Neue Zürcher Zeitung: Veliko iseljavanje iz istočne Europe tamna je strana slobodnog kretanja

Iseljavanje iz Hrvatske i istočne Europe

Hrvatski premijer Andrej Plenković odabrao je drastičnu usporedbu kada je prije nekoliko tjedana opisivao smanjenje broja stanovnika u svojoj zemlji: „Svake godine gubimo ekvivalent malog grada od 15.000 do 16.000 ljudi.“ Za stanovništvo od četiri milijuna to nije malena brojka. „To je strukturni, skoro egzistencijalni problem za neke države, a mi nismo jedini“, žalio se Plenković Financial Timesu. U Hrvatskoj, najmlađoj članici Europske unije, već se dugo svake godine rađa sve manje djece. Početkom devedesetih godina bilo ih je oko 47.000, a do 2018. taj se broj smanjio na 37.000. Početkom prošle godine broj stanovnika od 4,07 milijuna ljudi bio je najniži od 1957. godine. Ali Plenković misli da razlog tome nije samo brzo smanjivanje broja rođenih. Spomenuo je i pravo na slobodno kretanje ljudi koje njegovi zemljaci sada uživaju.

„Demografski slom“

I doista upravo Hrvati masovno napuštaju svoju domovinu. Toj državi na Jadranu susjedi su ljeti 2013. zavidjeli što je kao druga zemlja bivše Jugoslavije uspjela pristupiti EU-u i tako dobila pun pristup zajedničkom tržištu. Ali do obećanog gospodarskog čuda nije došlo. Umjesto toga, niske plaće, nedostatak perspektive i još uvijek vrlo raširena korupcija iz zemlje su potjerali prije svega mlade ljude. Po podacima luksemburškog statističkog ureda Eurostata u međuvremenu 15,4 posto Hrvata u radno sposobnoj dobi živi u nekoj drugoj članici EU-a – vrijednost koju u EU-u s 21,3 posto nadmašuje još samo Rumunjska. Od 2013. zemlju je napustilo od 190.000 do 300.000 Hrvata, a kraj egzodusa ne nazire se. Hrvatskoj prijeti „demografski slom“ koji će se odraziti na cijelo gospodarstvo, na mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustav, citira novinska agencija AFP demografa Stjepana Šterca. Je li se sloboda kretanja ljudi, o kojoj se i u Švicarskoj opet govori, u slučaju Hrvatske pokazala otrovom?

Politička svetinja

Za Europsku komisiju ona je u svakom slučaju politička svetinja – već iz povijesnih razloga. Nakon pada željezne zavjese kontinent više nisu smjele ograničavati granice, nego se trebao ujediniti. Pravo građana EU-a da sreću traže u svim drugim državama članicama čuvari ugovora uvijek su shvaćali kao dobro koje jača mir. Ekonomski gledano, ionako je sve govorilo u prilog slobodnom kretanju ljudi: neće li tvrtke profitirati od velikog broja potencijalne radne snage, a zemlje domaćini od viših poreznih prihoda? Zar to s druge strane neće značiti rasterećenje zemalja porijekla izmučenih nezaposlenošću i neće li rođaci koji su ostali kod kuće imati koristi od poslanog novca? Barem po važećoj ekonomskoj znanosti slobodno kretanje ljudi situacija je od koje profitiraju i regije iz kojih se odlazi i one u koje se odlazi. Ono jača produktivnost i inovacije te tako i ukupno blagostanje, slaže se većina ekonomista. Kao jedna od temeljnih sloboda zajedničkog tržišta ona je uz slobodno kretanje robe, usluga i kapitala upisana u EU-ove ugovore. Ali to da su migracije, koje su dosad skoro isključivo išle s istoka na zapad i s juga na sjever, dovele do golemih gubitaka u istočnoj i jugoistočnoj Europi i da to uvelike ugrožava gospodarski razvoj iseljeničkih zemalja, stručnjaci su, čini se, dugo ignorirali.

Gubitak najbistrijih glava

Stanovništvo se smanjilo zbog pada nataliteta i velikog iseljavanja u gotovo svim bivšim komunističkim zemljama. Iz malene Litve od pristupa EU-u 2004. iselilo je pola milijuna ljudi, skoro svaki šesti stanovnik. Ni u Bugarskoj, Rumunjskoj ili Latviji stanje nije bolje. Rumunjska je od svrgavanja komunističkog diktatora Caucescua 1990. godine izgubila četiri milijuna ljudi, što po izvješću Balkan Investigative Reporting Network-a odgovara 16,4 posto stanovništva. Masovno iseljavanje u zapadnu Europu (prije svega u Njemačku i Veliku Britaniju) povezano se s dramatičnim odljevom mozgova – liječnika, tehničara i stručnih radnika hitno potrebnih u njihovim zemljama. Kada gospodarstvo tih zemalja zbog toga raste sporije nego se očekivalo, fakultetski obrazovani ljudi vide da im se šanse smanjuju i tada se još više odlučuju za emigraciju – začarani krug. Ali šefovi istočnoeuropskih vlada ne žele doista da se raspravlja o slobodi kretanja ljudi.

„Ona je jedan od temelja EU-a koji našim građanima stvara velike mogućnosti“, rekao je Hrvat Plenković za Presse. Skoro su zaboravljena vremena u kojima je slobodno kretanje ljudi u zapadnoj Europi bilo vezano za poslovični strah od „poljskog vodoinstalatera“ tj. od dampinga. Zbog toga straha prigodom proširenja EU-a na istok 2004. godine starim državama članicama dala se mogućnost da u prijelaznom razdoblju od sedam godina zatvore svoje tržište rada. Neke države to nisu učinile, primjerice Velika Britanija, nakon čega su na taj otok doselili desetci tisuća Poljaka. Moglo se predvidjeti da će to izazvati obrambenu reakciju. Nemali broj Britanaca glasovao je za brexit i zbog jeftine radne snage s istoka. U iseljeničkim zemljama rijeke ljudi koje su odlazile potaknule su neliberalnu politiku, kako vjeruje bugarski intelektualac Ivan Krastev: mladi su otišli, ostali su stari i plašljivi i to je na mnogim mjestima pripremilo teren populističkim političarima.

Daniel Steinvorth
Neue Zürcher Zeitung

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo