Fragmenti hrvatske zbilje – D. Dijanović: Ideologija političke korektnosti osiromašila je novinarstvo i književnost

O tome da je tzv. politička korektnost (zakonito dijete kulturmarksističke ideologije) postala nova sekularna religija na današnjem Zapadu ne bi trebao imati dvojbe nitko tko je imalo upućen u društveno-političku realnost. Kao suptilni oblik cenzure odnosno autocenzure politička korektnost služi kao malj za javnu ekskomunikaciju svih onih koji ne plešu prema njezinim taktovima. Posebno su pritom na udaru pripadnici tzv. suverenističkih, desnih i konzervativnih opcija koje se nastoji ušutkati optužbama za političku nekorektnost i govor mržnje. Pripadnici lijevih i modernih liberalnih opcija u pravilu danas služe kao eksponenti i udarnici ove ideologije.

Nazvati danas izdajicu izdajicom, a glupana glupanom postalo je politički nekorektno. „Ja sam od djetinjstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bi i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti, nego ili ću govoriti iskreno, kako mislim, ili, ako to nije dopušteno, ja ću mučati“. Davne su ovo riječi dr. Ante Starčevića koje danas zvuče politički nekorektno. Nazvati stvari pravim imenom danas je često „govor mržnje“.

Što tek reći o sljedećim Matoševim rečenicama: „Zavirite u život i vidjet ćete da su glupani neodoljiva sila jer su u ogromnoj većini, proglašujući svakog odviše umnog čovjeka bijelom vranom, ludom, nesretnikom. Kumim vas dakle dušom, ne budite tako glupi da imate pameti! Sakrijete je, oglupite. Glupani su, kako rekoh, u eklatantnoj većini, većina je normalna i sve što nije glupo proglašuje se abnormalnim, ludim! Ja sam možda samo zato u ludnici, jer nisam dosta glupo napisao ovaj panegirik za Akademiju, jer sam uopće pisao. Kao pravi mudrac, on šuti. Poznajem mnogo glupana, velikih, izvanrednih, idealnih glupana, cvijet, uzor ljudske gluposti, koji ne samo da ne pišu već i ne besjede, pa su ipak članovi parlamenta, sabora, skupština i žive od govorništva. Kako su u silnoj većini, usrećuju glupu domovinu glupim, to jest sretnim zakonima“.

Nema nikakve sumnje da bi Matoš danas bi prozvan politički nekorektnim piskaralom i zagovornikom „govora mržnje“.

Politkorektnost je osiromašila novinarstvo i književnost

Ideologija političke korektnosti ne samo da je inficirala političku scenu, nego je osiromašila novinarstvo i književnost. Prave polemike danas su u Hrvatskoj prava rijetkost. Budno nad njima bdije malj političke korektnosti. A nije uvijek bilo tako. Hrvatska povijest prepuna je velikih polemika u novinarstvu i književnosti u kojima se nisu birale riječi kako bi se obranili vlastiti stavovi i diskreditirala druga strana. Bilo je tu i pretjerivanja i vrlo neukusnih riječi, no novinari i književnici tada se nisu bojali reći što misle. I nisu šutjeli i išli uz struju kao većina njih danas.

Možda nije lijepo zvučalo kad je Matoš polemizirajući s Ujevićem ovoga nazvao Huljevićem ili Fujevićem ili kad su Matoša nazivali kojekakvim pogrdnim riječima, no čitateljstvo je barem moglo uživati u sadržajnim i iskrenim polemikama bez ikakve kalkulacije. Kad se danas našalite pa Jelenu Veljaču nazovete, ne daj Bože, Košutom Februar, aludirajući na njezinu beogradsku „šargarepa“ epizodu, automatski ste sirovina, primitivac i govoromrzac. Ona, dakako, može vrijeđati druge. To nije problem.

Matoš i „protunožci“

U nastavku donosimo izvadak iz knjige akademika Dubravka Jelčića Nove teme i mete (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995., str. 158), koji prikazuje Matoša kao polemičara. Izvadak će nam barem malo približiti kako je to izgledalo kad nad novinarima i književnicima nije bdio malj političke korektnosti.

„Nazivali su ga robijašem, bivšim čovjekom, lopovom, ucjenjivačem, nitkovom, banditom, zločincem, muzikantom, vucibatinom, švindlerom, literarnim zabadalom, piskaralom, govedarom… S pedesetak, i više, ovakvih titula počašćen je Matoš u brojnim tekstovima svojih gnjevnih ‘protunožaca’, ali moramo biti pravedni pa priznati da ni on nije baš bio puno nježniji u oslovljavanju tih istih svojih nasuprotnika. Wenzelides mu je gnom i literarni kripl, odurna nakaza, sinteza žabe, foetusa i dvonošca; Kamov je dijaboličar idiotske poetike i kretenske retorike; Begović snob, tašti i nesavjesni skribent; Radošević literarni herostratić i sisavac koji spada u zoologiju. Kosor je tancmajstor. Parmačevića naziva gospođicom Parmačević, Prohaska je literarni drotićkar, Skerlić podlac koji indignira, ali ga ne može uvrijediti, a Plavšić je uvijek samo – Šogor (jer su, sugerira Matoš ovim nadimkom, sve njegove književne zasluge u tome što je oženjen sestrom Kranjčevićeve supruge).

No nije sve ostajalo ni na tome, išlo se i do izrugivanja izvrtanjem imena. Jednom ga je netko, u nepotpisanom članku, nazvao Augustom (s jasnom iluzijom na njemačku sintagmu dummer August), a Radošević je prezime Matoš izveo iz latinske riječi matto (=lud, mahnit), pa je i njegov stil nazvao matoidskim, ali ne bi se moglo reći da mu je Matoš ostao dužan: od njegova pseudonima Majer, kojim se kadikad potpisivao, izveo je on nepostojeću riječ Mjajce i tom komično obojenom besmislicom nasmijavao je vrlo efektno zlurado čitateljstvo. Pa je tako i Arsen Wenzelides postao Aršin Kripelides, Parmačević Spermačević, Ogrizović Ogrizina, Pasarić dr Pas, braća Radići su Drmačići, a Ujević jednom Fujević, a drugi put Huljević. Još je najbolje prošao, i to nije nezanimljivo, onaj kojega je možda najčešće uzimao na nišan, bilo da ga je nemilosrdno ‘pijeglao’ ili samo uz riječ bockao: Milan Marjanović. Prema njemu nije išao dalje od neuvredljive ironije: aludirajući na njegovu literarnu orijentaciju, zvao ga je Milanom Gercenom, a njegov časopis ‘Zvono’ – ‘Kolokolom’“.

Davor Dijanović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo