđevinu, što se sada mora mijenjati. Razuman će oprez zavladati kod naraštaja koji se danas boji za egzistenciju, slično onomu koji je preživio Drugi svjetski rat, osjetio glad i čitav se život bojao. Jednako kao i stanovništvo, i kompanije su poslovale s izrazitim rastom zaduženja i konstantnim rastom prihoda po Kutlinoj krilatici “ako stanem, padam”. I njihova vodstva sada moraju računati sa skromnim rastom ili stagnacijom prihoda, što znači kako će brojnima nedostajati kapitala za nastavak poslovanja. To je prilika za nove kompanije, što je pozitivan učinak zakona tržišta.

Dobro je da država intervencionizmom sada sačuva gospodarstvo od potpunoga kolapsa, međutim ako bi hrvatska ekonomija i nakon epidemije korone funkcionirala na isti način, sav je trud uzaludan. Moramo mijenjati prioritete i način razmišljanja. Porezna se politika treba modelirati kako bi omogućila jednake uvjete rada svima. Osim ukupnoga smanjenja nameta, na prvo se mjesto moraju vratiti poljoprivreda i industrija dok je potrošnju i turizam razumno više oporezovati kako bi se vratili na svoje prirodno mjesto. Kompletnu državu trebamo racionalizirati i pojednostavniti sve funkcije koje ona obavlja. Problemi su nas natjerali da uvidimo kako je jednostavno informatizirati gotovo sve procedure. Ne treba smanjivati plaće javnim djelatnicima, jer ionako nisu visoko plaćeni, ali brojna radna mjesta treba trajno ukinuti. Raznim agencijama i udruženjima koje nikoga ne predstavljaju treba obustaviti prisilno financiranje i prepustiti ih tržištu. Lokalne samoupravne jedinice treba barem prepoloviti, zajedno s brojem zaposlenih koji ondje rade. A da se i ne govori o nebrojenim tzv. nevladinim udrugama koje su nalegle na proračun i na koje odlaze milijarde, a one svojim djelovanjem otvoreno djeluju u promidžbenome smislu protiv RH. Brojne su stavke koje hrvatska privreda ne može više nositi i koje će se morati ukinuti ako i nakon krize želimo sačuvati državu.

Doba štednje

Zadovoljni smo dosadašnjom reakcijom Vlade, ali se sramežljivo počelo postavljati pitanje odakle će država izvući novčana sredstva kako bi financirala sve obećane poteze, koji trenutačno stoje desetine milijarda kuna. Naročito jer će se potrebe za novcem u slučaju prolongiranja trenutačne situacije znatno povećati. Tada bi u prvi plan došlo i pitanje egzistencijalne ugroženosti brojnih obitelji koje žive od neregistriranih prihoda, tj. sive ekonomije. U najboljem će slučaju pedeset tisuća ljudi ostati bez osobnoga dohotka na koji su računali. Iako do sada nije spomenuta i mjera osnovnoga dohotka svakoga pojedinca, tj. dijeljenja mjesečnoga dohotka od strane države svakom građaninu, nije iracionalno očekivati i takvu mjeru – kako u Hrvatskoj tako i u drugim zemljama svijeta. Kako god, potreba za novcem drastično će se povećati, a prihodi državnoga proračuna smanjit će se u ogromnom iznosu.

Novca, dakle, nema, a bit će ga iz klasičnih izvora još i manje. Posve je sigurno kako nastupa razdoblje štednje na svim razinama, i ukidanje svih nepotrebnih troškova, što će pak negativno utjecati na privredu koja je ovisna o državnoj potrošnji. Realno je očekivati pad osobnih dohodaka i u javnome i u privatnome sektoru, pad standarda i skromniji život. Sama štednja ne će biti dovoljna za zadovoljenje velike gladi za likvidnošću. Država će imati dvije opcije koje će kombinirati kako bi osigurala likvidnost privrede. Prva je zaduženje, a druga emisija novoga novca od strane središnje banke. Zaduživanje je moguće na domaćem i inozemnom tržištu. Naravno da je preporučljivo ono teže ostvarivo – zaduživanje na domaćem tržištu i u vlastitoj valuti. Zaduženje na međunarodnom tržištu sasvim sigurno bit će po visokim kamatnim stopama, što je i osnovni instrument pomoću kojega moćnije države iskorištavaju one slabije, i opcija od koje Hrvatska treba bježati koliko je god moguće.

Zaduživanje na domaćem tržištu moguće je izdavanjem obveznica koje netko mora kupiti. Teško je očekivati kako će građani s viškom ušteđevine uložiti u državne obveznice, iako bi to bila najbolja opcija. U bankama se štednja građana kreće oko 200 milijarda kuna i sasvim je sigurno da bi mogla zadovoljiti gotovo sve potrebe za novcem. Ipak će glavni ulagači u obveznice potencijalno biti banke, koje će preferirati one denominirane u eurima, što je opet riskantna opcija. Hrvatska narodna banka drži 17 milijarda eura rezerve, ali u situaciji smanjenoga priljeva strane valute u zemlju lako bi se moglo dogoditi da ponestane strane valute za podmirivanje svih obveza, što bi ugrozilo i deviznu štednju stanovništva i sam bankarski sustav. Iako niti euro niti dolar nisu u boljoj poziciji od kune, Hrvatska je kao izraziti uvoznik u lošijoj poziciji.

Tiskanje novca

U manjoj ili većoj mjeri izgledno je kako će Hrvatska narodna banka morati novim emisijama financirati dio financijskih potreba države i postati glavni kupac državnih obveznica. To je u konačnici bolja opcija od, primjerice, zaduženja kod MMF-a zato što ne ćemo biti jedini koji će tiskati novac. I naš je susjed, srpski predsjednik Vučić, “našao neke pare”, naravno misleći na one u tiskari. Kako su sve svjetske valute u stvari samo simbol vrijednosti i služe lakšoj razmjeni dobara, tiskanje novca ne mora biti pogubno za tečaj kune prema drugim valutama. Bitan je jedino njihov relativan odnos, a kako će bez presedana svi stvarati novi novac, tako će isto moći bez većih posljedica činiti i Hrvatska.

Kratkoročno je zbog izostanka cirkulacije novca izgledna globalna deflacija, ali dugoročno, kada se ekonomije pokrenu i u funkciju stavi sav stari i novostvoreni novac, snažna je inflacija neizbježna. Prave će žrtve na kraju biti štediše. Nije nemoguće kako će cijeli svjetski monetarni sustav biti potrebno resetirati jer je monetarna politika u potpunosti izgubila svoj utjecaj na gospodarstvo, što je vidljivo iz činjenice kako ne postoji mogućnost podizanja kamatnih stopa središnjih banaka s nule, koliko trenutačno iznose. Jedino što mogu i rade središnje banke jest održavanje spirale rasta duga, a Hrvatska samo može slijediti isti trend. Kada se sve sumira, dolazimo do zaključka kako vrijednost novca nije niti bitna, on ionako služi za podmazivanje gospodarskih tijekova. Snagu novcu daje realna ekonomija, jer ne možemo svi živjeti od usluga. To može jedino SAD čijemu dolaru snagu jamči moćna vojska. Ono što je bitno, a osnova je svake ekonomije, stvaranje je realne nove vrijednosti koja novcu daje vrijednost pa se opet vraćamo na početak. Hrvatska treba izgraditi snažnu samodostatnu poljoprivrednu proizvodnju i podržavati pametnom politikom konkurentnost industrije. Također treba što više ulagati u proizvodnju energije, naročito solarne, provoditi ekološke politike i bolje upravljanje i očuvanje svojih bogatih izvora vode. Novac je na kraju ipak sporedna tema i ako je cijena očuvanja funkcionalne ekonomije njegova manja vrijednost, onda tako i treba biti.

Marijan Jović
Hrvatski tjednik

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo