Brisani prostor – N. Piskač: Razina idejno-političke svijesti predsjednika Milanovića

Zdrava demokracija laž mora lustrirati i osuditi

Izgleda da je točno. Zoran Milanović bio je član Saveza komunista Jugoslavije iako je tvrdio da nije bio. Pojavili su se dokumenti, isplivali svjedoci. Nije on prvi hrvatski predsjednik s crvenom knjižicom i jugoslavenskom prošlošću. No, njegovo članstvo karakteriziraju činjenice da je u totalitarnu organizaciju ušao u Beogradu kritizirajući zagrebačke komuniste, u doba dok je služio vojni rok u JNA godine 1985., kad je prosječna idejno politička svijest mogla razumjeti da će se raspasti i SKJ i Jugoslavija. Milanović je, kako piše Slobodna Dalmacija, više puta, pa i u finišu predsjedničke kampanje, tvrdio da nije bio članom SKJ. Tko laže?Dokumenti, arhivi i svjedoci ili predsjednik Milanović?

Kad osobni karakter postane politički program, onda… zbogom pameti!

Milanović je za svoj predsjednički program državljankama i državljanima ponudio – vlastiti karakter. Kakav je njegov karakter mogli smo vidjeti dok je bio na čelu SDP-a i na čelu Vlade. U svakom slučaju njegov je, prije svega politički karakter ponuđen na pladnju, ali ga politički protivnici ne analiziraju niti osvjetljavaju, kako tijekom kampanje, tako niti poslije nje. Sredinom osamdesetih godina svoj politički karakter sam je opisao u prijavi/molbi za članstvo u SKJ: „Unatoč komunističkim idejnim stremljenjima u mojoj porodici, a samim tim i odgoju, do odlaska u JNA nisam ušao u članstvo SK, prvenstveno iz razloga subjektivne prirode, a to su loš rad partijske organizacije u mojoj školi i mjesnoj zajednici, loš sastav članstva i ostali činioci koji su kod mene stvorili prilično loš dojam o radu SK i samim tim djelovali odbojno. Lično smatram da se takve karakteristike mogu pripisati najvećem broju OOSK u Zagrebu. Inače, moja uvjerenja su izrazito komunistički orijentirana, zahvaljujući prvenstveno odgoju i utjecaju oca i druženju s tom vrstom literature, pa stoga bez lažne skromnosti mogu reći da, iako sam tek nedavno primljen u članstvo, sam s ovom problematikom odlično upoznat i da mi je idejno-politička svijest na visokom nivou“.

Druga njegova poruka biračkom tijelu (hrvatskom narodu), osim „predsjednik s karakterom“ odnosi se na sugestivnu parolu „normalno“. Ako je i bilo u jugokomunističkom režimu, u zdravoj demokraciji nije normalno da predsjednik ima lažljivi karakter.

Sabor mora utvrditi je li Milanović lagao ili govorio istinu

Stoga bi sad trebalo napraviti saborsko povjerenstvo koje bi nedvojbeno utvrdilo je li predsjednički kandidat lagao hrvatskom biračkom tijelu o svojem članstvu u SKJ ili mu podmeću. Odgovor na to pitanje osvijetlio bi političkoj javnosti imamo mi na čelu države moralnu zdravu osobu. Za taj postupak potrebna je politička volja stranaka zastupljenih u Hrvatskom (državnom) saboru. Kako takvih stranaka nema, zaključak je jednostavan i istinit – ne živimo u zdravom demokratskom društvu, u demokraciji s karakterom u kojoj je normalno da osoba koja stremi najvišim političkim dužnostima ne smije lagati.

U nekim srednjoeuropskim bivšim komunističkim državama zakonski je određeno da bivši dužnosnici komunističke partije i suradnici tajnih službi u slučaju da izlaze kao kandidati na izbore moraju navesti na listi ili posebnom izjavom da su bili članovi komunističke partije. U nas (i u „regionu“ na „ovim prostorima“) nema nikakvoga zakona o lustraciji, pa ni za pripadnike represivnoga aparata komunističkoga režima i najviše partijske dužnosnike. U slučaju laganja Zorana Milanovića, međutim, ostaje moralna dimenzija laži, ona je univerzalna i starija od Ustava i od dobre europske lustracijske prakse. U njegovu slučaju nema zakonskoga uporišta za opoziv budući da se on pokreće u slučaju da Predsjednik Republike tijekom obavljanja predsjedničkih dužnosti krši ustavne odredbe.

Ovdje je riječ o njegovu „karakteru“, a ne kršenju predsjedničkih dužnosti, pa opoziv ne dolazi u obzir. Laganje zahtijeva moralnu odgovornost. No, jesu li političke stranke voljne propitati i utvrditi pred saborskim odborom je li Milanović lagao ili nije? Javnost ima pravo znati je li predsjednik lažljivac, jesu li parlamentarne stranke odgovorne i voljne doći do istine i moralne odgovornosti, kad već tri desetljeća ne žele donijeti civilizirani zakon o lustraciji.

„Vodeća uloga u političkom životu“ neometano provodi svoju politiku

„Moja uvjerenja su izrazito komunistički orijentirana“. Jesu li takvima i ostala? Ako je suditi po predstavi ustoličenja predsjednika Milanovića, onda bi se moglo potvrdno odgovoriti i to baš sad kad Hrvatska predsjeda VE koje jednako osuđuje sva totalitarna „uvjerenja“ iz 20. stoljeća. A izrazito jugokomunističko uvjerenje nije moglo ni u primisli prihvatiti puninu hrvatske državnosti. Ustoličenje u režiji Milanovića stoga je 18. veljače 2020. održano daleko od naroda (suverena) i odbacilo sve simbole hrvatske državnosti: Trg svetoga Marka, predsjedničku lentu, državnu himnu, Predsjednika Ustavnog suda, a stradale su i povijesne vojne odore vrhunskih umjetničkih dosega. Sve su to etablirane političke stranke strpale pod tepih i za svaki slučaj gurnule još i glavu u pijesak. Hoće li i na laž? Laž koja je u nekom postotku utjecala i na rezultate predsjedničkih izbora.

Kad je Milanović napisao komunistima u JNA (pet godina prije agresije) da su njegova uvjerenja „izrazito komunistički orijentirana“ u Jugoslaviji je zakonom bilo određeno da Savezu komunista pripada „vodeća uloga u političkom životu“. Tu je ustavnu kategoriju Sabor SRH ukinuo u veljači 1990. Tada je „vodeću ulogu u političkom životu“ igrao Ivica Račan, na kojega se Milanović često poziva, budući da ga je Milanović naslijedio na čelu Partije. I Račan je tada (1990.) bio „izrazito komunistički orijentiran“. U veljači 1990. nazvao je pokret za hrvatsku državnost, HDZ – „strankom opasnih namjera“. A „vodeća uloga u političkom životu“ pripadala je tada i Predsjedništvu SR Hrvatske. Ono je pak osudilo demokratski i državotvorni Sabor HDZ-a s tvrdnjom da je posrijedi „atak na demokraciju“. U vodeću snagu izrazito komunističke orijentacije spadaju i Titovi borci za obnovu Jugoslavije iz Drugoga svjetskoga rata. Oni su pak osudili (tada) Sabor HDZ-a s opakom i dalekosežnom tvrdnjom o tome da „ono što Tuđman traži može dobiti jedino građanskim ratom“. Dobro ste pročitali – građanskim ratom! Bilo je to 1990.

Opoziv nema tko ni pomisliti, kamoli zatražiti

Iste godine u svibnju kad je postalo jasno da u Hrvatskoj komunisti gube vlast (i prestaju biti vodećom političkom snagom), Beograd, JNA i Račan oslobodili su oružja hrvatsku Teritorijalnu obranu (da se lakše provede „građanski rat“). Trideset godina poslije Milanović je oslobodio Republiku Hrvatsku od njezinih državnih simbola. Trideset godina poslije Račana jedna izrazito komunistički orijentirana osoba postala je predsjednikom države. Pritom je i prije i tijekom predsjedničke kampanje negirala da je vlastitom voljom prišla totalitarnoj organizaciji koja je bila ustavno, ideološki i svjetonazorski postavljena za „vodeću ulogu u političkom životu“.

Trideset godina poslije 1990. HDZ je evoluirao od „opasne namjere“ u tigra od papira. Njegova državotvorna sastavnica jugokomunistima predstavlja „atak na demokraciju“, pa je stoga izbačena iz stranke odmah po Tuđmanovoj smrti i ustoličena inkluzivna. A država se već dvadeset godina pere od nametanja izjednačavanja krivnje za „građanski rat“, kojega su Titovi komunisti izmislili i prije negoli se dogodila velikosrpska vojna agresija i razoružani hrvatski odgovor na nju.

I aktualna „vodeća snaga u političkom životu“ i tigrić od papira složni su ovih dana u osudi tradicionalnih, punih satire, pokladnih svečanosti jer i u njima prepoznaju „opasnu namjeru“, „atak na demokraciju“ i „građanski rat“ maškara protiv manjina, koje nastoje postati vodećom snagom u društvu! Stoga nije realno očekivati mjerodavni zahtjev za osvjetljavanje izjave Predsjednika Republike, što god on učinio ili rekao. Razina „idejno-političke svijesti“ naših predsjednika ovoga i onoga i onoga i ovoga, pa i razmnoženih društvenopolitičkih radnika, napravila je puni krug i spojila se u točki „vodeće snage u političkom životu“. Bez alternative. I tako će do daljnjega ostati sve dok se opet, kad-tad, u hrvatskom narodu ne dogodi „opasna namjera“ po „vodeće snage“.

Nenad Piskač