ZORICA VUKOVIĆ: U LABIRINTIMA POVIJESNIH LAŽI

Knjiga Stjepana Loze Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima je obimna fizički i teška sadržajem. Čitala sam je gotovo dva mjeseca, satirana tugom i na rubu plača. Ponekad sam pročitala samo stranicu-dvije, ostavila knjigu i nastavila čitati kad sam se malo pribrala za nekoliko dana. Mnogi smatraju da je lakše ‘okrenuti se budućnosti’, jer bi kopanje po prošlosti moglo mnoge dovesti do korijena sramote. Može li se hrvatskom narodu dogoditi veća sramota od one da nas se kolektivno proglašava genocidnim?

Posebno su me dirnuli opisi savezničkih bombardiranja hrvatskih gradova jer sam prvi put o tim bombardiranjima čula od mog gimnazijskog kolege Ivana V. U četvrtom razredu gimnazije kad smo učili o 2. svj. ratu, Ivana je zanimala istina o ‘hrabrim, neustrašivim i pravednim’ partizanima. Kako je o toj ‘pravednosti i dobroti’ često pričao moj djed, Ivan je došao poslušati njegovu priču o  pljački sela. Raspitivao se i kod drugih koji su preživjeli rat.

Ivan je diplomirao i magistrirao šumarstvo, a onda ga je fakultet poslao na doktorski studij u Kanadu. Kad bi se susretali, po njegovom dolasku kući, pričao je da istražuje po arhivima i knjižnicama u slobodno vrijeme i da ga netko prati. On je pratnju zvao CIA. Od njega sam prvi put čula o ‘slavnim’ savezničkim bombardiranjima hrvatskih gradova. Negdje oko četrdesete godine života, Ivan je počeo gubiti pamćenje. Danas je u sanatoriju iako je već u sedmom desetljeću što znači da je fizički snažan. Ali mozak…? Živi kao biljka. Nitko od njegove obitelji nije imao nikakvu psihofizičku bolest. Je li svoju znatiželju Ivan platio na ovaj način? Nikad to nećemo saznati.

Stjepan Lozo na str. 465 piše: „Pri promatranju savezničkih zračnih napada na hrvatske gradove ne treba, naravno, misliti da je to u cjelini bio nekakav poseban oblik aktivnosti prema Hrvatima. Stradali su gradovi  i po Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj i drugim zemljama i to vrlo teško. Ipak, pri pozornijem promatranju mogu se uočiti pokazatelji koji govore da je u napadima na hrvatske gradove postojala crta maligne namjere strateškog uništavanja Hrvata, gospodarskoga, demografskog i identitetskog supstrata, a ne samo vojnog čimbenika.“

Povjesničarka Marica Karakaš Obradov navodi da je savezničko zrakoplovstvo ‘imalo zadaću napadati tvornice, aerodrome, željezničke čvorove, luke, mostove, motorna i zaprežna vozila, željezničke kompozicije, brodove, te vojne snage i naselja na području NDH’. U tim napadima, na području NDH, ranjeno je na tisuće ljudi, a poginulo 5 246 osoba u Hrvatskoj i 2 603 u BiH. Samo je tijekom 1945. Split s okolicom bombardiran 71 put, a napadi su počeli 1943. godine. 

Profesor Frano Boras, kroničar povijesti Splita piše: „Potkraj svibnja 1944. uslijedio je kraći predah, pak je građane bio obuzeo osjećaj lažne sigurnosti. Govorilo se: ‘Saveznici nas više neće bombardirati. Toliko je Splićana otišlo u partizane… Neće oni nas!’

Onda je osvanula vedra i sunčana subota 3. lipnja 1944. Na improviziranoj tržnici (stari Pazar već je bio razoren) uz sjeverni zid sv. Dominika i dijelu Hrvojeve ulice, poljoprivrednici iz okolice nudili su obilje tamnocrvenih trešanja i ponešto ostalih poljoprivrednih proizvoda. Podno sv. Duje živo se trgovalo polovnom odjećom, obućom, rubeninom i ostalim sitnicama…  Kao da su Splićani tog sunčanog jutra bili sasvim zaboravili ratna stradanja i prethodna bombardiranja, pak su u velikom broju pohrlili na tržnicu. Nitko nije mislio da će se ona uskoro pretvoriti u sablasnu klaonicu ljudi i zaprežne stoke…

Te kobne subote Split je od 10:10 – 14.49 sati bombardiran četiri puta. Prvi nalet imao je dva vala u razmaku od 23 minute. U oba slučaja napalo je po 12 zrakoplova dvomotoraca Bristol Blenheim u pratnji 6 lovaca.

Drugi nalet počeo je u 13:02, također u dva vala u razmaku od 21 minute. U njemu je sudjelovalo čak  60 četveromotoraca Liberatora, a ostatak formacije odletio je istočno u pravcu Omiša. S visine od preko  2 500 metara spuštane su najprije manje rasprskavajuće bombe za ‘žive ciljeve’ (50 – 100 kg) zatim teške prodorne bombe (200 – 400 kg). Na grad je palo 700-800 bombi, a otprilike isto toliko u more pred lukom. Da su sve pale na grad, Split bi bio sravnjen sa zemljom.

U sva četiri bombardiranja poginulo je možda desetak vojnih osoba, ali je zato stradalo 227 nedužnih civila, pretežno žena i djece! Najviše ih je ubijeno ili ranjeno na javnim površinama (samo na tržnici stotinu!).   U državnu je bolnicu primljeno 78 teže (umrlo pet) i 140 lakše ranjenih. Zbog unakaženosti neke je leševe bilo veoma teško identificirati. Potpuno je srušena 121 kuća, teže oštećeno 217, a lakše 210. Pravim čudom ostala je pošteđena katedrala sv. Duje i zvonik.“

U partizanskom ilegalnom glasilu NOO Splita ‘Glas Splita’ br. 11, od 8. lipnja 1944. o tom napadu piše: „Savezničko bombardiranje Splita imalo je velike koristi za našu oslobodilačku borbu. Okupatorske bande zahvatila je divlja panika, tako da su navrat nanos bježali iz grada. Stvorena je strahovita zbrka u čitavom vojnom i administrativnom aparatu ustaške vlasti u gradu. …U jednom trenutku krahirao je sav napor ustaša da u gradu stvore prilike koje bi im konvenirale za nesmetano vršenje njihove protunarodne politike.“

Niti jedna bomba nije pala na vojarnu Gripe. Je li to zato što su budući pobjednici znali da će im trebati vojarna koju je u lipnju 1945. zaposjela Šesta krajiška brigada nakon što je ‘traljavo obavila posao’ kod Celja i Bregane, a činili su je pretežno Srbi. Zatim je brigada kroz deset dana domarširala u Split gdje je nastavila ‘sređivati’. Ubijeni su pokopani na grobljima Lovrijencu i Sustipanu kojega je kasnije dao sravniti komunist Vicko Krstulović (1905.-1988.) kao što su sravnjena mnoga groblja u Hrvatskoj. O ovome Lozo piše u poglavlju XII.4-XII.5., a  pisala je Blanka Matković u djelu Split i srednja Dalmacija u dokumentima.

U članku Kako su žrtve američkog bombardiranja u Kaštel Sućurcu uvrštene na popis žrtava Jasenovca, Ivan Kraljević 31. 7. 2016. kaže: „Tog popodneva 5. prosinca 1943. godine u crkvi sv. Jurja u Kaštel Sućurcu održavala se sveta misa na kojoj je bilo dosta svijeta. Oko 15 sati iz daljine čuli su se prvi vojni bombarderi savezničkog ratnog zrakoplovstva kako se približavaju tom malom mjestu. Točno u 15:05 sati jedan od savezničkih zrakoplova ispustio je bombu i izravno pogodio crkvu. Poginulo je 65 vjernika u samoj crkvi (i svećenik don Ante Rubignoni) ali i veliki broj mještana koji su živjeli u okolnim kućama. Ukupno je tog prosinačkog dana poginulo  97 Sućurana. Na to malo srednjodalmatinsko mjesto tog dana bačeno je čak desetak bombi. Prema ratnom dnevniku 448. eskadrile, 36 zrakoplova te postrojbe na Sućurac, Solin i Split 5. prosinca bacilo je ukupno 216 bombi od 500 funti.“

Od 1968. – 1993. na ‘preživjelom’ zvoniku, stajala je ploča s popisom žrtava koje su navedene kao Žrtve fašističkog terora. To nije bila jedina laž kad su u pitanju žrtve savezničkog bombardiranja u Kaštel Sućurcu 1943. godine. Prof. dr. Mihovil Biočić, ugledni liječnik i mještanin Kaštel Sućurca, dugogodišnji ratni ravnatelj splitske bolnice i bivši predsjednik Gradskog vijeća Kaštel Sućurca za CroPortal objašnjava jednu veliku povijesnu podvalu  plasiranu oko prosinačkih kaštelanskih žrtava:  „Povjesničari su ustvrdili kako su 69 od gotovo stotinu žrtava savezničkog bombardiranja u Kaštel Sućurcu 5. prosinca 1943. poimence svrstani u Research Institute Jasenovac u New Yorku kao žrtve Jasenovca. Kako nitko od odgovornih političara i povjesničara koji dominiraju javnim medijima nije demantirao tu očiglednu neistinu?“, pita dr. Biočić. 

To je učinjeno prigodom obilježavanja 50 obljetnice bombardiranja Kaštel Sućurca kada je rečeno da su „uz pomoć velikosrpskih laži, ubijeni uvršteni na popis Research Instituta u New Yorku, te su tako postali ‘žrtve Jasenovca’“.

Tek je  1993. godine na zvoniku srušene crkve inicijativom mještana Kaštel Sućurca zamijenjena ploča iz vremena komunizma. Tako danas stoji nova ploča na kojoj piše kako su Sućurani, koji su poginuli u prosincu 1943., bili žrtve anglo-američkog bombardiranja, a ne fašističkog terora. Sućurani su sakupili dokumentaciju i objavili je u brošuri 50 god bomb.

Prema podacima, koje je 2006. donio službeni povjesničar američkog zrakoplovstva Richard G. Davis, Amerikanci su pomagali Titu u namjeri da ‘protivnicima uskrati sklonište i radnu snagu. U skladu s tim, njegovi su predstavnici kod saveznika tražili bombardiranje gradova u kojima su bili smješteni Nijemci i njihovi suradnici’.

Prof. Frano Boras kaže: „U bivšoj Jugoslaviji (sve do 1990!) nije bilo poželjno kritički pisati ili govoriti o tim barbarskim anglo-američkim razaranjima Splita i ostalih dalmatinskih gradova. Bila je to još jedna od tabu-tema komunističkog režima.“

Dalmatinci su se, bježeći pred bombardiranjima, tijekom 1943. i početkom 1944., sklonili na otoke. Kako su na Visu bili stacionirani Tito i saveznička britanska vojska, oko 30 000 ljudi su Britanci prevezli brodom u sinajsku pustinju u El Shatt. U zbjegu je bilo 81,7 % Hrvata, 7,4 % Srba i 10,9 % ostalih. Tamo su proveli 18 mjeseci. Povratak kućama počeo je 1946. U pustinji je ostalo 856 osoba. Među njima i mali (stariji) brat Slavena Letice o čemu je Letica pisao 16. 2. 2011.. Napisao je da se na mrežnim stranicama Jasenovac Research Institute u New Yorku može pronaći ime njegovog malog brata i svih Dalmatinaca stradalih u El Shattu. Letica navodi da se možda radi i o britanskom ratnom zločinu, s obzirom da je više stotina Hrvata, koji su umrli ondje, ‘jugokomunistička i velikosrpska propaganda cijelo vrijeme Jugoslavije, pa i poslije, vodila kao žrtve ustaškoga sabirnog logora Jasenovca’. On dalje navodi da je novinarka Smiljana Šunde zabilježila kako su tako napravili s Podgoranima umrlim na Sinaju, te kako se do veljače 2011. imena umrlih Hrvata na Sinaju na mrežnim stranicama Jasenovac Research Institutea navode kao jasenovačke žrtve, nekima uz krivotvorene podatke rođenja.

Zadarski kroničar Ferdinand Perinović 22.11.2013. je putovao iz Zagreba slučajno s gospođom Anom Bulić koja je kao dijete bila u El Shattu. Njegov diktafon je zabilježio: „Blizu logora El Shatt nalazio se poligon na kojem su vježbali oficiri u kraljevskoj vojsci koji su navodno slučajno pet puta bacili bombe na nas. Bombe su pale u blagovaonicu i sreća što u tom trenu nije bila ni jedna osoba. Zadnje bombardiranje koje je bilo dosta kasno u travnju 1945. ubilo je jednu djevojčicu i njezinog djeda. Lovci koji su upravljali avionima, pravdali su se da su slučajno spustili bombe na El Shatt bili su u zrakoplovu Jugoslavije pod kontrolom RAF-a, odnosno britanskih zračnih snaga.“ 

Nažalost, ovo nije jedino svjedočenje kako su piloti srpskog porijekla surađivali s četnicima i bombardirali hrvatske gradove. Tako je kod izvora Zrmanje pogođen Hurricane s pilotom Milanom Karićem. Svakako najpoznatiji je Georg Musulin.

George Guv S. Musulin (New York, 1914. – Bethesda, 23. 1987.), rođen je u srpskoj obitelji. Odrastao je u Georgetownu, Pennsylvania. Diplomirao je na sveučilištu u Pittsburghu. Bio je časnik Odjela za strateške operacije (OSS) i mornaričke obavještajne agencije, a 1950. godine je postao CIA-in agent. 

Sredinom listopada 1943. godine, Musulin je, kao član američke vojne misije, spušten padobranom u glavni stožer Draže Mihailovića. Krajem svibnja 1944., Musulin je, uz pomoć četnika, bio evakuiran u britansku i američku misiju. Ponovo je izbačen padobranom na četničko područje, u blizini sela Pranjani. Musulin je uspješno zapovijedao zračnom Operacijom Halyard, spašavanjem oko 447 pripadnika američkih zračnih snaga iz Jugoslavije pod nacističkom okupacijom. Zapovjeđeno mu je da četnicima ne daje politička obećanja, što je prekršio kada je dopustio članovima političke misije generala Mihailovića ukrcaj u zrakoplov. 

Pored Musulina, u misiji su bili i Michael Rajacich i Nick Lalich, „pa već i takav sastav predstavlja ne samo dovoljan razlog, već i ozbiljan trag za daljnja istraživanja“ (Lozo, str. 475).

Nenad Bach (Rijeka, 1954.) glazbenik, hrvatski iseljenik u SAD, je u članku Na popisu ‘žrtava Jasenovca’ su i imena ‘ustaša’ objavljenom 12. 12. 2002. na www.croatia.org napisao Accusation against JRI.o Research Institutu u New Yorku (JRI-a): The most dangerous fact is that the Institute, established in 1998 by the Jewish and Serbian societies in New York is entering into the school systems of the US and Canada with the help of American authorities, thus creating prejudice against Croatians as a genocidal nation. „Od uspostave ovog Instituta napravljene  su monstruozne falsifikacije na popisu žrtava koje, kružeći  planetom, šire plamteću nacionalnu, vjersku i političku mržnju prema Hrvatima. Najopasnija činjenica je da Institut, kojega su 1998. godine osnovao židovsko-srpsko društvo u New Yorku, ulazi u školski sustav SAD-a i Kanade uz pomoć američkih vlasti, stvarajući tako predrasude prema Hrvatima kao genocidnoj naciji. Therefore I am looking for lawyers in order to file a suit. Stoga tražim odvjetnike kako bih mogao podnijeti tužbu.“

Bach navodi lažne popise i dodaje: „From every monument in Dalmatia the names of the dead are \”transferred\” to Jasenovac.History is that which is written.Uvjeren sam da je i Carla Del Ponte opsjednuta genocidnim Hrvatima.“

„…Tražim odvjetnike koji mogu podnijeti tužbu jer smatram da Sjedinjene Države i dalje imaju dovoljno demokracije kako bi kaznile Institut koji širi mržnju u SAD-u, Kanadi i širom svijeta i što je u suprotnosti s Deklaracijom UN-a.“

Originalni tekst nalazi se na: www.croatia.org/crown/articles/6594/1/E-Committing-genocide-against-the-Croatian-history-via-Internet.html

Je li Bach našao odvjetnika i je li se što učinilo po tom pitanju ne znam. Jesu li reagirali hrvatski veleposlanici. Koliko znam, ne!

No da savezništvo traje i danas pokazuje prijateljstvo veleposlanika SAD u Hrvatskoj Roberta Kohortsta i Milorada Pupovca.

Kohorst je u društvu donačelnice Općine Gračaca Rajke Rađenović i Milorada Pupovca otvorio 11. 10. 2019.  obnovljeni Mjesni dom, Spomen-dom boraca NOB-a u Srbu, što je američka vlada financirala s 350 tisuća dolara. 

 „Velika mi je čast da danas mogu biti ovdje kako bismo svečano obilježili završetak renoviranja društvenog doma i istaknuli važno partnerstvo koje imamo s hrvatskim građanima,“ rekao je Kohorst.

Pupovac je dodao: „Zahvaljujemo institucijama Republike Hrvatske koje su razumjele da sredstva koja je osigurala američka ambasada, odnosno američka vojska, trebaju biti oslobođena od bilo kakvih poreza ili dodatnih troškova.“

Na ovaj Kohortsov potez reagirala je rodbina i potomci roda Ivezić koji su mu uputili pismo. Pozvali su ga da se uvjeri u zločine ‘partnera ustanika’ i da prisustvuje odavanju počasti u Boričevcu  ‘na našoj napuštenoj i oduzetoj djedovini na grobovima naših predaka’. Je li odazvao i hoće li se odazvati američki veleposlanik?

Nakon 2. svj. rata, velikosrpsko-jugoslavenska tiranija se nastavila.

Davorin Rudolf o stavu SAD devedesetih piše: „Prvoga listopada 1990.  Jović, zajedno sa saveznim ministrom vanjskih poslova Budimirom Lončarom,  se sastao s američkim predsjednikom Bushom (starijim), u njegovoj rezidenciji u New Yorku. Busha je pratio državni tajnik James Baker. Razgovarali su o bilateralnim jugoslavensko-američkim odnosima. Odmah na početku razgovora Bush se ispričao Joviću: ‘Dolazak predsjednika Hrvatske Tuđmana u SAD, s kojim se samo rukovao u hodniku, ni u kojem pogledu ne mijenja američka načelna stajališta prema Jugoslaviji.’ Podupro je suverenitet, jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost SFRJ, pozdravio demokratske promjene, izbore u svim republikama (dotad su bili održani istinski demokratski izbori samo u Sloveniji i Hrvatskoj) i izrazio uvjerenje da će jugoslavenski narodi sami odlučivati o tome kako će se Jugoslavija razvijati. Čak je upitao Jovića bi li Jugoslaveni željeli ‘da SAD budu glasnije (eksplicitnije) u izražavanju stajališta u prilog jedinstva i teritorijalnog integriteta Jugoslavije’?

Državni tajnik James A. Baker došao je u Jugoslaviju 22. lipnja 1991. The New York Times tim povodom piše da je Baker učinio krajnje neobičan pokušaj da nagovori nasilne vođe šest republika da ne dopuste da se njihova država raspadne na odvojene države. Već 3. srpnja Milošević je poslao tenkove JNA koji su prešli Dunav kod Batine i uputili se u Hrvatsku. Sprječavanje raspada je slijedilo. Hoće li arhivi pokazati što su dogovorili Milošević i Baker?

Činjenica je da je George Bush stariji, 41. američki predsjednik od 1989.-1993. u ime SAD, tek 7. travnja 1992. priznao Hrvatsku.

Zločinačka eskapada velikosrpske doktrine polučila je dodatne masovne grobnice. Tek tada je Hrvatska dobila potporu od SAD-a.

Onda je došla 2000.-ta, kad je ponovo trebalo vratiti kazaljke unazad. U tu svrhu se uključuju ‘birtijaški povjesničari’ Goldsteini i odnjegovani pomladak klasića, jakovina, markovina, te medija koji u većini nisu podržavali hrvatsku samostalnost. Nije čudo. Jer u Hrvatskoj je djelovala JAZU dok je u Srbiji djelovala SANU. A i mnogi rođeni Hrvati, postadoše Srbi ili njihove sluge. 

Viktor Novak (Donja Stubica,1889. – Beograd, 1977.) završio je Filozofski fakultet u Zagrebu, doktorirao na temu Ban Mihac Mihaljević i njegovo doba. Radio je u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i bio profesor pomoćnih povijesnih znanosti i povijesne metodike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1929.-1959. profesor je hrvatske povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti na Sveučilištu u Beogradu. Bio je mason, jedan od osnivača SANU, a poznat je po velikosrpskoj propagandi koju je zastupao u djelu Magnum Crimen (Veliki zločin) koju je izdao 1948., a koja je slijedila Valerijanov memorandum SPC. 

Grga Novak (Hvar, 1888. – Zagreb, 1978.), povjesničar i arheolog. Studirao je u Zagrebu, Pragu i Beču. Bio je profesor povijesti starog vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te predsjednik JAZU od 1958. do 1978. godine. Mason.

Budislav Grga Anđelinović (Sućuraj, Hvar, 1886. – Split, 1946.) je u Splitu pokrenuo Narodni list 1939., gdje na naslovnoj stranici navodi da je to list ‘za sve svjesne Jugoslavene’. ‘Hrabro’ je branio Jugoslaviju od samog početka i odgovoran je za gušenje pobune hrvatskih vojnika 5. prosinca 1918. godine i njihov pokolj na Trgu bana Josipa Jelačića.

Velikosrpsku ideju podržavali su Niko Bartulović (Stari Grad, Hvar 1890.-1943.) mason, urednik orjunaškog glasila iz Splita Pobjeda.

Ivo Andrić (Dolac, Bi 1892.-Beograd 1975.), mason, odrekao se hrvatskog naslijeđa i nacije. 

Posebna priča je Đuro Vilović (Brela, 1889. – Bjelovar, 1958.) mason, alias fra Jure Vilović koji se odrekao svoje katoličke vjere i hrvatske nacije  za koju je tvrdio da ne postoji. Bio je s četnicima tijekom rata, a Lozo kaže da je on skovao optužujuću riječ ‘klerofašist’. 

To je samo mala zbirka onih koji su pljunuli na svoje porijeklo, a jadno je da HAZU nije reagirala na memorandume SANU 1. i 2. Suđen za suradnju s četnicima bio je jedino mason Vilović.

Ipak. Polako  se isčitava povijest koju pišu neki drugi ljudi, tražeći istinu u arhivima. 

Nažalost. Baš kao što Orvel navodi u ‘1984.’ da neistomišljenike ‘ispare’, tako neistomišljenici onih koji se u međuvremenu prozvaše antife, bivaju ‘ispareni’ s tzv. nacionalnih televizija i mainstream medija: Nevenka Nekić-hrvatska književnica, snimateljica i scenaristica,  Blanka Matković-povjesničarka, Mile Pešorda-hrvatski i bosansko-hercegovački književnik, prevoditelj i nakladnik, dopisni član Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti ‘Leonardo da Vinci’ sa sjedištem u Francuskoj, Igor Vukić– hrvatski novinar, politolog, publicist i istraživač, predsjednik je Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Karolina Vidović-Krišto– novinarka, Marko Jurič-novinar, Ivica Marjačić-novinar i nakladnik. Marko Perković-Thompson-kantautor… Ima ih, hvala Bogu! Ne mogu sve nabrojati.

Među njih spada i Mirjan Damaška američki i hrvatski akademik i pravnik, umirovljeni profesor Sveučilišta Yale, stručnjak za komparativno, međuanrodno kazneno pravo kojega su izbacili komunisti iz postupka Hrvatske protiv Srbije u Haagu. Povodom njegove knjige Domovina dao je intervju Ivici Marjačiću, početkom ove godine.

„Postoji mišljenje da se današnji zahtjevni kriteriji za kazneno-pravnu odgovornost zapovjednika za zločine počinjene od njemu podređenih razlikuju od onih iz 1945., a da su samo potonji mjerodavni za ocjenu masovnih izvan sudskih likvidacija ratnih zarobljenika i civila u Bleiburgu i drugdje. S tim se mišljenjem ne slažem. Uzmite u obzir da su se ti postupci potpuno poklapali s nehumanim postupcima za koje su njemački i japanski generali odgovarali nakon Drugoga svjetskog rata. Prema propisima koje su primjenjivali sudovi u Nürnbergu i Tokiju, bilo je dovoljno za odgovornost zapovjednika da su propustili spriječiti zločinačke postupke trupa pod njihovim zapovijedanjem. Na toj pravnoj osnovi neki su njemački i japanski generali bili osuđeni na smrtnu kaznu. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je u nekoliko presuda da je zapovjedni oblik odgovornosti postojao već 1945. godine. Svakome koji poznaje ustrojstvo vlasti u Titovo vrijeme teško je pak povjerovati da su mu kao Vrhovnom komandantu i vođi komunističke partije bili nepoznate izvan sudske likvidacije zarobljenika i civila,“ istakao je akademik Damaška.

Jedan od ‘isparenih’ naš najplodniji i najcitiraniji znanstvenik matematičar akademik i publicist Josip Pečarić. U kolovozu 2019. On kaže: 

„Raduje me kada vidim kako naši ljudi već dobro razumiju onu moju tvrdnju, koju je dr. Davor Pavuna nazvao Prvi Pečarićev poučak (PPP), kako postoji podjela Hrvata na Ustaše i Srpske sluge. Zato mi je drago kada ‘hrvatski’ ljevičari, jugoslavi, ‘antifašisti’ i slični stalno vide i govore o Ustašama u Hrvatskoj. 

Prvo zato što time pokazuju kako ima puno Hrvata koji se povodi za onom mojom iz te priče: ‘A ja vam ne volim biti sluga’. A drugo što oni tako javno priznaju da oni jesu srpske sluge. Problem je što su svi glavni mediji u rukama srpskih slugu, a i glavne stranke u RH (HDZ i SDP).“

„Hrvatskoj je nužno potreban hitan izlaz iz labirinta laži na polje istine, kako bi se suočavanjem sa vlastitom poviješću mogao završiti ovaj suludi virtualni ideološki građanski rat.“ Miki Bratanić

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo