PRVI PUT SPOMENUT NA DANAŠNJI DAN 1452.: Može li 3. travnja biti dan Grada i hoće li biti izbora u Mostru?

U pisanim dokumentima Mostar se prvi put spominje prije točno 568 godina, na današnji dan 3. travnja 1452. godine. Dubrovčani ga u svojim pismima nazivaju malim naseljem s dvije kule oko drvenog mosta učvršćenog lancima.

Osnutak grada Mostara vezan je uz izgradnju dviju kula/utvrda, sredinom XV. stoljeća, vjerojatno u doba hercega Stjepana. Utvrda na desnoj obali Neretve zvala se Tara, a na lijevoj Helebija. Kula Herceguša je sagrađena neposredno uz kulu Taru. Služila je u obrambene svrhe, a i za čuvanje nekadašnjeg visećeg drvenog mosta. Izgrađena je za vrijeme herceg Stjepana, po kome je dobila i ime. I prvi pisani spomen Mostara vezan je uz ove dvije kule. Dubrovački izvještaj od 3. travnja 1452. opisuje kako se Vladislav Hercegović pobunio protiv oca Stjepana, otevši mu neke posjede. U izvješću stoji: “ha preso quello di … Blagay et do castelli al ponte de Neretva (uzeo je … Blagaj i dvije utvrde na mostu na Neretvi). Mostar je u to vrijeme bio bitna strateška točka čiju jezgru je predstavljao lančani most preko Neretve na mjestu gdje je rijeku bilo najlakše premostiti, te jake kule uz taj most, s malenim naseljem oko te jezgre.

Mostar je po jednim autorima dobio ime po mostarima, čuvarima mostova na obalama Neretve, a po drugima po dvjema kulama koje su se u narodu zvale mostare. Radoslav Dodig u svom “Kulturno-povijesnom vodiču kroz Hercegovinu i Bosnu” navodi da postoji mišljenje da se u nazivu Mostar krije slavenska preoblika ilirskog naziva Martar. Po nekim izvorima, Mostar se u rimsko doba zvao Martar. Ali ostaje kao činjenica da se Mostar u pisanim dokumentima spominje davne 1452. godine.

U pismu od 3. travnja 1452. godine, prije točno 568 godina, koje se čuva u Dubrovačkom arhivu, navodi se kako je Vladislav Hercegović, sin Hercega Stjepana, odmetnuo od oca i zauzeo Blagaj i dvije kule na mostu na Neretvi. Sudeći prema tom dokumentu, sredinom 15. stoljeća Mostar je bio važno strateško mjesto na području Hercegovine, srednjovjekovne Humske zemlje.

     Prvi spomen Mostara; 3. travnja 1452. godine | Foto: Dubrovački arhiv

Prethistorijsko doba

Šire područje današnjeg Mostara bilo je naseljeno još u prapovijesnom vremenu, što potvrđuju brojna nalazišta (više od 150) iz neolitika, bakrenog, brončanog i željeznog doba. Poznatiji neolitski lokaliteti su: Zelena pećina, povrh vrela rijeke Bune, najstarija ljudska naseobina na širem području grada, te nešto mlađe ilirske gomile i gradine, grobnice i fortifikacije. Među njima su naseljene pećine, grobovi, oružje, predrimski novac i sl. Uz stočarstvo i zemljoradnju u željeznom dobu se razvija i trgovina s okolnim središtima.
Rimsko doba.

Iz ranijeg antičkog doba nema značajnijih ostataka, ali su zato ostatci iz perioda kasne antike i ranog kršćanstva izuzetno bogati. Na širem prostoru Mostara pronađene su tri ranokršćanske crkve – u Cimu (danas dio Mostara), Žitomislićima i Sutini. One su dokaz intenzivnog života u to vrijeme na ovim prostorima, u ondašnjoj rimskoj provinciji Dalmaciji, a istovremeno i dokaz relativno rane kristijanizacije na ovim prostorima. Bazilika u Cimu (4. do 6. st.) vjerojatno je bila sjedište biskupije Sarsenterum, koja je pokrivala područje današnje Hercegovine.

   Drevna bazilika u Cimu | Foto: Screenshot/YouTube

Srednji vijek

Novo razdoblje nastaje padom Rimskog carstva i dolaskom Slavena. Tijekom ranog srednjeg vijeka područje Mostara pripadalo je pokrajini Zahumlje (Hum). Unatoč vrhovnoj vlasti Franaka, ovi su krajevi imali određeni stupanj samostalnosti, posebice za kneza Mihajla Viševića (910. – 950.). Područjem su jedno vrijeme vladali Nemanjići, zatim bosanski ban, a od 14. do 15. st. sve su snažniji humski knezovi. Jedan od njih, Stjepan Vukčić Kosača, koji je stolovao u Blagaju pored Mostara, dobiva god. 1448. naslov hercega1 (odatle i naziv Hercegovina).

Osnutak grada Mostara vezan je uz izgradnju dviju kula/utvrda, sredinom 15. st., vjerojatno u doba Hercega Stjepana. Utvrda na desnoj obali Neretve zvala se Tara, a na lijevoj Helebija.

Osmanlijsko doba

Osmanlije su osvojili Mostar vjerojatno 1468. godine. Mostar je početkom 16. st. postao sjedištem hercegovačkog sandžaka. U 16. i 17. st. bilježi se širenja grada. Krajem ovog razdoblja Mostar je imao oko 10.000 stanovnika. Grad se razvijao kao tipično osmanlijsko naselje, s karakterističnim mahalama i čaršijom. Tijekom 18. st. došlo je do stagnacije i pada broja stanovnika.

Godine 1833. osnovan je poseban hercegovački pašaluk sa sjedištem u Mostaru, na čelu s Ali-pašom Rizvanbegovićem, koji je dobio i vezirski naslov. Započeo je neviđeni teror na kršćanima, posebno izražen u okolici Mostara, kada su Turci 1840. godine iz grada protjerali sve katolike, oko 320 katoličkih obitelji. U zadnjim godinama osmanskog vladanja, otvoreni su konzulati nekih zemalja (Austrija, Italija, Rusija, Velika Britanija i Francuska), a prometnom značaju pridonijela je izgradnja ceste Mostar-Metković 1862. godine.

Pred kraj osmanske vladavine, polovicom 19. stoljeća, kao rezultat opadanja moći, te jačanja snage i mogućnosti, kao i uloge kršćanskog stanovništva u životu grada, dolazi do perioda izvjesne vjerske tolerancije koja se očitovala u izgradnji kršćanskih sakralnih objekata u gradu. Najstariji kršćanski objekt predstavlja Stara pravoslavna crkva iz 1834. godine, izgrađena na obroncima brda Fortice, u istočnom dijelu grada. Ubrzo potom, i katolici Mostara su dobili svoj prostor. Godine 1847. izgrađen je kompleks stare biskupske rezidencije te sjedište nove franjevačke provincije koja je nastala odvajanjem od Bosne Srebrene. Napokon, 1866. godine došlo je do izgradnje velike bazilike franjevačke crkve sv. Petra i Pavla u samom gradu, uz koju će tridesetak godina kasnije biti izgrađen i franjevački samostan.

      Stara biskupska rezidencija Mostar

Austro-ugarsko doba

Svakako prijelomnu godine u razvoju Mostar predstavlja 1878. godina. Tom godinom je označen definitivni odlazak Turaka i prestanak osmanske dominacije, te početak razdoblja Austro-Ugarske uprave.

Austro-Ugarska sa sobom donosi nove, europske utjecaje, ne samo u upravljanju gradom, nego i u njegovom preoblikovanju, razvoju i izgradnji, što će, iako za svega četrdesetak godina, rezultirati skoro potpunom preobrazbom osmanlijske kasabe u europeiziran grad. U tih četrdesetak godina Mostar je željezničkom prugom i cestama povezan s ostalim središtima BiH i Dalmacije. Izgrađena su tri mosta u samom gradu – most na Musali, Lučki i Carinski most. Građevine orijentalnog stila su se sve više počele miješati sa zgradama Austro-Ugarske gradnje i to je činilo jedan veoma zanimljiv spoj. Jedna od najljepših građevina ovog stila je mostarska Gimnazija.

      Gimnazija Mostar

Razdoblje prve Jugoslavije je zateklo jedan već moderan europski grad, s dugom tradicijom. U tom razdoblju 1918. – 1945. jako se malo gradilo, tako da to razdoblje u razvoju grada ne predstavlja značajnije razdoblje u nešto više od pet i pol stoljeća.

Od Drugog svjetskog rata

Nakon osovinskog napada na kraljevinu Jugoslaviju i proglašenja NDH, Mostar se našao u talijanskoj interesnoj zoni na prostoru NDH. Mostar je bio mjesto stožera nekoliko ustaških, talijanskih i njemačkih divizija i domobranskih pukovnija. Dana 14. veljače 1945. koji se u komunističkoj Jugoslaviji slavio kao Dan oslobođenja Mostara u Drugom svjetskom ratu, partizani su ulazeći u Mostar izvršili teror nad hrvatskim stanovništvom. Mostarski Hrvati i danas se na taj dan svake godine prisjećaju nevino ubijenih franjevaca, na čelu s provincijalom fra Leom Petrovićem i ostalih žrtava Drugog svjetskog rata, ali i poraća.

Razdoblje Druge Jugoslavije je ostavilo velik trag na Mostaru. To razdoblje uz razdoblje Austro-Ugarske predstavlja razdoblje u izgradnji, urbanizaciji i širenju grada Mostara u cjelokupnoj njegovoj povijesti. Dolaskom Srbo-crnogorskih rezervista zločinačke JNA te tijekom rata 1992. – 1995. Mostar je bio poprište ratnih sukoba i teško je nastradao. Razrušene su gotovo sve znamenitosti Mostara. U početku, grad je bio često ciljno granatiran od strane srpskih snaga je su pripadnici Vojske RS i držali većinu brda oko Mostara i istočni dio grada.

Stari most 1992. oštećenje od granatiranja Vojske Republike Srpske

U lipnju 1992. Mostar i dolina Neretve su oslobođeni akcijom HVO-a, kojem je Predsjedništvo BiH 1992. i povjerilo obranu grada. Početkom svibnja 1993. u Mostaru počinje bošnjačko-hrvatski sukob. HVO je , pretežno kontrolirao desnu obalu Neretve, a istočni dio grada, lijeva obala, bio je pod kontrolom Armije BiH. Tijekom tog rata srušen je Stari most, a koji je tijekom okupacije Mostara 1992. godine od strane Vojske Republike bio znatno oštećen i bombardiran. Haaški sud ga je u presudi šestorici dužnosnika Herceg-Bosne označio kao legitimni vojni cilj. U javnosti se 2017. pojavio dokument koji je označen kao strogo čuvana vojna tajna kojoj zapovjednik Armije BiH Arif Pašalić zapovijeda rušenje mosta, a da se za to optuži HVO.

            Stari most 1974 godine

Mostar je vjerojatno jedni grad u svijetu koji nije imao izbore u proteklih 12 godina, a jedan zasigurno od rijetkih gradova u BiH koji nema svoj dan Grada. Stoga bi današnji nadnevak, 3. travnja i prvi spomen Mostara, mogao biti onaj oko kojeg bi se, možda, mogli okupiti svi u Gradu na Neretvi. Jer kako u Mostaru tako i u cijeloj državi, izuzev Nove godine, vjerojatno ne postoji niti jedan drugi datum koje obilježavaju ili slave svi u BiH, Bošnjaci, Hrvati, Srbi i svi ostali.

https://hms.ba/Hrvatsko nebo