25. godina kasnije ponovo hrvatska šutnja

 Gdje je nestala Tuđmanova kroatocentričnost

Međunarodno priznanje Republike Hrvatske, izboreno uz pomoć međunarodnoga prava, najveća je diplomatska pobjeda državnika Franje Tuđmana. Uslijedilo je poslije uspješno zaustavljene velikosrpske agresije, koju je tzv. međunarodna zajednica odobrila pod uvjetom da ju Srbija izvede brzo i efikasno. 15. siječanj 1992. dočekao sam u odori ZNG uvjeren kako ćemo ne samo osloboditi Hrvatsku već od nje napraviti snažnu i prosperitetnu državu. Međunarodno priznanje temelj je kasnije provedenim vojnoredarstvenim operacijama.

Najvažniji nadnevak poslije međunarodnoga priznanja ponovo pripada Tuđmanu.

Uveo je RH u UN. I u VE. Kasniji ulasci u NATO i EU spadaju u tehnička pitanja. Ulazak u EU, nažalost, pretvorio se u nacionalno poniženje. Tuđman je EU prihvaćao kao savez suverenih država. Ona se, međutim, pretvorila u merkantilističku naddržavu nesposobnu odgovoriti suvremenim izazovima. Hrvatske politelite slijepo slijede birokratizirani Bruxelles, osim u jednom – ne žele istim metrom mjeriti sve totalitarizme dvadesetoga stoljeća. Oživljavaju mrtvace: Totalitarni karakter komunizma i zločinca Tita.

Graditelj Tuđman u kratkome roku stvorio je regionalnu silu. Poslije njega za dom nespremne snage vode glavnu riječ, pobjedničke su neprestano na udaru. Hrvatska šutnja ponovno je instalirana. Politikantskim arbitražama judeki i yudeki nadomjestili su međunarodno pravo. Danas je Hrvatska jednom nogom u Bruxellesu, drugom u Beogradu. Hrvatska je razgraditeljskim politikama Račana, Mesića, Tomčića, Sanadera, Kosorove, Josipovića i Milanovića, pozicionirana kao „prostor bivše Jugoslavije“, „jugosfere“, „parče“ „Zapadnoga Balkana“ jedino sposobno za arbitraže na svoju štetu. Od subjekta pretvorena je u objekt. Očito je da se puzeći provodi plan obnove „ovih prostora“, Jugoslavije u bilo kom obliku. Takva je politika protuustavna.

Nijedan vitalan problem države i nacije u proteklih šesnaest godina nije riješen, a osobito ne od ulaska u EU. Hrvatska je u EU prenijela sve svoje probleme nastale 1918., 1945. i 2000. u čijoj su osnovi jugoslavenstvo, velikosrpstvo i komunizam. Stvoreni su uvjeti za nova posrnuća i poraze. Jugoslavenstvu, velikosrpstvu i komunizmu pridružilo se i eurofilstvo. Gdje je nestala tuđmanovska kroatocentričnost odgovorit će povijest.

Proteklih dvadeset i pet godina moderne hrvatske države, kojoj je temelj pobjeda nad velikosrpskom agresijom i ništa drugo, treba podijeliti na dva dijela. Prvi se odnosi na uspješno Tuđmanovo doba. Drugo, neuspješno, razdoblje započelo je 3. siječnja 2000. i traje do danas. Rezultati: Dužničko ropstvo, pljačka naroda, rasprodaja nacionalnih dobara, demografski slom, pražnjenje hrvatskih prostora.

Neuspješno razdoblje ima polazište u jugobolju, bolesti izazvanoj gubitkom Jugoslavije, komunističkoga sustava i privilegija povlaštenih skupina. Od te bolesti prvim referendumom i Domovinskim ratom poražene snage nikad se nisu izliječile. Bolest je, uz asistenciju judeka i yudeka, iskorištena za pogonsko gorivo unutarnje agresije i međunarodno olajavanje. Bez ozbiljnoga otpora država i nacija o svom trošku vraćeni su u stanje osamdesetih godina 20. stoljeća.

U idućih 25 godina očekujem pristanak na sustavno poražavanje ili povratak identitetu. Prvo vodi u nestanak iz povijesti. Drugo, kad se osovi na svoje noge i pamet, prema državi po mjeri hrvatskoga čovjeka, koja na neupitnim načelima gradi međunarodnu poziciju. Pomirba ova dva puta nije moguća, sudar je neizbježan. Vjerujem da ćemo se probuditi. Objektivna situacija je, naime, neodrživa sa stajališta slobodne države, nacionalne sigurnosti, opstanka i općega stanja države i nacije. Na poprištu stoji narod s jedne i odnarođene elite s druge strane.

Nenad Piskač/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo