Srbi kažu da je ‘Milanović baš besan’ zbog Hide Bišćevića

Srpski mediji pišu da je “Zoran Milanović besan” jer mu zločesti Plenković prije preuzimanja predsjedničke dužnosti u Beograd kao ambasadora namjerava poslati Hidu Biščevića, no dodaju kako će ga “bes brzo proći, jer ako je Hido dobro služio Tita i Tuđmana, služiće i njega”.  U nevelikoj vojsci hrvatskih političkih metuzalema Biščević je, uz Šeksa, Božinovića, Radina, Pupovca i Glavaša, najveći majstor dugog trajanja.

Rođen u Sarajevu u rujnu 1951. kao Hidajet, Tuđmanu se navodno deklarirao kao musliman s velikim “H” (tu je dosjetku često koristio i Mujo Nadarević), pa su ga novinarska zakerala ironično nazvala “optantom”, ali je hrvatskom predsjedniku, koji je obožavao njegove tekstove, Hidina opcija bila neodoljiva.

Već 1992., s pozicije glavnog urednika Vjesnika, gdje je novinarima dopisivao tekstove po potrebi konjunkture (njegov prethodnik se zadovoljavao time da im u dugim pseudomajeutičkim seansama poželjan partijski stav ucijepi kao njihov vlastiti), odlazi u diplomaciju, a 1993., čim je stekao diplomu Fakulteta političkih znanosti, postaje veleposlanik u Turskoj.

Hido Biščević je, tu su beogradski novinari u pravu, izvanredno sjeo novoj vlasti, ali se na njega nisu žalili ni prethodnici. “Knjiga žalbi” na njegov rad zjapi prazna. Pokojni Denis Kuljiš u nekoliko je rečenica savršeno opisao cvijet njegove tajne: fanatičnu odanost liniji i posvemašnju ispražnjenost jezika od neoportunih sadržaja.

“On je bio posvuda, susreo se i razgovarao s gotovo svim najvažnijim akterima prošlog stoljeća, malenim čunom preplovio je Sharm-el-Sheik da snimi zapaljene rafinerije Koramšara na početku iračko-iranskog rata, ušao u američku ambasadu u Teheranu dok su je držali radikalni islamistički studenti, gurao se s vrhovnicima pokreta nesvrstanih na summitu u Harareu, intervjuirao trojicu od četiri osnivača PLO-a te prisustvovao tajnom sastanku njihove Revolucionarne komande. Napisao je milijun članaka, dao hiljadu intervjua. No kad prevrneš požutjelu hartiju novinskog arhiva, ne znaš što je mislio ili htio reći, a u svakom slučaju, uočavaš da nema poveznice između ocjena i misli iz uzastopnih razdoblja njegova života – pritom, čovjek uopće nije glup, referira se na glavne stvari, razumije politiku utoliko što joj se savršeno prilagođava, ali dubokog ili kritičkog promišljanja tu nema, same riječi, gola politika, ‘linija’, oportunističke interpretacije vladajućih i općih teza, iskazane nevjerojatno kompliciranom sintaksom, a u svakoj narednoj prilici, sve u bitnome sasvim drukčije i suprotno od onoga što je prethodno zastupao”, napisat će Kuljiš.Do ljudi koje je intervjuirao malo je tko od naših novinara mogao doći, možda tek Dara Janeković i Silvija Luks, bio je na mjestima koje većina vidi samo na internetu, ali u svijetu pisane riječi nije ostavio nezaboravan dojam. Preveo je Kissingera, napisao nekoliko knjiga, između ostalih,

“Diplomaciju za stolom”, u kojoj je objavio 38 priča “o diplomatsko-gastronomskim događajima i opisao niz situacija u kojima se zatekao na službenim susretima s vodećim političarima svijeta, uz izvorne recepte za jela poslužena na svečanim objedima i večerama”, pa se knjiga “može koristiti i kao kuharica”.Fakat, recepti iz Hidine kuharice su, da parafraziramo Šijanov film, najbolji na svijetu ako želite dugo trajati. Ključni njihov sastojak ne može se izreći riječima, jer je riječ o – šutnji. Biščević podsjeća na mostograditelja, neimara Talijana, koji u Andrićevoj noveli “Most na Žepi”, na mostu u puno verzija kleše  svoju omiljenu mudrost, koju neprestano sužava. Priča svršava ovako:

“Ostade samo deviza: U ćutanju je sigurnost. Stajao je (graditelj) neko vreme nad njom, a onda podiže ponovo ruku i jednim snažnim potezom izbrisa i nju…..  Vrag odnio i riječi!”.

Biščevićeva tekstualna logoreja zapravo maskira mudru šutnju o onim uistinu delikatnim stvarima politike. “Prešutio sam Tuđmanove ocjene o desecima vodećih političkih ličnosti s hrvatske političke scene, prešutio sam i zauvijek ću prešutjeti što je rekao i kako je ocjenjivao Mesića, Račana, Budišu, Šeksa, Sanadera…

Upravo zato da se izmaknem i ne pridonosim onome do čega je drugu Tomiću najviše stalo i što stalno dokazuje: neprestano potpirivanje zavada i podjela u ovom društvu”, reći će u jednoj polemici s Antom Tomićem.

Ante Tomić tekst o Biščeviću napisao je kipteći od gnjeva zbog Biščevićeva priznanja kako mu je Tuđman pred smrt postavio pitanje svih pitanja, zbog kojega ga je splitski književnik i novinar proglasio feudalcem koji Hrvatsku doživljava kao svoj posjed. “Ljeti 1999., tri mjeseca prije smrti, predsjednik Tuđman rekao mi je da dođem k njemu na Vangu.

U to vrijeme nisam ni znao da mu se zdravstveno stanje pogoršalo. Ručali smo u užem krugu i nakon toga smo ostali sami. Odjednom me upitao:‘Hido, kome da ostavim Hrvatsku?’. Bio sam, naravno, začuđen i nisam ništa odgovorio, a on je počeo analizirati političare koji su bili oko njega. Ne pitajte me za imena. Mogu samo reći da su njegove analize bile izvanredno točne i precizne. Bio je, u svakom slučaju, svjestan u kakvu je stanju Hrvatska”, rekao je Biščević Globusu.

Novinari ga tom prilikom nisu pitali za imena, ali jedno je, vremenom, ipak procurilo. “Možda jedino Ivica Račan ozbiljno zna kako stvarno funkcionira politika”, riješio je Biščević na drugome mjestu Tuđmanov kadrovski rebus.

Biščević je bio veleposlanik Republike Hrvatske u Turskoj od 1993. do 1995. godine, a u Rusiji je obavljao istu dužnost od 1997. do 2002. godine.

Hido je nakon kraćeg interregnuma poslije Račana dočekao Ivu Sanadera, koji ga je imenovao državnim tajnikom. Kao takav, pregovarao je s Carlom Del Ponte, što je, razumije se, bio posao od najveće delikatnosti i mogao je biti povjeren samo čovjeku od punog pouzdanja. Biščević o Sanaderu nikad nije rekao lošu riječ, i to mu se svakako ima upisati u vrline, u ovom podneblju koje pale vođe nemilosrdno gazi.