M. Jović: Kako je i zašto propala najvažnija reforma

Od bučno najavljivanih promjena mirovinskoga sustava nije ostalo ništa

Neslavno je završila i, barem za nju, najvažnija reforma aktualne Vlade. Od mirovinske reforme kakvu su prvotno zamislili ne će biti ništa. Vlada će prihvatiti sve zahtjeve referendumske inicijative i ponuditi neko novo rješenje. Prihvatili, ipak, nisu ono najvažnije, raspisivanje referenduma po pitanju dužega rada do mirovine, što je u skladu s navadama hrvatske politike i njezina protudemokratskoga djelovanja. Jedini razlog za ovakav salto mortale i odustajanje od najvažnijega cilja je pod svaku cijenu odbacivanje mogućnosti referendumske odluke koja bi stanje zacementirala na dulje razdoblje. Zakon koji će sada donijeti lako će se u mandatu neke druge Vlade promijeniti i tako izigrati volja naroda jer ipak ovaj pokušaj nije lokalno hrvatski, već je dio globalne agende o vječnome radu i ovisnosti stanovništva o velikim korporacijama i od njih postavljenim vladama.

Mirovine kao posljedica

Stav sindikata posve je ispravan. Šezdeset i sedam godina previsoka je životna dob za odlazak u mirovinu za veliku većinu umirovljenika, a penalizacija od 0,3 posto po mjesecu za prijevremeno umirovljenje nije pravedna. Bolje je poticati što dulji rad bonusima za ljude koji mogu i žele raditi, a onima koji ipak idu u mirovinu treba platiti proporcionalno stažu, bez ikakvih penala već nakon šezdesete godine. Trošak će biti minimalan jer će na mjesto takvog umirovljenika doći jedan mlađi i produktivniji radnik.

Novac za isplatu mirovina nije glavni problem. Novca jednostavno nema dovoljno i morat će se podijeliti onoliko koliko se može podijeliti. Pravo je rješenje podizanje ekonomske snage nacionalne ekonomije, povećanje zaposlenosti, provođenje natalitetne politike koja će zaustaviti iseljavanja i dovoditi nove radnike u zemlju. Tada će i umirovljenicima biti bolje, sami umirovljenici nisu točka od koje se treba poći i spašavati posrnula ekonomija, oni jedino mogu trpjeti posljedice činjenja mlađega stanovništva, u pozitivnome ili negativnom smislu.

Socijalna država i kapital

Novca za buduće mirovine, ako se upravljanje ekonomijom nastavi po starome, vjerojatno ne će biti dovoljno, tako da će dulji radni vijek za mnoge biti poželjan. Upravo je u tom smislu Vlada okrenula pristup k ostvarenju cilja duljega rada. Umjesto prisile i penalizacije, sada se predlaže mogućnost ostanka u svijetu rada do 68 godina, ali samo za one radnike koji to žele i mogu, što je svakako ispravnije. I danas brojna intelektualna zanimanja omogućuju dulji radni vijek i do sedamdesete godine, što je posve prihvatljivo ako je čovjek sposoban i u tim godinama. Čak bi se na mirovinu isplaćivali i dodatni visoki poticaji za svaki mjesec rada duljega od 65. godine, što i nije posve pravedno prema onima koji nisu u stanju raditi toliko dugo. Penalizacije i bonusi korisni su, ali ih treba dobro odvagnuti kako bi se ostvarila maksimalna pravednost pri određivanju mirovina. Ovakav bi pristup mogao postići bolji rezultat od prvotne ideje.

Međutim, pitanje je uopće koji se rezultat želio postići. Jasno je kako je ideja o produljenju radnoga vijeka služila prelijevanju novca iz džepova stanovništva u džepove vlasnika kapitala jer bi trošak države, a time i porezi bio manji, tj. mnogi ne bi doživjeli mirovinu od koje se mogu podmiriti životni troškovi. Tada su poslodavci uglas podržali mirovinsku reformu pod krinkom nedostatka radne snage. Ovaj novi poticajni pristup nikako im ne odgovara. Glavni je problem za poslodavce u novoj Vladinoj inicijativi taj što radnika koji želi raditi nakon šezdeset i pete ne će moći potjerati, a da mu isplate otpremninu. Tu su se potpuno otkrili i na svjetlo dana iznijeli svoje skrivene motive, naravno one novčane. Poslodavcima nikad i nije bila namjera držati zaposlenika u svijetu rada do 67 godina jer su kao i svi mi svjesni da malo tko može na poslu dočekati tu dob. Kako bi većina po vlastitoj inicijativi u mirovinu odlazila ranije, dobili bi manje mirovine te bi trošak države bio manji, a posljedično i manja potreba za poreznim opterećenjem samih poduzetnika. Sada je situacija takva da oni koji odu u mirovinu ranije, ne će biti znatno penalizirani, dok će brojni ostati na poslu iako ih poslodavci, naravno, ne žele niti ih se mogu jeftino riješiti. Čitava situacija je u stvari nastavak sukoba socijalne države i kapitala.

Promašeni drugi stup

Naš je nacionalni problem nedovoljna zaposlenost mladih i neproduktivna ekonomija, nikako to nisu umirovljenici. Stoga se hrvatska Vlada treba uhvatiti u koštac s uzrocima problema i početi provoditi stvarne gospodarske reforme. U suprotnome će i imovina drugoga mirovinskog stupa biti obezvrijeđena s obzirom na to da je gotovo sav novac potrošen na kupnju državnih obveznica, pa opet država duguje samoj sebi, i osim što su strani upravitelji fondova pokupili masnu zaradu za upravljanje, taj drugi stup, u biti, nema nikakvu kvalitetnu funkciju. Da su kojom srećom ulagali izvan države i u profitabilnije vrijednosne papire, mogli smo govoriti o kvalitetnoj imovini budućih umirovljenika. Ako se želi negdje uštedjeti, postoji golemi prostor u lokalnoj samoupravi, a mjesta za reforme i racionalizaciju nalazimo na svakom koraku. Neuspjeh u provođenju glavne reforme ove Vlade trebao je značiti i njezin kraj. Nije lako sada pronaći područje njezina rada kojemu je uistinu posvećena i koje bi trebalo donijeti prosperitet ovoj državi.

Marijan Jović
Hrvatski tjednik

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo