Damir Pešorda: POTRES
Vrijeme:3 min, 57 sec
Probudilo me ujutro, prerano kao i veliku većinu Zagrepčana. Kako spavamo u prizemlju, ja i supruga se nismo pretjerano žurili; kada smo se obukli i obuli, izašli smo van. Vani su se već okupili susjedi, pospano-izbezumljenih lica. Pretežno starija čeljad, takav je kvart u kojemu živim. Gotovo da nije bilo zgrade u ulici s koje se nije srušila barem koja cigla, crijep ili dimnjak. Stare zgrade, kao i stanovnici, pomislim. Na ulici je uskoro bilo vrlo živo. Starije žene stajale su uza dvorišne zidove drhtureći, što od straha, što od hladnoće. Jedan tamnoputi mlađi čovjek, šetkao se gore-dolje ulicom govoreći u mobitel: ”Eke, buraz, kakva izolacija, idem ja decu da vidim, nisam lud da ovde poginem”. Postarija gospođa crvene kose sjedila je na minijaturnom stočiću ogrnuta svijetloplavom dekom, troje mladih ljudi stajalo je točno na crvenom otočiću usred kružnog toka računajući, valjda, da je to najudaljenija točka od okolnih zgrada. Sada prijetećih.
Tada se pojavljuje tip u nekom od onih bezličnih auta srednje klase, dvaput okruži kružnim tokom vičući u megafon: ”Zabranjeno je okupljanje, nema grupiranja, držite razmak!” Dobro je, pomislim, barem ne viče ”nema grupisanja”, i to je neki napredak. Odjednom je postalo jako prometno, ljudi iz okolnih ulica trpaju stvari u automobile i nekamo odlaze, drugi se opet, čini se, besciljno vozikaju ulicama, samo da se ugriju i da im prođe vrijeme. S vremenom mi sva ta živost dosadi, a i postane mi hladno pa kažem ženi da idemo u kuću. Nešto malo se žbuke odronilo, ali popravit ću, naša je oronula kuća ovaj put izdržala. Pijemo kavu i vodimo dijaloške monologe kakvi se već u ovakvim prilikama vode, tu i tamo prošarane novim podrhtavanjima tla, koje se na taj način valjda smiruje. Sedamnaest je ozlijeđenih, jedna djevojčica teško. Na televiziji gledam Milanovića, Plenkovića, Beroša i ponekog seizmologa… U gornjem desnom kutu ekrana piše #ostanidoma dok političari i stručnjaci objašnjavaju ljudima kako moraju ostati na ulici i držati distancu. Premijer filozofski zaključuje kako smo se suočili s dva oprečna neprijatelja, s potresom i koronavirusom. Jedan nas tjera u kuću, drugi iz kuće.
Zovu znanci i prijatelji sa svih strana. Jesam li živ? Jesam, barem koliko sam i prije bio. Možda čak malčice i više. Sjene apokalipse koje su se nadvile nad domom i svijetom, izvlače iz čovjeka onu mješavinu zebnje i euforije, koja gdjekad, barem u onih boljih, urodi neviđenim entuzijazmom, pa i junaštvom. Bude se tako u teškim vremenima one zapretane niti solidarnosti, širokogrudnosti i požrtvovnosti u hrvatskoj duši. Oko priprema za borbu protiv pandemije kineske viroze angažiraju se navijačke skupine i veteranske udruge; vojska, policija i civilna zaštita funkcioniraju besprijekorno, samo nigdje nema dežurnih humanista, moralnih vertikala i ljudskopravaških prvoboraca. Zavukli se u mišje rupe, čekaju, da iskoče kada opasnost prođe i nastave utjerivanjem javnog novca putem moralnih ucjena zbog izmišljenih grijeha od ionako na rub dovedene, pandemijom, potresima i tko zna čim sve do tada izmučene države. Države koju najviše pljuju oni koji joj se najviše vješaju za vrat.
Zašutjeli tako oholi teoretičari brisanja granica, a zapravo praktičari sisanja u okviru uvijek istih granica. Hrvatskih. Dovode i svoje jarane iz Regiona da sišu zajedno. Jedini sisavci beskralježnjaci na kugli zemaljskoj. Zašutjeli kozmopoliti kad su osjetili da jedino njihov polis, kakav god da jest, štiti njihove guzice. Zatvaraju se granice u Uniji koja je i nastala iz težnje da se granice prebrišu, zatvaraju i bivaju sve tvrđe i nepropusnije. Sad je, hoćeš-nećeš, dobra i Hrvatska. Sad se, štoviše, sve češće čuje kako to ”Vili dobro hendla”. Kad je frka, pametnjakovići se nekako smanje, primaknu toplini stada i počnu blejati kako se već u stadu bleji. Na žalost, bojim se da ne stojimo tako dobro, uopće… Prava kriza nije još ni počela, a nama je bolnički sustav u glavnom gradu na rubu raspada. Prodor koronavirusa u nekoliko bolnica unio je stanovitu pomutnju i izbacio iz stroja određeni broj liječnika, zagrebački je potres stoljeća pak zadao dodatni udarac zagrebačkim bolnicama. Petrova, Trauma, Klaićava, Sestara milosrdnica, Jordanovac… sve su te bolnice manje ili više stradale u potresu. Pokazavši tako još jednom koliko je potrebno požuriti s gradnjom Sveučilišne bolnice u Blatu.
Vrijeme koje dolazi bremenito je, bojim se, zanimljivim događajima. Danas sam gledao na televiziji kako se za Bandićem i svitom usukao jedan nesuđeni prorok, vikao je nešto u smislu kako je sveti Leopold Mandić prorekao da će kada se isprazne crkve nastupiti posljednja vremena. Križ s tornja katedrale pao je točno pred Bozanićevu sobu. ”Ovo je strašno, ne vjerujemo da se još i ovo događa. Osjećamo Božji znak” – rekao je kardinal i nadbiskup zagrebački. Samo kakav znak? Ima li narod, a pogotovo njegovi pastiri još dovoljno vjere da ga odgonetnu? Bilo kako bilo, crkve ostaju do daljnjeg prazne…
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
