G. Borić: Njemačke zablude u ocjenjivanju povijesnih zbivanja

U popisu najvećih ratnih zločinaca u 20. stoljeću nema Ante Pavelića, dok se Josip Broz Tito nalazi među deset prvih

Krajem siječnja u Njemačkoj, Izraelu i Poljskoj održane su komemoracije u povodu 75. obljetnice oslobođenja najvećega nacističkog koncentracijskog logora u svijetu Auschwitza-Birkenaua od strane postrojba Ukrajinske fronte sovjetske Crvene armije. Shvatljivo je da su na tim tužnim svečanostima službeni Nijemci igrali glavnu ulogu vječnih pokajnika. Nije laka stvar trpjeti optužbu da su nacionalsocijalisti i njihovi europski pomagači usmrtili u holokaustu šest milijuna Židova, a samo u Auschwitzu više od milijun. Na žalost, navedene komemoracije nisu prošle bez međunacionalnih zadjevica koje bi trebalo isključiti u odavanju počasti žrtvama shoe, kako Židovi nazivaju holokaust, no politika se i tu umiješala. Varšava se s pravom buni protiv ruskih nametanja krivnje Poljacima glede sudbine njihovih Židova, nekim Nijemcima nije pravo vječno se posipati pepelom zbog zla što su ga počinili nacisti u Drugom svjetskom ratu, a u Izraelu često se kritika politike njegove vlade prema Palestincima proglašava antisemitizmom. Sve to ide na štetu odavanja počasti nevinim žrtvama rata, i to ne samo Židova jer su i drugi narodi, posebice slavenski, bili od nacista osuđeni na postupno uništavanje kao pripadnici tzv. niže rase.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ustaše su počinili grozna zlodjela nad Židovima, ali bilo je rupa kroz koje su se neki od njih uspjeli spasiti od uništenja zahvaljujući hrvatskim humanistima, ne toliko mnogo kao u Bugarskoj, ali ipak mnogo više nego u Srbiji. U svakom slučaju nije pravedno i pametno iznositi usporedbe o tomu tko je spasio manje ili više Židova jer su prilike u pojedinim državama pod njemačkom kontrolom bile različite. A njemački su generali tu imali posljednju riječ, kako navodi njemački povjesničar Holm Sudhausen u svojoj „Geschichte Jugoslawiens“, Povijesti Jugoslavije, citirajući američke izvore na Nürnberškom procesu nacističkim glavešinama. Upravo radi toga Hrvati moraju tražiti krajnju suzdržanost od Nijemaca kad se govori o holokaustu i krivnji drugih, a ne njih, za taj u povijesti čovječanstva jedinstven zločin nad jednim narodom. Stoga nas je začudila jedna rečenica izdavača „Frankfurter Allgemeine Zeitunga“ (27. siječnja) Jürgena Kaubea kad u svome komentaru „Pouka od Auschwitza“ spominje genocide poslije 1945. pa navodi one u Burundiju, Ruandi, Srebrenici i Sinđaru, te ranije u belgijskom Kongu, zatim turski nad Armencima, ubijanje milijuna Ukrajinaca tijekom Staljinove nasilne kolektivizacije i „masovno ubijanje Srba u Drugom svjetskom ratu od strane hrvatskih ustaša.“

Nitko pametan u Hrvatskoj ne niječe ustaške zločine počinjene nad Židovima, Romima, Srbima i antifašističkim Hrvatima, ali ustaška zlodjela apsolutno su neusporediva s onim zločinima koji su, prema Kaubeu, počinjeni u Poljskoj, Africi, Aziji, Bosni i Hercegovini i Ukrajini. Jednostavno zato što su ustaše uzvratili drastičnim mjerama, sigurno nerijetko pretjeranim i neopravdanim, protiv domicilnih Srba čiji su sunarodnjaci tlačili Hrvate u prvoj Jugoslaviji i digli ustanak protiv NDH gotovo odmah nakon 10. travnja 1941. srpski četnici u NDH nisu čekali ustaške zločine, nego su odmah otišli u šume odakle su, u početku s komunističkim partizanima i kasnije uz pomoć talijanskih okupatora, napadali ne samo hrvatske vojne postrojbe nego i nenaoružane civile. A to se ne može reći za židovske žrtve holokausta te genocide nad afričkim narodima, Ukrajincima i Armencima, sve od reda nenaoružanim civilima. Naravno, ustaše su nanijeli zlodjela i srpskim civilima, ali kako je uvjereno dokazao njemački povjesničar Alexander Korb u svojoj knjizi o tomu, nije postojao njihov „Masterplan“ za uništavanje srpskoga naroda u NDH, dok su najveće zločine počinili tzv. divlje ustaše, a ne pripadnici Ustaške vojnice. Tu se nalazi differentia specifica između genocida nad Židovima, Ukrajincima, Armencima i afričkim narodima s jedne, te zlodjela ustaša nad Srbima u Drugom svjetskome ratu s druge strane, jer Srbi su se oružjem u rukama borili protiv hrvatskih napadača. Bio je to građanski rat, dok u Njemačkoj, Poljskoj, Ukrajini, Turskoj i Africi takvoga rata nije bilo, žrtve se nisu naoružano borili protiv svojih krvnika. Stoga je postavljanje ustaških zlodjela nad Srbima na razinu genocida nad Židovima, Ukrajincima, Armencima i nekim afričkim narodima posve promašeno i antihistorijski. To bi nakladniku „Frankfurtera“ Jürgenu Kaubeu moralo biti jasno.

Filozof Ernst Bloch proglašava gotovo sve Hrvate fašistima

No on se tu nalazi u dobrome društvu. Poznato je da su neki europski lijevi intelektualci marljivo sudjelovali na filozofskim razgovorima koje je organizirao marksistički časopis „Praxis“ na Korčuli, a među njima se nalazio i poznati njemački filozof Ernst Bloch, dok je u isto vrijeme više Hrvata kao političkih osuđenika čamilo u jugoslavenskim tamnicama nego po glavi stanovnika u Sovjetskome Savezu. U jednome intervjuu „Der Spiegelu“, (3. 2. 1975.) Bloch je doslovce rekao: „Die Kroaten als Faschisten waren gefährlich…das kann ich mich gut vorstellen“, ili u hrvatskom prijevodu: „Mogu dobro zamisliti da bi Hrvati kao fašisti bili vrlo opasni“. No slijedilo je još gore: „Die Kroaten, die in der BRD leben, sind fast alle Faschisten“, odnosno „Hrvati koji žive u Saveznoj Republici Njemačkoj gotovo svi su fašisti!“ Ovo proglašenje svih Hrvata mogućim i stvarnim fašistima iz usta jednoga intelektualca zaista je bilo ispod svake intelektualne razine, no Bloch je ponovio ono što je po svoj prilici čuo od svojih jugoslavenskih ideoloških prijatelja koji su svako hrvatsko isticanje prava na „samoodređenje do odcjepljenja“ (kako je pisalo u Ustavu SFRJ) proglašavali fašizmom, optužaba koje su na dnevnom redu sve do danas nakon raspada njihove Jugoslavije.

Odgovor Blochu na hrvatskome jeziku dao je dr. Franjo Tuđman u jednoj vrlo dobro dokumentiranoj ekspertizi koju sam slučajno dobio ovih dana. Tuđman pri tome citira „Ratni dnevnik njemačkoga Wehrmachta 1940.-1945.“, Frankfurt 1961. u kojemu doslovno piše: „Das schwächste von allen Staatsgebilden in dem von den Achssenmächten beherrschten Europa war noch wie vor Kroatien“, odnosno „Najslabija državna tvorevina u Europi kojima su ovladale Sile Osovine stalno je bila Hrvatska“. Ili, drukčije rečeno: za nacifašističke vojske Hrvatska je bila najteži teren, i to, kako naglašava Tuđman, zahvaljujući partizanskome pokretu pod vodstvom Komunističke partije kojoj je Bloch itekako bio blizak. Bloch je dalje iznio svoje sumnje u vjernost marksizmu hrvatskih radnika i seljaka u Jugoslaviji, jedino što mu se moglo povjerovati, dok je sve ostalo bilo paušalno klevetanje jednoga naroda slično klevetanju iz otrovne kuhinje nacističke propagande kojemu su bili izloženi Židovi kao „zavjerenici koji vladaju svijetom“. Nikad se Ernst Bloch nije ispričao za ovo svoje posrnuće, što je sramota za jednoga intelektualca takvoga kalibra.

Deutsche Welle se pita imaju li Nijemci mise za Hitlera?

Njemačka poluslužbena RTV postaja Deutsche Welle vrlo je marljiva kad na hrvatskom jeziku izvješćuje o prilikama u tzv. Regionu, pa i u Hrvatskoj, premda čitatelji njezinih izvješća imaju vrlo dobar uvid u domaće i susjedne prilike i bez njemačkih tekstova čiji su autori još uvijek „nadahnuti“ svojom Jugoslavijom i socijalizmom. Tako je suradnik DW-a Srećko Matić smatrao potrebnim upitati Njemačku biskupsku konferenciju jesu li u Njemačkoj poslije rata bile održavane mise zadušnice za Hitlera. Bio je „inspiriran“ takvim misama za Antu Pavelića u Hrvatskoj. Njemačka biskupska konferencija odgovorila mu je prilično nesigurno glede misa za Hitlera i ponovila neke ljevičarske tvrdnje o broju ubijenih u koncentracijskom logoru Jasenovac, dodavši da se Katolička crkva pod vodstvom nadbiskupa Stepinca zauzimala za progonjene Židove, Srbe i ostale, što bi novinarima Deutsche Wellea trebalo biti dobro poznato i bez njemačkih navoda. A što se tiče same mise zadušnice za Pavelića, Srećko Matić trijumfalno citira odgovor središnjice njemačkih biskupa kojima, usput rečeno, vjernici sve masovnije bježe iz Crkve: „Iz današnje se perspektive čini upitnim svjesno održavanje svete mise za jednog međunarodnopravno izopćenog ratnog zločinca.“ Sjajno! Njemačkim bi biskupima trebalo biti poznato da Pavelić nije bio izveden ni pred kakav sud poslije rata i stoga nije mogao biti osuđen kao ratni zločinac. Prema Paveliću je čak „pravedniji“ i jugokomunistički ljudožderski folklor koji je ovako pjevao o poretku zločinaca: „Oj, Hitleru, ti si prvi, mi smo žedni tvoje krvi. Mussolini neka, neka, tebe teška sudba čeka, Paveliću ti si treći, tebe ćemo živa peći.“ Poglavnika je dva puta na smrt osudilo krivosuđe Kraljevine Jugoslavije. U popisu najvećih ratnih zločinaca u 20. stoljeću ne možemo naći Antu Pavelića, dok se Josip Broz Tito nalazi među deset prvih. Unatoč tomu, za Tita su bile održane mise zadušnice u nekim manjim mjestima u Lijepoj Našoj. Nadbiskup Franjo Kuharić naredio je svim crkvama u Hrvatskoj da zvone netom što je doznao za smrt jugoslavenskoga predsjednika u Ljubljani. Misa zadušnica služena je u Zagrebu za javnoga tužitelja u sramotnome procesu kardinalu Alojziju Stepincu, Jakovu Blaževiću. Prema izvješću „Zadarskog lista“, takva misa održana je u crkvi sv. Petra i Pavla na Velikom Ižu i za Josipa Broza Tita, a mještani, pametniji od Srećka Matića, ovako su to obrazložili: „Bez obzira na to tko bio za života i što učinio, nitko nikome ne može zabraniti molbu za služenje mise zadušnice za nečiju dušu, pa tako ni za Tita. Misa je vjernički čin koji nema niti bi trebao imati ikakve veze s politikom i pokojnikovim djelima i nedjelima, konačni sud može dati samo Bog.“ Ovim su riječima obični vjernici s jednog malog hrvatskoga otoka očitali teološku lekciju njemačkim biskupima čije crkve zjape prazninom pa bi ih se moglo nazvati „pastirima bez stada“.

Nagrada za Maricu Bodrožić koja se istakla protuhrvatskom promidžbom

Književnica Marica Bodrožić koja stalno ističe da potječe iz Dalmacije, a ne Hrvatske, nedavno je dobila nagradu Walter-Hasenclever iz Aachena za svoje sveukupno djelo koje je po ocjeni žirija „fokusirano na srednju Europu“, dok ona „utjelovljuje graničnu poziciju u modernoj Europi.“ Bodrožićeva zaista piše virtuozno svoja književna djela na njemačkom jeziku, no u javnim razgovorima o sebi odbija bilo kakvo svrstavanje u naciju, vjeru i politiku jer to „ograničava njezinu individualnost.“ U redu, na to ima pravo, ali uopće nije bila u pravu kad je u svome političkom putopisu po Hrvatskoj (ona stalno govori samo o Dalmaciji i ponekad Hercegovini) objavila gotovo isključivo najgore klevete o hrvatskoj zbilji skupljene iz mračnih antihrvatskih promidžbenih kuhinja. O njezinu putopisu pod naslovom „Mein weißer Frieden“, Moj bijeli mir, objavio sam recenziju na njemačkom jeziku u časopisu „Most – The Bridge“ iz kojega ću preuzeti nekoliko kratkih osvrta na tu neznalačku pisaniju. Inače, naveliko sam pohvalio fiktivnu prozu Marice Bodrožić koja pozitivno odskače od njezina propagandnoga putopisa.

Bodrožićeva nastoji svim silama uspostaviti „ravnotežu krivnje“ u Domovinskom ratu, (takvim ga, naravno, ne naziva) između Hrvata i Srba pa tako šećući splitskom rivom promatra mlade vojnike na predahu između borbi za domovinu kao moguće zločince, dok srpske žrtve traži čak na Visu gdje su Srbi bili samo vojnici agresorske JNA. U Splitu se zgraža nad zapuštenim židovskim grobljem na Marjanu ne znajući da je zatvoreno već za vrijeme Austrije. Židovi su uvijek „prikladni“ za klevetanje Hrvata. Po njoj je Dalmacija postala dijelom Hrvatske tek nakon raspada SFRJ. Opet ne zna da je ona bila dio Hrvatske za vrijeme Banovine i konačno uspostavom druge Jugoslavije. Za Split kaže da je nastao na ruševinama starorimskoga grada Solane (!), valjda je mislila na Salonu nekoliko kilometara udaljenu od rimskoga Aspalathosa kao preteče sadašnjega Splita. Dalje tvrdi da su gornji slojevi splitskoga stanovništva tek u 16. stoljeću počeli govori hrvatski, ne znajući da je Marko Marulić izričito napisao da je njegova „Judita“ „u versih hrvatskih složena“. Za stanovnike Dubrovnika veli da nisu govorili ni hrvatski, ni talijanski, nego nekakvi „raguzanski“, opet ne znajući da su Gundulić, Držić, petrarkisti i ostali dubrovački književnici svoja djela pisali na lijepom štokavsko-ijekavskome narječjem, kasnije proglašenim standardnim hrvatskim jezikom.

Vrhunac ovoga skretanja s činjenica u jeftinu propagandu nalazimo kad Bodrožićeva opisuje suvremenu Hrvatsku u kojoj vidi Franju Tuđmana kao diktatora koji je „žrtvovao cijelu jednu generaciju u korist svoje ideje o nacionalističkoj Hrvatskoj“. Tuđman po njoj „osporava holokaust“, a „Pavelića je imenovao nacionalnim herojem, pa je time na dulje razdoblje zapravo više štetio ljudima svoje zemlje nego što bi mogao rat.“ Tuđman se, tvrdi ona, upustio u „čišćenje“ jezika, literature i kulture, proglašava ga antisemitom i podcjenjivačem srpskoga naroda kao cjeline, dok je Pavelić, po njoj, uveo korijensko pisanje, ne znajući da je ono bilo u uporabi sve do kraja 19. stoljeća. Sramotno neznanje jedne intelektualke!

Ona tvrdi da je u njezinu seocetu Svibu uništeno srpsko groblje, a u tomu je mjestu tada uz 885 Hrvata živjelo 11 Srba. Jesu li imali posebno groblje? Čudi se da njezin gastarbajterski otac potajno nosi Pavelićevu sličicu, a majka ne želi s njom „razgovarati o srpskim žrtvama“. Zar to nisu bili dovoljni dokazi koliko se udaljila i od svoje najbliže rodbine? Ponavlja laž da je logorom Jasenovcem upravljao jedan franjevac, (on je prije toga bio najuren iz Reda) i ne spominje da su komunisti ubili oko 600 hrvatskih svećenika, redovnika i redovnica. Za nju ne postoji hrvatski jezik, nego prema Snježani Kordić „srpskohrvatski“, a trebala bi znati da je Kordićeva jedina koji još visi na toj izmišljotini kao ovisnica o drogi. Ne zna da je čak i jugoslavenski publicist Slavko Goldstein više puta zanijekao antisemitizam kod Tuđmana, da su u njegovoj vladi bili ministri srpske i židovske nacionalnosti, da je domaćim Srbima nudio najveću autonomiju po europskim kriterijima. Stvarno treba biti slijep pri zdravim očima pa vjerovati u sve laži koje je Bodrožićeva nakupila, valjda družeći se s jugokomunističkim političkim vampirima.

Kao utjeha jedan lijepi turistički vodič po dalmatinskim krajolicima

No nije sve crno što se o Hrvatskoj piše i govori u njemačkim medijima. Pozitivnu iznimku čine turistički vodiči koji su objektivni i informativni što se približavaju današnjici. Kao takav primjer ističemo gurmanski bedeker „Glüchlich in Dalmatien“, Sretni u Dalmaciji, Tanje i Christiana Roosa u izdanju „Süddeutsche Zeitunga“. Jasno, Dalmaciju su smjestili u Hrvatsku, a gdje bi drugdje bila, no to prije nije bilo tako samorazumljivo. Na žalost, svoje putovanje počinju tek u Šibeniku i idu dalje do Dubrovnika, izostavivši prelijepi Zadar. Zašto? Ono što je posebno u ovom vodiču jest njegovo usredotočenje na dobre ugostiteljske objekte domaćih majstora kuhinje s dalmatinskim delicijama koje će ostati zapamćene kod svih gostiju.

Najprije se govori o jednodnevnim boravcima u Splitu, Šibeniku, na Hvaru, Visu, Braču, Makarskoj rivijeri, (koju začudo proširuju do Dubrovnika!), Pelješcu i Dubrovniku pa onda se ide dalje na višednevne posjete. Tu susrećemo pametne i lijepe ugostitelje Julijanu i Peru Ćurina, Ivana i Josipa Miloša, Nikšu Đuraša, Reinharda Prascha sa suprugom, Jakova Rubinića te Sašu i Magdalenu Senjković koji opisuju svoj put do ugostitelja s posebnim ponudama za razmažene, ali i obične goste. Sve su to uspješne hrvatske priče koje bi trebale inspirirati i druge da na obali Jadrana ali i u unutrašnjosti Lijepe Naše osnuju ugostiteljske objekte koje će stranci zapamtiti i preporučivati dalje jer „usmena predaja“ često je uspješnija od skupo plaćenih PR akcija. Knjiga sadrži i preporuke za posjete muzejima i galerijama, crkvama i dvorcima, krajolicima i uživanciji u dolce far niente, kako Talijani nazivaju dokoličarenje. Tu su i lakonski podatci o Hrvatskoj kao državi i društvu. Nije potrebno posebno isticati da je ovaj bedeker grafički na najvećoj razini, dovoljno malen da može stati u prsni džep i biti pri ruci kad se god zaželi svratiti u neki restoran ili pansion i uživati u hrani, piću, krajoliku i – ljudima!

Pred očima nam je i knjiga pod naslovom „Hrvatska, zemlja i ljudi“ koju su god. 2013. izdali na hrvatskome i engleskome jeziku Leksikografski zavod Miroslav Krleža u suradnji s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova. Izdanje na hrvatskom bilo je suvišno, no pitamo se zašto nisu uslijedile inačice na njemačkome, španjolskom, francuskom, ruskom i kineskom, pogotovo sad kad se Hrvatska ovih šest mjeseci god. 2020. nalazi na čelu Europske unije? I na kraju, zašto hrvatska vlada nije osnovala instituciju koja bi se isključivo bavila promicanjem hrvatske politike, kulture i gospodarstva u velikom svijetu? Zar nitko u Zagrebu nije čuo za onu američku: „Radi dobro i govori o tome“?

Gojko Borić

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo