Marija Dubravac : S ONU STRANU ZIDA (Svjedočanstvo)

 »Ti  i tvoj prokleti pas! Daj ga nekome! Radi njega hodam umorna i pospana! Jedva izdržim na poslu! Evo, snimila sam ga na kazetu. Poslušaj i reci izmišljam li laži?« vikah susjedi van sebe od ljutine, spremna da se zaista s njome potučem radi male kujice, Ele, a ta je lajala svake noći dok je gazdarica radila.

»Gospođo, oprosti, koliko čujem od ostalih stanara, moj pas ne smeta nikome osim tebi. Ako si toliko osjetljivih ušiju, začepi ih vatom. Što misliš kako je tek meni? Noću radim, danju jedva uspijem zaspati koji sat. Ljudi oko mene žive svoj život. Odlaze i dolaze autima, odjaze muziku, smiju se i pričaju. Nitko ne pita kako mi je. Moram pokorno trpjeti. Tako i ti. Uči se žrtvi. Ne znam što bih ti drugo preporučila. Zanimljivo, ljudima smeta lavež pasa, ali ne smetaju im jauci milijuna gladne i progonjene djece«,

reče mi oštro ta naoko sveta baba dovodeći me svojim mirnim držanjem gotovo do ludila. Znam da sam u pravu. Pas doista laje noću često. Susjedi ne žele biti svjedoci. Spomenuta žena je doktorica, a radi samo noćnu smjenu. Istina, doktorima se nije dobro zamjerati, no u meni je već mjesecima kuhala paklena mržnja prema toj staroj mršavoj riđokosi. Mogla sam slobodno iz stana seliti dalje, ali imadoh posao, vlak, tramvaj i trgovinu u blizini. Pozicija odlična. Susjedi pristojni. Jedini problem bijaše Ela, sedmogodišnja zločesta chuava manja od mačke. Nisu je mogli nadlajati svi psi Melbourne-a. Mrzila sam i nju i gazdaricu svim srcem. A mrzih i svoje uši. Uvijek čuju što ne treba. Kolegica na poslu reče mi da mržnjom neću postići ništa. Zašto ne molim Svetoga Antuna za pomoć? Ljudi od njega dobiše svakojake milosti. E, možda to jest tako, no ja od djetinjstva nisam voljela moliti niti ikada od Boga išta tražih. Bila sam razmaženo silovito dijete dobro stojećih roditelja sa grada. U Boga vjerovasmo, ali poradi nas crkve su trebale biti otvorene samo o Božiću i Uskrsu, inače ne. Zbog usiljenosti nisam se nikada udala znajući da će moj brak trajati kratko. Osjećah odbojnost prema djeci. Osvajao me je slobodan bezbrižan život, slastan zalogaj, dobro vino i skupe stvari. Sa stidom priznajem, nisam imala nikakvoga svetog znaka niti sam zahtjevala posvetu stana kao ostali Hrvati katolici. Ipak, nisam nikada nijekala postojanje Boga. Konačno, kad sam radi Ele zbog iscrpljenosti gotovo poludjela, jedne noći bacih se na koljena moleći od Svetoga Antuna čudo kako bi mala lajavica crkla ili ušutjela. Zbilja nisam znala što ću. U zahvalu spomenutome svecu obećah poslati novca nekoj ubogoj starici u domovinu.

Dva mjeseca kasnije na treći dan Božića, u samo predvečerje pritisla paklena vrućina. Nebo se crnilo. Pucao je grom za gromom. Nestade struje. Čas kasnije grom udari u veliko gam – drvo dvadesetak metara daleko od mojega stana. Zemlja  se protresla usljed groma i pada drveta. Čula sam da stanari izlaze van svjetleći baterjama prema drvetu. I sama izađoh. Vrata ostadoše za mnom na pola pritvorena. Ne mogavši radi kiše i mraka vidjeti ništa, vratila sam se  unutra. Na stolu je gorjela svijeća. Struje nema, televizija ne radi, moliti ne volim. U spavaćoj sobi bijaše nepodnošljivo sparno stoga odlučih prespavati na kauču. Upravo kad sam se htjela pružiti, spazih nešto od čega me spopade veći strah nego od maloprijašnjeg groma. Nešto maleno, dugouho, krupnih buljavih očiju, mokro i drhtavo, nešto što je ličilo mački, šćurilo se na kauču motreći me uplašeno. Pogledavši bolje, na svoju radost zaključila sam da to nije mačka nego moj mrski ljuti neprijatelj, Ela, radi koje pet mjeseci nisam spavala kako treba. Ha! Došla gica na valov! Odlično! Sveti Antune, e, baš ti hvala! Makar se nas dvoje slabo poznajemo, za neki razlog si me ipak uslišao. Baka u domovini sigurno nužno treba novac.

Ne znam otkud se Ela nađe kod mene i hoće li ju doktorica po ovome nevremenu noćas tražiti, no važno je da dolija u moje šake. Suditi ću joj svojim zakonom. Sićušna je. Ugušim ju bez muke. Konopčić o vrat, odignem ga u vis i stegnem. Za par minuta neće više biti lajave Ele. Baciti ću je pred vrata njezinoga stana, a gazdarici će sutra srce prepući. Da, ali tko zna hoću li ju moći ubiti? U djetinjstvu bježala sam kad su dida i baka na selu klali kokoši patke i svinje. Ne, nije to dobra zamisao. Osim toga, što ako ona munjena doktorica nabavi drugoga psa, nekog velikog koji će još više lajati?  Sjedeći na kauču razbijala sam glavu svim i svačim. Možda je najbolje čekati jutro. Dotle ću već nešto smisliti.

Iako očekivah da će doktorica te noći tražiti svoju mezimicu ipak nije dolazila. Čudno. Odgurala sam Elu u kupaonu. Tek što legoh ona zacvili grebući uporno na vrata. Kuhača nije pomogla. Morala sam je pustiti nazad na kauč gdje smotana pod mojim nogama ne mičući se dočeka jutro. Konačno sam se naspavala i to baš pored svojega najgorega neprijatelja. Sutra rano izađoh pokupiti granje i lišće nakon sinoćnje oluje. Po starom običaju opet ostavih vrata napola otvorena. Ela istrka za mnom. Pronjuškala je naokolo zatim se vratila u stan kao da je njen vlastiti. Dok sam zgrćući lišće na hrpu razmišljala što ću s njom, snažno je zalajala. Sveti Bože! Ako taj puta nisam dobila napad srca valjda nikada i neću. Pred otvorenim kuhinjskim vratima Ela je bijesno lajući uporno odbijala dugu crnu zmiju, a ta silom htjede u moju  kuhinju. Umjesto da Eli pomognem, skočila sam unazad. Mrak mi se navukao na oči. Ni jedne životinje nisam se bojala kao zmije. Desetak sekundi potraja borba između zmije i Ele. Bogu hvala zmija pobježe svojim putem. Ushićena, dotrkavši pred mene, Ela kao pravi pobjednik ispravila se na zadnje šapice pričajući nešto svojim psećim jezikom. Značenje toga jezika bilo bi, recimo ovako:

»Ne voliš me, a otjerah ti od kuće smrtonosnoga ubojicu.«

Koliko god mrzih tu sićušnu životinjicu ipak htjela ne htjela, moradoh ju uzeti na krilo i zagrliti. Čak sam joj iz ruke davala izobilj božićne šunke nagađajući zašto li gazdarica ne traži svoje kuče? Čudno. Pazi je bolje od sebe. Ubrzo, na vrata mi zakuca poznati stariji čovjek raspitujući se baš o Eli. Doktorica je u Francuskoj. Elu ostavi njemu na čuvanje. Slučajno mu sinoć pobježe van. Vidjevši ga Ela se priljubi uz mene. Režeći pokaza mu red oštrih zubića dajući do znanja da će ugristi ako ustreba. Nakon dugoga natezanja rekoh čovjeku neka ju ne dira. Kod kuće sam još dva tjedna. Praviti će mi društvo.

Trebalo bi dosta papira da opišem koliko mi radosti priušti to malo psetance, moj nekadašnji mrski neprijatelj. Slijedeći me vjerno u korak, gledala je pravo u moje oči dok joj nešto pričah, a radovala se mojemu dolasku iz trgovine. Poput djeteta puzila mi je u krilo čim spozna da nisam zla kakva se činih u početku. Prije nego doktorica stiže sa odmora, Ela i ja postadosmo vrlo bliske. Meni, svojeglavoj osobi, takav suputnik odlično je pristajao. Prvi puta u ovoj tuđoj zemlji netko me je istinski voljeo.

Od prošle smo svađe Elina gazdarica i ja pažljivo zaobilazile jedna drugu. Razmišljah o našem skorom susretu. Hoće li se htjeti suočiti sa mnom i zahvaliti mi što čuvah Elu, ili će samo poslati onoga čovjeka po nju, izbjegavajući me i dalje? Iznenadih se jako. Nekoliko dana kasnije stiže mi riđokosa doktorica noseći prelijepi buket cvijeća. Pozvala sam ju unutra. Nakon radosnog susreta sa Elom, zahvalivši usrdno za uslugu, saznah da je išla u Francusku, u Lurd. Ima rak  želudca. Ta žena koju toliko mrzih bijaše u stvari dobro pobožno biće čija me životna priča promjeni potpuno. Unazad trideset godina u saobraćajnoj nesreći izgubi muža i dvije male kćerkice. Vjera joj pomože ostati normalnom. Nikad se nije preudala. Usvoji i othrani dvoje napuštene dječice. Trenutačno rade u Africi s misionarima. Ona također pomaže misije. Prebrodila je nekoliko teških operacija i probleme svih vrsta. Kad se konačno ponadala ljepšem životu, nađoše joj prije mjesec dana rak. Ne proklinje Boga ni svoju sudbinu, znajući da će tek po mukama steći raj. Gledajući mnogobrojne mlade bolesnike u Lurdu, reče Gospi neka slobodno ozdravi nekoga od njih. Ona je već blizu šezdeset. Moli samo snage da izdrži svoju Kalvariju do kraja. Prije polaska kući, Elina gazdarica izvadi iz torbe nekoliko slika iz Afrike. Njezina usvojena djeca, misionari i mnogo crne dječice smijali su se radosno ne odajući tragove teške afričke bijede.

Misionar Danko Litrić

»Želiš li pomoći ovoj djeci učiniti ćeš veliko djelo milosrđa. Znaš, najveća greška nas ljudi je ta, što često puta oko sebe ozidamo debeli zid sebičnosti trudeći se unutar toga zida živjeti što udobnije zatvarajući oči i uši da do nas ne dopru milijuni vapaja gladnih i unesrećenih Božjih bića, kojima smo dužni pomoći. Nažalost uprkos našoj udobnosti unutar toga zida mnogi umiremo potpuno nesretni«,

napomenu doktorica uzdahnuvši glasno. O ljudi! Te riječi ticahu se baš mene!

  Godinu dana gledala sam ju kako polagano izdiše ne u krevetu već čineći dobra djela na sve strane. Bolesna i iscrpljena posjećivala je teške bolesnike ne govoreći im da je doktorica niti ikome prizna da ubrzo očekuje smrt. Nedjeljnu misu nije propuštala. Premda sam ranije bježala od Boga i žrtve odnekud stadoh slijediti njene stope kajući se za dugogodišnje kršenje Božjih zapovijedi. Za škrtost, oholost, lagodan život, za vlastiti svijet u kojemu se ogradih visokim zidom zloća ne želeći znati što se događa na drugoj strani.

Mnogo svijeta dođe na sahranu Eline gazdarice. Unatoč skrovitosti i privatnom životu bijaše vrlo poznata. Nikada nisam plakala kao tada shvaćajući da ova zemlja osta osiromašena gubitkom prekrasne ljudske osobe. Nebo ju posla poradi mene i sličnih meni kako bi nas primjeri tih časnih patnika kad tad izvukli iz debelih zidina naših zloća i okorjelosti, otvorili nam oči i uši da shvatimo razlog postojanja u dolini suza. Žarko sam željela primiti od pokojnice bilo kakav nebeski znak, ali nisam ga dobila pune tri godine. Jedne večeri videći da moja voljena Ela izmučena rakom crijeva odlazi zauvijek, jako se ožalostih. Jest, bila je samo životinja, no radi nje dogodi se što šta dobroga u mojemu životu. I nju Bog stvori ne samo da čuva kuću nego da odurnim ljudima poput mene bude dugogodišnji prijatelj. Životinja nas često nauči začuđujuće stvari. Te noći kad konačno u bolima izdahnu, plakala sam u krevetu znajući da me možda nitko više neće voljeti kao moja lajava mala Ela. Plačući zaspala sam. U snu začuh glasne jauke. Slušala sam ih neko vrijeme ne znajući odakle dolaze. Na moje iznenađenje pokojna doktorica reče mi čistim svojim glasom:

»Znam, žališ za Elom. Što misliš kako tek srce boli ove majke za rođenom djecom? Ipak su to stvorovi Božji nagrađeni neumrlom dušom. Pogledaj!«

Predamnom pokaza se debeo visok zid. Neka moć uzdiže me  do vrha zida. Ugledah nepregledno mnoštvo crnih i bijelih žena. Jecaju i drže u naručju mrtvu djecu koja pomriješe od gladi. Kratko potraja moj san. Njegovu poruku razumjeh u potpunosti.

Danas nakon dosta godina osjećam se u duši radosna, bogata i voljena od brojne moje crne dječice za koju živim još uvijek. S ponosom čitam pisma pokojnoga oca Gabrića i misionara iz Afrike. Moji novčani darovi donesoše obilje sreće u siromašne kućice od šepera i blata, u čatrnje gdje po riječima pokojne doktorice žive stvorovi Božji vrijedniji od Ele i ogromne brojke pasa i mačaka, a na njih čovječanstvo godišnje troši milijune dok ljudska bića umiru gladna. Neka svatko čini prema vlastitoj savjesti. Ja zahvaljujem Bogu što nisam više ni gluha ni slijepa, što čujem i vidim mnoge patnike koji svakodnevno vape »s onu stranu zida«.  N. N.

Iz knjige ZNACI I MILOSTI S NEBA / Marija Dubravac Brisbane

Hrvatsko nebo