More u poeziji pjesnika Mile Prpe

POLJUBI MOJE MORE

O more, more – ti moja nado!

Nado što se ljeska, bljeska, mreška.

Dva puta te poljubih rado!

Rekoh – prvi puta u ime sebe sama.

o, more drago, na svim obalama.

I drugi puta – to ne bješe greška, 

poljubiih te u ime jedne drage 

ćutilne žene.

Jer kaza mi – Poljubi more

umjesto mene, umjesto mene!

I ja poljubih more ko da ga ljube

nježne usne njene.

A more reče – Hvala! Dva puta – Hvala!

I poigra se s dva-tri vala.

S dva-tri vala!

 Otvori more

Otvori more utrobe bajne, 

raster tmina nek u tebi gasne!

Otvori njedra nek te svjetlo sasne, 

nek prodre u tvoje odaje tajne!

Otvori more utrobe krasne, 

te hridi neka blješte sjajne! 

Rascvalu boju raskoši koraljne, 

pokaži more te te ljepote jasne.

Razotkri more i brodove stare, 

olujne vode i neznane plove!

Razotkri more i sve potonule bove.

Stara sidra i mrtve mornare!

Otvori se more na moje zove, 

otvori se more – moli te Mare.

Modre oči

Modre oči k’o kristali,

Sve mi sjele, sve mi sjale.

K’o modro more, modri vali,

Trepetom mi uzdisale.

Modre oči k’o baluni,

Nebo modro plaho plovi.

Plava voda u laguni,

Modro oko modro lovi.

Morske dubine

Pred nama su morske dubine,

U spustu tek ronjenje tiho.

I sve što skrivaju te tmine

Ne da se opisati stihom

Sad pred nama svjetla se pale,

I raskoš čudesna rastvara bilo.

Od ljepote skrite misli su stale,

U oku ono – što u snima se snilo.

Po Jadranu plovom

Po Jadranu plovom, tek brodica mala

ponese mene i pokoji mi stih.

Bonaca neka predvečerjem tkala

tek vjetrulju valova sićanih tih.

Bakarno nebo i Kornatski škoji

u vizuru očnu sve skupa sjeda.

Odsjaj se mreška sunca što stoji,

more oluji tišine još se ne preda.

Ni maestrala lahor dah ne stvara,

ni jugo mekoćom ariju ne sniva.

Niti voda tu nutrinu da rastvara.

Dubinske tajne duboko skriva.

Ja duh tek sam, a misao mi barka,

tim plovom što bješe samo varka.

U svijet tišine

U svijet tišine k’o u neke tmine,

dubno odoh podno koraljnog žala.

Svjetlom kad grunuh u te dubine,

Nada mnom ni bonace ni morskog vala.

Već raskril boja, sve ljepotu tkaje.

Podmorjem život, greben od koralja.

Ljubičasta, plava, žuta – crvenilo daje

Nešto što ili treperi il’ se valja.

Očima ja pasem razigrane šare,

natura divlja pitomošću sjaje.

U izražaju svome ništa ne skriva.

Boje do boja, jedne druge jare.

Uzdah u ljepoti još pobudom traje.

To svetost u nekom blaženstvu sniva.

Titanik

U volumenima vôda dubno spava

veličanstven brod s kapetanom svojim.

I posada i glazba tu dubinu nastava

–  i putnik mnogi na palubi stoji.

Školjkama zrasla olupina u tmini,

svijet tišine svuda oko sebe tkaje.

On je fantom, brod fantom u dubini

– otac svih potonuća, mistikom sjaje.

I ples mrtvih mornara ribe zriju

– funerable marša čuše glazbu potom

i Te Deuma – ti zvuci se ne kriju.

Grobnica plava – mrtvi mrli životom.

I misterij u misteriju se krije –

potonljivo ono što potonljivo nije.

Sjedila Mare

Sjedila Mare kraj obale mora

i galebove bijele gledala u letu.

Sjedila Mare i gnala ju mora

– misao njena putuje po svijetu.

Tamo daleko plove lađe, brodi

– mornare u neka tuđa mora nose.

Tamo daleko na nekoj vodi 

– brodovlja plovom neverama prkose.

Sjedi Mare, a galebovi lijeću,

sjedi Mare, a valovi huče.

Tamo daleko ona mišlja sreću, 

sreću što kraj nje bila još juče.

A sad u tuđoj luci njen mornar vrli

– da li neka druga ljubav njega grli?

Tuđa luka

Zaplela si nogu u ribarsku mrežu, 

na molu, još se više plete.

Zaspala si, pa konopci te stežu.

Stežu te snovi, more, sjete.

Drhtala si kad otkrita si bila 

u žudnji tvojoj u dugom luku. 

Sad si budna, to više nisi snila

• uplovila si u tuđu luku!

Ti mornara zoveš

Ti mornara zoveš valovima, 

mirisom smreke, čempresa, bora.

Ti mu jedra puniš lahorima, 

u svoja njedra bereš sva ta mora.

Ti mornara grliš uzdasima, 

zovom zore, jutra, tišinama.

Ti mornara snivaš svojim snima 

– kraj tebe sam, a on na pučinama.

Vez za mornare 

Stajala si na molu, pokraj veza, 

konope brodske mornari gdje čvore. 

Stasjala si kao samotna breza 

– u šumarku, uz vitke, zelene bore.

Stajala si uz sidra, strane brode. 

Konopi se pletu, čvore te, Mare. 

Oko tebe svud jidra – k tebi brode. 

Svi bi htjeli da si vez za mornare.

Ne diraj moje more

Ne diraj moje more dok sniva

Svoj tihani sanak u dubini.

Ne diraj mu tajne što ih skriva

U njedrima dubno, u modrini.

Spavaj, spavaj moje plavo more!

Ni bonaca, ni sićani vali

Nit’ znaju nit’ smiju da zbore

• što su morski snovi dosanjali!

U tmini mora

U tmini mora mnoge leže stvari,

     dubno na dnu pohranjene bile.

Vrijeme ih krilo, algama ih dâri,

snima osame što ih u tišini snile.

I potonuli brodi, avioni, bôve,

utopljeni mornari, putnici s broda.

Nagnute krme, ukosine prôve,

a nad njima voda, nad njima voda.

Ko što jesen ima, il’ proljet cvala,

da li koraljno ono pjesnika krije?

– Tog poetu vala i duha razigrala,

tek svijetu tišine srce da mu bije?

Smotra se mrtvih marinera poredala

– ispred pjesnaka i njegova recitala

 O more

Da prodrem, o more, u utrobe tvoje

I prsakom svjetla razbijem im tmine!?

Da raskriliš tajne podmorja svoje

–  eonima što si skrilo u dubine.

O more, ne daj se nikom pa ni meni.

Vječna tmina dubno neka tobom vlada.

Samo huči i valovljem se pjeni

– znak da Neptun, bog mora, arije sklada.

Ja volim more

Ja volim more, a more voli mene.

Ta je ljubav rapsodija ideala.

Oseke, plime – nepredvidiva vala.

Ko stampedo strasti zaljubljene žene.

A more me pita, a more me zove,

a more me prska, a more me kvasi.

I solikom sitnom lice mi krasi.

U samotnu hodu od krme do prove.

Zamućena mora

Evo, zar i mora zamućena plava?

Volumeni vôda bistrinom ne tkaju.

Ko da san budan, a spava nam java,

ko da nazori krivi prirodu razaraju.

Volumeni vôda što u sebi nose,

u nutrinu svoju što sve prime sada?

Rijeke plovom čistoću ne unose,

i njinim tokom zagađenost vlada.

I duh nam, evo, bistrinom ne plovi,

volumene ljudskosti posvuda muti.

Moral nam pada ko da ne slovi

kao vrijdnost više – da l’ to itko ćuti?

Skromnost duha savladava ga i bere

–   a oholost buja i svuda se stere.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo