Damir Pešorda: VIRUS, VJEŽBA ILI OBOJE?

Onkraj korone

Pandemija koronavirusa i još više histerija oko nje svu su onu mnogostrukost svakodnevnog privatnog i javnog života stjerali u karantenu. Nitko ne zna do kada će trajati i što će s nama poslije svega biti. Političari rabe ratnu retoriku, govore o nekakvom ratu protiv nevidljivog neprijatelja, čudnom ratu u kojem su na prvoj crti liječnici i medicinske sestre, ali i policajci, vatrogasci, blagajnice u trgovačkim centrima… Međutim, razvidno je da smo rat već izgubili. Pristajanjem na to da sve stane, da se povučemo i čekamo dok strašni neprijatelj protutnji – mi smo, pri tom mislim na cijelu zapadnu civilizaciju, odustali od svog načina života. I, na neki način, od života uopće.

O pandemiji, virusu koji je izaziva i tomu što se krije u pozadini svih tih događanja svašta se može čuti i pročitati. Od Ivana Đikića do Krešimira Mišaka širok je raspon mišljenja i tumačenja. Nisam stručnjak ni za viruse ni za teorije urote, stoga ću govoriti iz svog kuta o stvarima onkraj korone, a s koronom povezanima. I te nesređene opaske – žurim odmah izvijestiti čitatelja pa da procijeni isplati li se čitati – više će sličiti na nasumce nabacane misli nego na kolumnu s glavom i repom. Recimo, o religiji. Kršćani su odustali od svete mise, prvi put u povijesti. Začudo, nisu se iskazali ni muslimani. Čini se da vjerski fanatizam uzmiče pred koronavirusom.

Zanimljivo je kako građani bespogovorno i čak sa stanovitim oduševljenjem prihvaćaju ograničavanje ljudskih prava i građanskih sloboda. Vide to kao svoj doprinos borbi protiv podmuklog neprijatelja. Koji, kako najnovija istraživanja kažu, preživljava danima na metalnim površinama, a tjednima na plastici. I vreba. Ne bez mrvička nelagode uzimam jabuku kupljenu prije tjedan dana, nigdje nisam pročitao koliko dana neprijatelj čovječanstva broj jedan preživljava na jabuci. Gdje su ona dobra stara vremena kad smo samouvjereno hvatali kvake ulaznih vrata, rukovali se, dirali se po licu, čak i nos kopali ako nitko ne gleda!?

Štoviše, ako su društvene mreže i komentari čitatelja na portalima svojevrsni glas javnosti, onda se mirne duše može reći da velika većina građana spremna još više svoje slobode ustupiti mudroj i hrabroj vlasti koja vodi tešku bitku protiv koronavirusa, a osuditi svakoga tko na bilo koji način krši novouvedene zabrane. Ministar Božinović, humanist i duša od čovjeka, novinarima Slobodne Dalmacije kaže: ”Važno je da policija, kada nekoga tko je bez osobitog razloga na ulici pošalje doma, postupa humano, da ne tuče ljude.” I nikomu ništa nije sporno. Jer, gdje ćeš na ulicu bez osobitog razloga!? Ostani doma, nećeš dobiti batine niti će te zaskočiti korona.

Vratimo se karanteni. Uvedena je navodno radi sprječavanja pandemije. Međutim, COVID – 19 ne pripada među bolesti zbog kojih se prema epidemiološkim kriterijima uvodi karantena kao mjera borbe protiv bolesti. Prema međunarodnim zdravstvenim propisima iz 1974. godine bolesti zbog kojih se uvodi karantena su: kuga, kolera, žuta groznica i boginje. Stoga sve ovo pomalo podsjeća na vježbu, svojevrsno uvježbavanje života na daljinu, u simuliranoj stvarnosti. Sve se radi od doma i najsavjesniji građani postali su oni koji ne mrdaju s kauča. Posljednjih desetljeća zamjećujem da stvarnost nakon malo kolebanje uvijek krene za nekim filmom. Ovaj aktualni vuče na TheMatrix.

U svakom slučaju, bio pošast ili tek malo jača gripa, virus je već učinio štetu. Tu štetu u ovom trenutku ne možemo ni sagledati, ali čini se kao da je svi na neki način predosjećamo, više kožom nego umom. Kao one mačke pred potres na jednoj snimci nadzorne kamere za vrijeme zagrebačkog potresa. I začudo – svi se mirimo s tom štetom. Možda nas to matrica već usisava u svoj svijet. Prava opasnost, siguran sam, leži onkraj virusa. Odgovor na pitanje iz naslova vjerojatno glasi: oboje.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo